Palestinske priče: Brak sa zatočenikom u izraelskom zatvoru

Piše: Ahmad Fayyad

Priča o udaji palestinske novinarke Aishe Shalluf (25) za Soleimana Shallufa, osuđenog na 13 godina zatvora, samo je mali prikaz priče jednog naroda čija mladost propada u ćelijama izraelskih zatvora samo zato što se bore za svoja prava.

Ekipa Al Jazeere posjetila je djevojku Aishu u njenom domu, koji se nalazi na zapadnom dijelu grada Rafah, na jugu Pojasa Gaze, gdje živi sa svojom porodicom. O odluci da se veže za zatvorenika, koji se još uvijek nalazi iza zatvorskih rešetaka, Aisha kaže da je ona proistekla upravo iz toga što i ona živi turbulentnu sudbinu palestinskog naroda.

Nema porodice u kojoj neko nije zarobljen, poginuo mučeničkom smrću ili bio zatvoren, pa onda pušten na slobodu. Zbog toga se i ona osjeća djelom priče palestinskog naroda, priče koja je sazdana na iskustvima stalnog suočavanja sa zločinima okupatora.

„Radeći svoj novinarski posao, napisala sam nekoliko članaka o pet palestinskih djevojaka sa Zapadne Obale koje su se udale za palestinske zatvorenike, iako oni još služe zatvorsku kaznu. Bilo mi je veoma teško prihvatiti da se djevojka može vezati za osobu koju ranije nije poznavala ili samo zato što su skupa proveli djetinjstvo, igrajući se u istoj ulici ili naselju“, dodaje.

Pisma od majke

Nakon što je provela nekoliko godina radeći kao novinarka i borac za ljudska prava, Aisha je postala uvjerena da će veoma teško pronaći osobu s kojom bi mogla ponosno stupiti u brak, razmišljati o budućnosti i odgoju djece, kao što je to Soleiman, zatvorenik koji je izgubio najljepše godine svoga života u zatvoru samo zato što je branio svoj narod.

Soleiman se sa Aishom upoznao nakon što je odslužio deset godina zatvorske kazne, odnosno tri godine prije nego što je trebao biti pušten na slobodu. No, njihova priča počinje još od momenta kada su mu u zatvor počela pristizati pisma od njegove majke preko Međunarodnog komiteta crvenog križa (ICRC) 2007. godine.

Budući da njegova majka ne zna čitati i pisati, Aisha je preuzela na sebe zadatak da u njeno ime piše pisma Soleimanu, prenoseći mu tako u tančine sve ono što se dešavalo u društvu i život njegove porodice. Bio je to jedini način za uspostavljanje bilo kakve komunikacije sa njim jer su izraelske vlasti u tom periodu uvele zabranu na posjete zatvorenicima. Takva odluka uslijedila je nakon što su palestinske snage otpora, u ljeto 2006. godine, zarobile izraelskog vojnika Gilada Shalita.

Od 2007. do danas, Aisha je Soleimanu poslala 2.837 pisama, uglavnom u ime njegove majke. No, izraelska Uprava za zatvorski sistem proslijedila je Soleimanu samo dvjestotinjak tih pisama. Nakon što su 2012. godine zatvorenicima iz Gaze ponovo dozvoljene posjete porodice, Soleiman je od svoje majke polako počeo saznavati za djevojku koja je umjesto nje slala pisma u zatvor.

Aisha prenosi riječi svog zaručnika i kaže da on s nestrpljenjem iščekuje okončanje zatvorske kazne kako bi mogao početi svoj novi život i graditi porodicu čim izađe iz zatvora. Rekao je i da neće čekati niti jednog trenutka da vidi šta mu to stvarnost nameće. Veoma dobro zna šta treba učiniti i u tome ne oklijeva niti jednog trenutka.

Odobravanje porodice

Aishini roditelji i braća odobravaju njenu odluku da se veže za Soleimana „jer su ponosni na njegovu žrtvu i činjenicu da je skoro izgubio svoj život nakon što su ga izraelske snage ranile s dva metka“.

Što se tiče majke zatvorenika Soleimana, suze su pretekle njene riječi kada je pokušala ispričati kako je njen sin, za vrijeme posljednje posjete prije dvije sedmice, zatražilo dozvolu da se vjeri sa Aishom.

Ono što ovu majku još više čini tužnom jeste to da će se proslava povodom zaruka održati za nekoliko dana i da će njenom sinu biti uskraćena prilika da doživi radost tog događaja. Tužna je zbog toga što će tog dana na stolici pored mladenke biti njegova slika, ali ne i on.

No, porodica Shalluf i dalje se nada da će, uz Božju pomoć, Soleiman biti pušten na slobodu. Onda bi svečanost povodom njegovog dolaska bila pretvorena u vjenčanje, dok bi njegov prelazak granice u Beit Hanounu značio početak njihove svadbe i odlazak po mladu u Rafah.

„Tako bismo proslavili dva velika događaja, koja se ne mogu odvojiti jedan od drugog. To je proslava povodom njegovog puštanja na slobodu i veselje zbog ulaska u bračne vode i novog života koji će započeti odmah nakon što kroči na tlo Gaze koju je bio primoran napustiti prije 13 godina.“

Izvor: Al Jazeera