Serije o nestaloj djeci kao najaktuelniji TV sadržaj

Prezentujući svakodnevno događaje ispunjene užasom koji ljudski um ne može pojmiti, stvarnost u 21. stoljeću postepeno pretiče televizijski sadržaj, jer dok se gledatelji ispred malih ekrana bjesomučno smiju uz humoristične serije, napolju neki otac izreže vlastito dijete i servira ga za ručak. Kako bi ostala u korak sa stvarnošću ovih dvijehiljaditih godina te kako bi osim zabavljačke uloge ostvarila i kritičku, proročansku, upozoravajuću, osvješćujuću… televizija je morala kreirati sadržaj koji će biti u stanju da odgovori svakodnevnici koja se odvija izvan crnih plazmi.

Spas je pronađen u trenutno najpopularnijem, ali i kritički najosvještenijem TV sadržaju – dokumentarnim i fikcionalnim serijalima, među kojima se u posljednje dvije decenije posebno izdvojio detektivski žanr čiji je centralni sižejni tok usmjeren na potragu za nestalom djecom. S jedne strane, jer njegove žanrovske odrednice podrazumijevaju istragu koja kog gledatelja izaziva osjećaje napetosti i iščekivanja, a s druge, jer se bavi zasigurno najmisterioznijim, najtragičnijim, najaktuelnijim društvenim fenomenom u 21. stoljeću – nestankom djece, koji je potisnut na marginu društva (pogotovo na Balkanu), iako je rasprava o njemu krajnje neophodna.

Cijele države nestale djece svake godine

Svake godine u svijetu nestane oko osam miliona djece i ta se cifra gotovo svakodnevno povećava. Većina od njih nikada ne bude pronađena niti se vrati svojim kućama, te na koncu od njih ostane samo crno-bijela fotografija na tetrapaku za mlijeko ili uličnom stubu za rasvjetu. Prvo dijete čije je lice postalo crno-bijela fotografija s natpisom „nestao“, jeste šestogodišnji dječak Etan Patz iz New Yorka, čiji se svaki trag izgubio 25. maja daleke 1979. godine, na putu ka školskoj autobuskoj stanici. Tri decenije poslije slučaj je ponovno otvoren, a tek 2012. godine čovjek imena Pedro Hernandez je priznao otmicu i ubistvu dječaka. U aprilu 2017. godine osuđen je na doživotnu robiju. Upravo period od 33 godine koliko se dječak Etan smatrao izgubljenim, a tokom kojeg su njegovi roditelji živjeli u beskonačnoj neizvjesnosti, definiše „nestanak osobe/djeteta“ najstravičnijim i najbolnijim fenomenom 21. stoljeća.

Ono što je, dakle, u prošlosti predstavljalo društveni eksces, danas je postalo neizostavni dio svakodnevnice, a spomenuti slučaj predstavlja savršen primjer njenog užasa. Također, Etanov nestanak će poslužiti kao dokaz da savremeni TV serijali koji se bave ovom temom, apsolutno ne pretjeruju u obradi stvarnosti 21. stoljeća, već su samo bolno tačni i krajnje aktuelni.

Među njima se izdvajaju naslovi kao što su: Ubijanje (The Killing, 2011–2014), Pravi detektiv (True Detective, 2014), Nestanak (The Missing, 2014 – 2016), Povrh jezera (Top of the Lake, 2013 – 2017), Čudne stvari (Stranger Things, 2016 – 2017) ili npr. trenutno najaktuelnija njemačka serija Tama (Dark, 2017). Svaki od ovih serijala na sebi svojstven način obrađuje temu nestanka djece, i dok su jedni fokusirani na detektivsku istragu u žanru trilera, a drugi prezentuju dramatičnu i neumornu roditelja da saznaju sudbinu svoje nestale djece, treći uz pomoć naučne-fantastike nude odgovor na pitanje: kuda odlaze nestala djeca.

Da li ste me vidjeli?

TV serijal koji se u cjelosti bavi pitanjem nestale djece jeste BBC-jev The Missing, koji dakle, već u svome naslovu nagovještava fokus svoje forme, narativa i ideosfere. U riječi „missing“ (nestao) kao obavijesti iznad fotografije nevinog dječjeg lica ispod kojeg po pravilu slijedi pitanje „da li ste me vidjeli?“, sabran je sav užas današnje stvarnosti, u kojoj se milioni porodica širom svijeta svakodnevno susreću sa njenim značenjem. Prva sezona ovoga mini-serijala sadrži osam epizoda u kojima je radnja podijeljena na dva vremenska toka.

U prošlosti, mladi bračni par, Tony (James Nesbitt) i Emily (Frances O'Connor) Hughes dolaze na odmor u Francusku, gdje im u trenutku nepažnje tokom utakmice Svjetskog prvenstva u obližnjem kafiću, nestaje petogodišnji sin Oliver (Oliver Hunt). Osam godina poslije, ostarjeli Tony kojeg je opsesija izjela i dalje traga sa svojim sinom, dok Emily sa novim suprugom pokušava ostaviti prošlost iza sebe i započeti život ispočetka. Iako uz pomoć beskonačne istrage u koju se uključuje i fanatični penzionisani inspektor Julien Baptiste (Tchéky Karyo) autori kreiraju dramaturšku napetost, s mnoštvom krajnje neočekivanih preokreta, osnovna namjera ovoga serijala nije njen konačni rezultat, već realistički prikaz posljedica tog opsesivnog traganja koje roditelju ne dopušta da nastavi život bez saznanja o sudbini svoga djeteta.

Zasigurno realnije, detaljnije i uvjerljivije nego i jedan drugi TV serijal, The Missing prezentuje potragu za nestalim djetetom, od samog saznanja da je vaša ruka u kojoj su se krili nečiji mali prsti, ostala prazna, preko paničnog iščekivanja telefonskog poziva koji će riječ „nestao“ promijeniti u „pronađen“, do početka kraja i prihvatanja činjenice da ga više nikada nećete vidjeti živog. Međutim, da je to apsolutno nemoguće prihvatiti sve dok postoji i tračak nade za pronalaskom, dokazuje upravo lik Tonyja Hughesa, koji je spreman da se odrekne i vlastitog dostojanstva, samo kako bi saznao šta je bilo sa njegovim voljenim Oliverom. U posljednoj epizodi naslova „Do smrti“ koja završava sa otvorenim krajem s konačnim sjedinjenjem subjektivnog i objektivnog, imaginarnog i stvarnog, a u kojoj autori razotkrivaju šta se desilo nesretne noći kada je Oliver nestao, ali ne i njegovu definitivnu sudbinu, postaje jasno da će Tony tragati do posljednjeg daha i dok ponovno ne zagrli svoga sina, mrtvog ili živog.

Za razliku od prve, druga sezona ovoga iznimno uspješnog serijala s novom porodicom u fokusu svoga narativa, također ispreplićući prošlost i sadašnjost, na samom početku „nestanak“ okončava sa navodnim „pronalaskom“, odnosno povratkom kući djevojčice Alice Webster (Abigail Hardingham), nakon jedanaest godina zatočeništva. Međutim, pored standardnog prikaza bolne borbe porodice nestalog djeteta, druga sezona odlazi i korak dalje te problematizirajući fenomem lažne nade, pokušava prezentovati odgovor na pitanje: kako prepoznati vlastito dijete nakon jedanaest godina odsustva.

Kuda odlaze nestala djeca?

Svoju verziju sudbine nestale djece prezentovala je i Netflixova serija u njemačkoj produkciji, naslova Tama koja i dalje oduševljava gledatelje širom svijeta kao ponajbolje TV ostvarenje u protekloj deceniji. Dakle, radnja prve sezone od deset epizoda se odvija u bliskoj budućnosti u 2019. godini, u malom njemačkog gradu Winden, a centralni događaj pilot epizode jeste iznenadni i misteriozni nestanak dječaka Mikkela u šumi.

Naime, Mikkel nestaje nakon bijega sa prijateljima kroz šumu, u blizini tajanstvene i jezovite pećine iz čije tame dopiru krajnje uznemirujući i prijeteći zvukovi. Istovremeno, cijeli grad je oblijepljen crno-bijelim fotografijama srednjoškolca Erika Obendorfa koji je misteriozno nestao dvije sedmice prije. Na koncu epizode, glavni detektiv Ulrich čiji se brat vodi kao „nestao“ pune 33 godine, u šumi pronalazi tijelo dječaka u odjeći osamdesetih godina prošlog stoljeća i sa smrtonosnim opekotinama preko očiju.

U suštini, Tama je televizijsko ostvarenje koje obrađuje pitanje putovanja kroz vrijeme, odbacujući vjerovanje da je ono linearno te uz pomoć fikcije oživljavajući tezu Alberta Einsteina da „razlika između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti nije ništa drugo nego iluzija“. Dakle, u Tami, uz pomoć mozaične narativne strukture, autori otkrivaju sudbinu djece nakon nestanka, koja u ovome slučaju postaju „pokusni kunići“ za svojevrsni eksperiment putovanja kroz vrijeme. Međutim, upravo ovakav prikaz iznenadnog i krajnje misterioznog nestanka mladog živog bića, koji postepeno briše svaki trag njegovog postojanja, predstavlja poistovjećenje sa stvarnošću, u kojoj djeca također nestaju u tamnoj rupi vremena, postepeno se pretvarajući u statistički broj. Također, dok oni u ovome serijalu nastavlju svoj život ispočetka, na nekom drugom mjestu, u neko drugo vrijeme, njihove porodice otpočinju bolne, frustrirajuće i izvjesno tragične potrage, koje neće moći okončati do svoga posljednjeg daha. U borbi za bilo kakvo saznanje o sudbini svoga djeteta, Mikkelov otac Ulrich biva spreman da se vrati u prošlost i promijeni tok vremena.

O čudovištima 21. stoljeća

Svakako jedan od najpopularnijih serijala o nestancima djece jeste autorski projekat pisca Nica Pizzolatta i reditelja Caryja Jojia Fukunage, Pravi detektiv (True Detective), u kojem nesretni mladi ljudi ne postaju samo seksualno roblje, niti predmet u ritualima, ne bivaju zlostavljani niti nasilno ubijeni, već sve zajedno. Dakle, riječ je o mini-seriji koja prati dvojicu detektiva u Louisiani, Rusta Cohlea (Matthew McConaughey) i Martyja Harta (Woody Harrelson) tokom 17-godišnje potjere za misterioznim i jezovitim serijskim ubicom poznatog po nadimku Žuti kralj. Prvu epizodu otvara stravično ubistvo mlade prostitutke, čije tijelo detektivi pronađu postavljeno u položaju za molitvu, okruženo drvenim simbolima sličnim zamkama za ptice i sa jelenskim rogovima na glavi. Ovo ubistvo istragu povezuje sa  petogodišnjim slučajem nestanka djevojčice Marie Fontenot dok istovremeno još jedno dijete otkiva da je u šumi srelo „čudovište sa zelenim ušima“.

Serijal je podijeljen na tri narativna toka (1995., 2002., 2012.) u kojem se kroz istragu gradi i specifični prijateljski odnos Rusta i Martyja, ispunjen sukobima, prevarama, izdajama, ali i bezuslovnim povjerenjem koje mogu ostvariti samo „istinski detektivi“. Dok sadržaj serijala prezentuje činjeničnu stvarnost (zasnovan na stvarnom događaju u Louisiani, gdje je prije nekoliko godina razotkivena mračna tajna lokalne crkve u kojoj su za potrebe satanističkih rituala zlostavljana oteta djeca), u kojem vladaju monstrumi koji ne biraju sredstva da zadovolje svoje mračne porive, njegova forma donosi jednu krajnje sumornu sliku današnjeg svijeta čije su prljave močvare ispunjene iskonskom jezom.

„Cijeli život, sva tvoja ljubav, sva tvoja mržnja, sva tvoja sjećanja, sva tvoja bol – sve je to isto. To je isti san, san koji ste imali u zatvorenoj sobi, san o tome da ste osoba. I kao u većini snova, na kraju vas čeka čudovište“, kaže Rust Cohle na kraju treće epizode, dok reditelj zaustavlja sliku na čudovištu u ljudskom obliku koje drži zarobljeno dvoje djece na samrti, u donjem vešu, sa gas maskom na licu i velikim nožem u ruci.

Do izgubljenog čovjeka 21. stoljeća je da li će čudovište dočekati „budan“ i spreman.

Izvor: Al Jazeera