Bach i Mozart za bolju integraciju?

Njemački ministar vanjskih poslova Thomas De Maiziere uzburkao je evropsku javnost predstavivši deset teza o njemačkoj orijentacionoj kulturi (Leitkultur) kojim bi se sve pridošlice trebale voditi ako žele živjeti u toj zemlji.

Dok su neki političari i eksperti pozdravili njegove teze, drugi, kao profesorica Schirin Amir-Moazami sa  Slobodnog univerziteta u Berlinu ili predsjednik Goethe Instituta Klaus-Dieter Lehmann smatraju da je uvođenje pojma orijentaciona kultura nepotrebno i da neće doprinijeti integraciji pridošlica.

De Maiziere kao prvu tezu navodi tipično ponašanje: “Pružamo ruku kad se pozdravljamo. Mi smo otvoreno društvo koje pokazuje svoje lice. Mi nismo burka“. Nastavlja sa odgojom i obrazovanjem: “Obrazovanje i odgoj doživljavamo kao vrijednost, a ne samo kao instrument za uspjeh”. On također smatra važnom svijest o djelovanju: “Djelovanje i kvaliteta dovode do blagostanja. Svijest o djelovanju učinila je našu zemlju jakom”.

Nastavlja sa historijskom ostavštinom: “Njemačka historija sa svim svojim usponima i padovima pripada osnovima njemačke kulture i određuje savremenu Njemačku”. De Maiziere tvrdi da su “Johann Sebastian Bach i Johann Wolfgang von Goethe bili Nijemci, a da pripadaju cijelom svijetu”, te da je po tome “samorazumljivo da svira muzika na političkom skupu ili školskoj proslavi”. Religija Njemačke, nastavlja on, je određena kršćanstvom.

Ljubav prema Njemačkoj

Osnova za međureligijski mir, ističe, jest to da je vladavina prava iznad religijskih pravila, a civilna kultura se odlikuje time da je “se naše društvo temelji na konsenzusu. Većinski princip pripada zaštiti manjina.”

Pravi domoljub, nastavlja De Maiziere, voli svoju zemlju, a ne mrzi druge “i mi Nijemci to možemo“.

Njemačka je, piše,  određena zapadnim vrijednostima. Kao zadnju tezu De Maiziere predstavlja kolektivnu memoriju: “Nijemci imaju zajedničku kolektivnu memoriju”, navodi njemački ministar unutrašnjih poslova.

Orijentacionu kulturu (Leitkultur) je u teoriju uveo njemački politolog sirijskog porijekla Basamm Tibi, a kako navodi Schirin Amir-Moazami sam pojam je prvi javno spomenuo političar CDU-a Friedrich Merz.

To je bilo 2000, u trenutku kada je nakon dugih pregovora liberaliziran Zakon o državljanstvima u Njemačkoj.

“Merz i njegovi saveznici su tada bili na meti kritika, jer je nešto, što stoji van svih ustavnih normi, a što bi trebalo biti obavezujuće za sve, jako teško definirati. Mislim da se taj pojam mora posmatrati kao dio diskursnog polja i njegovih funkcija. On signalizira pokušaj političara, ali i drugih aktera društva, da javno markiraju granice nacionalne države i proizvedu homogenitet, koji nikad nije postojao. Zanimljivo da se pojam Leitkultur uvijek ciklično pojavi u javnosti, kada granice iznova postaju sve zamagljenije i društveni pluralitet raste. Također, ovaj pojam se odnosi na tradicionalno razumijevanje Njemačke kao ‘nacije kulture‘. De Maiziere se upravo oslanja na to nasljeđe kada govori o obrazovnim idealima i emocionalne vezanosti za naciju. Tako pokazuje kako se ovakvo razumijevanje uporno održalo do danas i kako se sada, pomiješano sa liberalnim elementima, aktiviralo u vidu odvajanja od pridošlica (izbjeglica, migranata)“, ističe ona u razgovoru za Al Jazeeru.

Na pitanje šta je ‘tipična njemačka orijentaciona kultura’ i da li postoji u svakoj zemlji na svijetu, ona navodi da bi to upravo uvijek trebali pitati one koji se služe ovim pojmom.

“Oni nikada to neće znati skroz objasniti, jer oni uvijek upečatljivo, nekad i isključujuće argumentiraju. Zanimljivo je kod De Maziereovih 10 tačaka da se on u njima više zalaže protiv nečega, nego za nešto. Njegovo ‘mi‘ se ovdje konstituira prije svega sa antiislamskom polemikom, koja nije daleko od parola Alternative za Njemačku (AfD). Razlika je u tome što De Maiziere pokušava pojam Leitkultur da predstavi kroz jezik, a ne kroz zakon. Ali, ministar unutrašnjih poslova također svojim tezama jasno pokazuje kontradiktornosti koje su ugrađene u liberalno-sekularnu pravnu državu, kada s jedne strane hvali kršćansko naslijeđe i usku vezu između države i crkve, a s druge govori o vjerskoj neutralnosti države“, tvrdi ona.

De Maiziere je svoje teze predstavio kao vodilje za integraciju, a na pitanje da li one ovako formulirane tome stvarno mogu doprinijeti, ona kaže da se i ovdje se moramo zapitati šta čini konture tog pojma kojim bi se pridošlice trebale voditi.

Ignoriranje odlika pluralističkog društva

“Ja ne vjerujem da neka kultura bazirana na deset tačaka za nekoga može biti vodilja, pogotovo ne za ljude čija egzistencija je ugrožena i koji se često moraju boriti sa marginalizacijom i socijalnom deklasifikacijom. Država ovdje šalje čudan signal. Sugerira da u Njemačkoj postoji jedinstveno vođen način života, koji dijele svi, a kojem bi se sve pridošlice trebale prilagoditi. Ovdje se ciljano ignoriraju odlike pluralističkog društva, a govori se umjesto toga o homogenitetu“, nastavlja Amir-Moazami.

Smjernice su, dodaje, u svakom slučaju potrebne i one uvijek nanovo bivaju potvrđene kroz uobičajene životne forme  i pravne propise.

Ali, kako kaže, one su u većini slučajeva dinamične i pluralne. 

“Liberalna država se stalno upliće u životne forme njenih građana i građanki. Situacija postaje alarmantna kada se čitave zajednice isključe i kada se kaže da ne pripadaju cjelini.

Ona smatra da izborna kampanja igra bez sumnje ulogu u De Maizierevoj izjavi, ali, kako navodi, umanjiti je samo na izbornu polemiku bi bilo pogrešno.

“De Maiziere odmotava poznati diskursni repertoar, koji u javnost plasira kroz zvanični glas države. Koliko su njegovi zahtjevi problematični, toliko mogu biti i produktivni, jer je time još jednom pokazao kolika je želja za jasnoćom i jedinstvom u ovom društvu“, kaže ona.

Iz Goethe instituta su nam kazali da se veliki broj ljudi u Njemačkoj, također, pita šta je De Maiziere želio postići nekim od svojih teza. Proslijeđena nam je kolumna predsjednika Goethe instituta Lehmanna koju je napisao za portal Causa-Tagesspiegel u kojoj on navodi da se za njemačku kulturu ne smije tražiti ekskluzivitet , nego da se treba raditi na pronalaženju sličnosti.

“Zašto se ne bi više opustili, nego da opet oživljavamo pojam Leitkultur kao vodilju za suživot u Njemačkoj? (De Maiziere). Prije će nam pomoći praktično djelovanje, nego teze i apeliranje“, navodi Lehmann.

Jezik ključ integracije

Njemačka je, nastavlja, već dugo vremena imigracijska zemlja.

“Gotovo 20 miliona sa stranim korijenima živi ovdje: Strani radnici i njihova djeca, povratnici, ratne izbjeglice, tražitelji azila, migranti koji su ovdje (ne)samovoljno. Za sviju njih je njemački jezik ključ integracije. Sve studije potvrđuju da znanje jezika poboljšava šanse za društvenu participaciju“, piše Lehmann.

Nakon uvoda, Lehmann postavlja svoje teze: 1. Društvo je oslonjeno na natjecanje, a ne na solidarnost i učešće 2. Individualizacija šteti koheziji, to se odnosi i na postojeće strukture 3. Potreban je pragmatičnost, a ne orijentaciona kultura ili pitanja identiteta 3. Integracija se ne pravi jednom, nego o njoj se uvijek nanovo mora pregovarati 4. Početni kursevi za pridošlice moraju biti bolji i raznolikiji 5. Građanski angažman je bitan faktor integracije 6. Centralne tačke su rad i socijalni kontakti 7. Federalizam čini kulturno blago Njemačke, a ne centralizam 8. Sloboda individue, koja postoji u Njemačkoj, čini tu zemlju atraktivnom.

Paralelno s diskusijom u Njemačkoj, se ista vodi i u Australiji, gdje je premijer te zemlje Malcolm Turnbull  krajem aprila kazao da njegova vlada želi da australske vrijednosti budu centralni dio ispita koji se polaže da bi se dobilo državljanstvo.

Nije objasnio na šta konkretno se odnose australske vrijednosti. I Danci su krajem 2016.  pregovarali o tome kojim vrijednostima bi se pridošlice trebale voditi kada dođu u tu zemlju.

Izvor: Al Jazeera