Nakon napada: Je li Amerika uzalud koristila oružje u Siriji?

Piše: Zuhair Hamdani

U roku sat vremena Sjedinjene Američke Države, Francuska i Velika Britanija povukle su svoje oružje na sigurno nakon brzog napada na Siriju, saopćivši da su ostvarile svoje ciljeve.

Okolnosti te iznenadne vojne akcije pokrenule su pitanja o tome koja je uopće korist takvih napada, kao i o opcijama zapadnih država u budućnosti u pogledu suprotstavljanja ruskom monopoliziranju sirijskog pitanja.

Istaknuti zapadni i američki mediji bavili su se pitanjima vezanim za ono što je postignuto tim udarima, kao odgovor na tvitove američkog predsjednika Donalda Trumpa da je “misija završena”. Trump je pritom koristio izraz bivšeg američkog predsjednika Georgea W. Busha nakon okupacije Iraka 2003. godine. Pitanjem te misije bavio se i američki list The Washington Post.

Analizirajući napad, okolnosti i posljedice, The Washington Post smatra da ono što se događa predstavlja “složenu psihološku dramu”, u smislu da Trump pokušava predstaviti svoju snagu i jačinu u Siriji kroz napade, i to u vrijeme kad planira povlačenje iz te države u sljedećim mjesecima.

List smatra da je Trumpov problem u Siriji nedostatak studiozno pripremljene strategije. Ako Assad zanemari skromne napade u subotu i ponovo upotrijebi hemijsko oružje, dodaje list, Trump će se suočiti s teškim izborom i krizom koja će eskalirati i uvući američku vojsku u haos iz kojeg se i sam Trump želio izvući, s tim da nije želio ostaviti dojam da je slab, navodi list.

Je li to posljednji napad?

U operativnom smislu činilo se da se napadima američkih, francuskih i britanskih snaga žele oslabiti Assadovi kapaciteti za proizvodnju hemijskog oružja iako je Damask tvrdio da se riješio tog oružja i sredstava za njegovu proizvodnju prije više godina.

Ministar odbrane SAD-a James Mattis rekao je da je napad planiran tako da uništi postrojenja za proizvodnju hemijskog oružja. Međutim, te napade moraju pratiti vojni i politički potezi kako bi ostvarili svoje ciljeve u Siriji, prema francuskom listu Le Monde.

Za pojedine posmatrače, napad koji su izvele tri države znači da su zapadne zemlje počele usvajati vojnu opciju u Siriji s namjerom da pošalju odlučnu i višeznačnu poruku Rusiji, Iranu i sirijskom režimu o svom snažnom povratku na sirijsku scenu kako bi time osigurali svoje interese i ulogu u formiranju budućnosti te države.

Prilikom napada vodilo se računa o vojnom balansu kako se ne bi isprovocirala ruska strana niti izložili napadima položaji u zoni odgovornosti Irana i njihove snage, za što se pobrinuo Izrael u svojim posljednjim napadima. Iako zračni udari nisu bili onakvi kakvi su najavljivani: da će biti širokih razmjera, da će narušiti balans snaga na terenu, uzdrmati stubove sirijskog režima, nametnuti opcije za okončanje sukoba i alternativna rješenja, ipak su uspjeli poslati poruku režimu, njegovim saveznicima, a naročito Moskvi.

Sam tajming napada i njegove okolnosti vezane su za sukob međunarodnih snaga u Siriji i izvan nje, jer je to bila jasna poruka Rusiji o povratku zapadnih država kao jedinstvenih vojnih i političkih snaga koje će joj se suprotstaviti. Tri države popratile su tu poruku upotrebom svojih najsavremenijih raketa u napadu, kao svojevrstan odgovor na Putinov govor od prije mjesec, kad je predstavio novo oružje svoje zemlje.

Trump i njegovi saveznici trenutno se oslanjaju, prema riječima analitičara, na vojni pritisak i “faktor hemijskog oružja”. To znači da će svaki put kad budu predočeni izvještaji o upotrebi tog oružja u Siriji biti izvedeni jednako jaki udari na položaje sirijskog režima, što bi moglo dovesti do toga da se sirijski režim i Rusija povuku u pravcu mirnog rješenja.

Washington djeluje u skladu s principom da vojno aktiviranje na terenu kroz posljednje zračne udare i prijetnje da će se intervenisati svaki put kad se za tim ukaže potreba – nakon što se situacija u posljednjim mjesecima značajno promijenila u korist režima i Rusije – može otvoriti prostor za oživljavanje političkog procesa uz manje ruskih i režimskih uvjeta, s tim da takvi napadi nose sa sobom i brojne opasnosti, koje je teško zanemariti.

Prema vojnim analitičarima, Washington i njegovi saveznici vrše sve veći pritisak kako bi se očuvao status quo na terenu i spriječilo da režim i njegovi saveznici riješe u svoju korist pitanje frontova nedaleko od glavnog grada Damaska u istočnom Qalamounu, Quneitri i Daraai. Nakon što je sirijska opozicija izgubila Istočnu Ghoutu, ta mjesta imaju važan strateški značaj i ulogu u rješavanju krize vojnim i političkim putem u korist sirijskog režima.

Povratak političkom rješenju

Izvještaji koje je objavila američka štampa ukazuju na to da Washington radi na razdvajanju između Irana i Assadovog režima i rehabilitaciji potonjeg kako bi postao sastavni dio budućeg režima. Tome se ne protivi ni Rusija, s tim da se to treba učiniti kroz modificirane pregovore u Ženevi.

U kontekstu vojnog i političkog balansiranja i jakog ruskog prisustva u Siriji, zapadne države nastoje uvjeriti Rusiju ili je potaknuti da ponovo uzme u obzir mirovni proces u Ženevi kako bi se političkim putem riješio sukob u Siriji umjesto procesa u Astani i Sočiju, koji se odvijaju pod pokroviteljstvom Rusije i imaju podršku Turske i Irana.

Zapadne države polažu nade na posljednje tursko kolebanje prema Rusiji – izjave Sergeja Lavrova o Turskoj i Afrinu i tursko pozdravljanje posljednjeg napada, odnosno da će privući tu državu svojoj opciji i poljuljati rusku ideju o ostanku Assada u budućnosti političkog rješenja za Siriju.

Pariz je pozvao na oživljavanje puta pregovora o Siriji nedugo nakon napada koje je zajedno s Londonom i Washingtonom izveo na položaje režima u Damasku i Homsu, što bi se moglo iskristalisati nakon posjete francuskog predsjednika Emanuella Macrona Moskvi krajem maja.

Mattis je izjavio nakon vojnih napada da je došlo vrijeme da se okonča građanski rat u Siriji i postigne političko rješenje na osnovu izjava iz Ženeve (juni 2012). Međutim, sirijski režim i Rusija smatraju da je to vrijeme prošlo nakon što je oružana opozicija protjerana iz velikih gradova i područja otpora, a posljednje je Istočna Ghouta.

Pitanje političkog rješenja, koje bi trebalo slijediti vojnu opciju, i dalje ostaje uvjetovano dešavanjima na terenu i balansiranjem snaga između Zapada i Rusije te svime onim što se događa u okviru toga od sukoba i njihovih ishoda. Međutim, Washington i njegovi saveznici posljednjim napadom uvukli su i svoje oružje u Siriju u iščekivanju rezultata, koji nisu zagarantovani.

Izvor: Al Jazeera