Računice i strategije kandidata

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan je, kao što se to i očekivalo, početkom jula u prisustvu stotina članova vladajuće Stranke pravde i razvoja (AKP) objavio kandidaturu za predstojeće predsjedničke izbore u Turskoj.

Nekoliko dana prije toga, dvije vodeće stranke opozicije Republikanska narodna stranka (CHP) i Stranka nacionalnog pokreta (MHP) objavile su da će njihov zajednički kandidat biti Ekmeleddin Ihsanoglu, bivši generalni sekretar Organizacije islamske saradnje. Ubrzo se Erdoganu i Ihsanogluu priključio i Selahattin Demirtas, kopredsjedavajući Kurdima bliske Stranke mira i demokratije.

Nameću se pitanja: Šta znači Ihsanogluova kandidatura ispred stranaka opozicije? Hoće li Erdogan dobiti i ovu izbornu bitku? Ukoliko uspije, hoće li ostvariti pobjedu u prvom krugu? Kakav će Erdogan biti kao predsjednik, budući da će, ukoliko bude izabran, biti izabran većinom glasova naroda, a ne parlamentarnom većinom, kao što je to bio slučaj s prethodnim predsjednicima? 

Kada pogledamo listu kandidata, primjećujemo da su ovi izbori ne samo prvi neposredni predsjednički izbori nego i prvi izbori na kojima neće biti tzv. “ataturkovskog kandidata”.

To praktično znači da Republikanska narodna stranka i Stranka nacionalnog pokreta priznaju da “ataturkovski kandidat” danas nije u stanju pobijediti na neposrednim predsjedničkim izborima.

Suprotstaviti se Erdoganu ili računati na njegovu pobjedu?

Dvije glavne vodeće partije opozicije su prilikom kandidovanja zajedničkog kandidata računale na odnos broja glasova na posljednjim lokalnim izborima, koji su održani 3. marta ove godine. AKP je na tim izborima, koje su neki skloni smatrati posljednjom relevantnom anketom za predsjedničke izbore,  pobijedio osvojivši približno 46 posto glasova. Ako se to uzme kao kriterij, Erdogan ne bi mogao pobijediti u prvom krugu i u drugom krugu će se suočiti sa Ihsanogluom, a tada bi bilo otvoreno više mogućnosti, naročito ukoliko bi opozicija uspjela poboljšati svoj rejting kod kurdskog biračkog tijela ili ga barem uvjeriti da ne glasa u drugom krugu. Dakle, kada su se stranke opozicije odlučile za zajedničkog kandidata, računale su na takav scenarij. Računale su i na to da Ihsanoglu, kao univerzitetski profesor i bivši  generalni sekretar Organizacije islamske saradnje, ne predstavlja “ataturkovskog kandidata” te da je poznat po svojim konzervativnim usmjerenjima i dobrim odnosima s islamskim krugovima u Turskoj i izvan nje, ali i da će, s druge strane, naglašavajući svoju predanost sekularizmu i Ataturkovom naslijeđu, pokušati umiriti tradicionalne pristalice stranaka opozicije. Isto tako, isticanjem da predsjednik predstavlja simbol države i branitelja njenih interesa, on će pokušati umiriti konzervativne etatiste, koji se plaše da bi odlaskom Erdogana država mogla izgubiti kontrolu i dominaciju.

Demirtas, kojem je jasno da će već u prvom krugu ostati bez ikakvih šansi, vodi se nešto drugačijom računicom. Otkako je pokrenut mirovni proces za rješavanje kurdskog pitanja, a Erdoganova Vlada poduzela neviđen niz mjera, koje podrazumijevaju službeno tursko priznanje Kurda kao grupe sa određenim nacionalnim zahtjevima, većina Kurda je shvatila da je ostvarivanje njihovih zahtjeva u dobroj mjeri vezano za AKP-ovu vladu i Erdoganovu hrabrost. Ni programi Stranke nacionalnog pokreta ni naslijeđe Republikanske narodne stranke ne ulijevaju naročito povjerenje kod Kurda. No, kurdski lideri, ipak, neće svoju sudbinu u potpunosti prepustiti AKP-u. Smatraju kako je u njihovom interesu da dio glasova daju svakom kandidatu i tako Erdogana spriječe da pobijedi u prvom krugu, a da se stekne utisak da je u drugom krugu pobijedio upravo zbog glasova Kurda, koji su u prvom krugu podržali Demirtasa.

Erdogan, pak, smatra da bi utrka mogla biti gotova već u prvom krugu. Razloga je više:

1. Ovo su predsjednički, a ne lokalni izbori. Glasač se na lokalnim izborima prilikom donošenja odluke vodi različitim motivima, koji se kreću od kvaliteta određenog kandidata, preko ličnih simpatija do odnosa (rodbinskog ili nekog drugog) s kandidatom. No, kada je riječ o budućnosti države, turski glasač se ponaša drugačije.
2. AKP je uvijek bila najjača stranka u pokrajinama u kojima su Kurdi većina, a veliki broj kurdskih glasača neće odgovoriti na politička manevrisanja nego će svoj glas dati onome koga smatra najpodobnijim za budućnost mirovnog procesa. Zakonom o mirovnom procesu, koji je Parlament donio 10. jula, potvrđena je privrženost AKP-a mirovnom procesu s Kurdima. To bi mogao biti još jedan plus za Erdogana.
3. Ne samo to. Glasovi koje su na lokalnim izborima dobili kandidati manjih islamskih stranaka na predsjedničkim izborima će pripasti Erdoganu.
4. Erdoganova predizborna kampanja se temelji na tome da budući predsjednik, s obzirom na to da će ga birati neposredno narod, neće imati samo simboličnu zadaću ili biti tek formalni predstavnik interesa države, nego će biti aktivan i efikasan predsjednik koji će podjednako voditi računa o interesima države i naroda. I dok je Erdogan jako dugo prisutan na turskoj političkoj sceni, pojava njegovog glavnog protukandidata na političkoj pozornici predstavlja prilično iznenađenje. Vjerovatno je Erdogan na to mislio kada je 6. jula na predizbornom skupu u Samsunu rekao: “Ja nisam s neba pao na političku scenu.”

O Erdoganovim namjerama dosta govori i predsjednički program koji je objavio 12. jula, a u kojem navodi da će ukoliko preuzme dužnost predsjednika odmah početi raditi na donošenju novog ustava koji će sadržavati promjenu sistema vlasti i preraspodjelu ovlasti između predsjednika i premijera.
Na kraju, pobjeda u prvom krugu za Erdogana bi predstavljala moralnu podršku i podlogu za realizovanje njegovog koncepta predsjedništva, bez obzira na to ko ga naslijedio na poziciji premijera. No, ukoliko ne ostvari pobjedu u prvom krugu, u tom slučaju će predsjedničkim zadaćama i preraspodjelama predsjedničkih i premijerskih ovlasti pristupiti mnogo opreznije i s manje ambicija.

Zamjena pozicija

Mandat sadašnjeg predsjednika Turske Abdullaha Gula istječe 28 augusta. Stoga će Erdogan, ukoliko pobijedi, odmah po okončanju predsjedničkih izbora morati odstupiti sa funkcije premijera, a ukoliko bude poražen, bit će u mogućnosti da bira između ostavke i nastavka premijerskog mandata. Bez obzira na ishod, Turska će nakon predsjedničkih izbora ući u novu eru.

Ukoliko pretpostavimo Erdoganovu pobjedu, predsjednik Republike će prije isteka svog mandata morati imenovati novog premijera. U vezi s tim, nameće se pitanje: Ko će biti novi premijer Turske i hoće li to biti samo privremeni premijer, čiji će mandat isteći nakon narednih parlamentarnih izbora ili stvarni nasljednik Erdogana? To je pitanje kojim se, pored predizborne kampanje koja je počela 11. jula, AKP ponajviše bavi.

Prema mišljenju koje podržava nekolicina ministara i istaknutih ličnosti iz stranke, poput Bulenta Arinca i Beshira Atalaya, za budućnost AKP-a bi najbolje bilo da predsjedavanje Vladom preuzme privremeni premijer dok Abdullaha Gula ne uspiju uvjeriti da se vrati političkom angažmanu, nakon čega bi ga na vanrednom kongresu, koji bi se trebao održati u oktobru ove godine, imenovali predsjednikom stranke. Tako bi Gul vodio AKP na parlamentarnim izborima 2015. i, ukoliko ta stranka pobijedi, preuzeo premijersku funkciju. Problem je što su većina Gulovih pristalica stariji članovi stranke koji, prema njenom statutu, nemaju pravo na više od tri uzastopna mandata u Parlamentu. To znači da oni neće učestvovati na predstojećim parlamentarnim izborima.

S obzirom na njihove godine, vrlo je vjerovatno da će se većina njih povući iz politike. Bez obzira na to ko će obnašati funkciju privremenog premijera, AKP-ov izbor te opcije nam govori da ta osoba neće biti od velikog značaja niti će zbog njenog izbora biti nekih kontroverzi, s obzirom na to da će stranku i Vladu voditi svega nekoliko mjeseci.

Neki drugi smatraju da će AKP u narednoj fazi, glede upravljanja zemljom, imati različite zadaće od onih koje je imala dok je Erdogan bio premijer. Prethodnih godina AKP-u je prioritet bio rušenje starog režima i izbavljanje zemlje iz njegovih ruku. U narednoj fazi će mu prioritet biti gradnja institucija koje će Tursku voditi u 21. stoljeću. To znači da će AKP-u biti potreban mlađi kadar na čijem čelu ne može biti Abdullah Gul. Osim toga, Gul je, i kada je riječ o unutrašnjoj izgradnji i kada je riječ o vanjskoj politici, do sada pokazao da mu je više stalo do očuvanja svog ugleda i veza nego do usvajanja neophodnih mjera. Opasnije od svega je – smatra ova struja – to što bi imati Erdogana na poziciji predsjednika i Gula na poziciji premijera značilo i stalnu napetost u odnosima tih dviju institucija, što bi se negativno odrazilo na budućnost kako stranke tako i države. Iako neki visoki zvaničnici stranke i Vlade priželjkuju Gulov povratak, većina stranačkih kadrova podržava ideju da u narednoj fazi na čelo stranke i vlade dođe osoba poput Ahmeta Davutoglua.

Problem s izvršnim ovlastima

Iako predsjednički izbori imaju veliki značaj, na turskoj političkoj sceni nema napetosti i polarizacije koja je obilježila lokalne izbore u martu, koji su svakako bili manje značajni i imali manje utjecaja na političku budućnost zemlje. Razlog bi mogao biti to što su rezultati lokalnih izbora, koji su održani u okolnostima dubokih političkih podjela, usljed kojih je opozicija osjetila da bi joj to mogla biti posljednja prilika da slomi Erdogana i spriječi ga da se kandiduje za predsjedničke izbore, te definitivno riješi ishod tog sukoba. Naime, AKP je ostvario ubjedljivu pobjedu, a Erdogan je postao favorit na predsjedničkim izborima.

Ukoliko Erdogan ostvari pobjedu, a sve upućuje na to, imat će šansu da na poziciji predsjednika ostane dva puna mandata, tj. do 2024. Teško je sada predvidjeti na koji način će obavljati tu funkciju ili kako će se manifestovati njegova odlučnost da to ne bude samo simbolička funkcija. Vjerovatno će AKP, ako pobijedi na predstojećim parlamentarnim izborima, pokušati s izmjenama Ustava koje će se ticati izmjene ovlasti predsjednika i premijera ili čak donošenjem novog Ustava. Ukoliko taj amandman ne bude usvojen, Turska će se nositi sa hroničnom krizom koja se pojavila nakon ustavnih promjena 2007. godine, prema kojima predsjednika bira direktno naroda, ali mu, ipak, ostaju simbolične ovlasti i zadaće iz vremena kada se birao posredno. 

U kontekstu te krize, onaj ko naslijedi Erdogana na poziciji premijera imat će izuzetno važnu funkciju i bit će prisiljen da se na izvjestan način “primiri”, ili u suprotnom, postane izvor napetosti i poremećaja u mehanizmima izvršne vlasti. S druge strane, eventualni sporazum budućeg premijera i predsjednika države o raspodjeli ovlasti mogao bi doprinijeti lakšem i organizovanijem vođenju zemlje dok se ne postigne  saglasnost o ustavnim promjenama i preispitaju ovlasti pojedinih funkcija u državi.

Jednako je značajan i odnos novog premijera i njegove vlade prema AKP-u kao vodećoj stranci. U turskoj historiji je bilo nekoliko stranaka koje su doživjele uspon ili čak vladale, ali su ubrzo nestale nakon odlaska ili smrti njihovog karizmatičnog osnivača. Najveći izazov za AKP u narednim godinama će biti da narodu dokaže da je stranka jača od karizme njenog lidera i da njeno postojanje i vlast koju ima u Turskoj nadilazi značaj bilo koje ličnosti. Nema sumnje da je taj izazov povezan sa AKP-ovom koncepcijom Turske kao države i njene budućnosti, posebno zbog toga što je okružena zemljama koje prolaze kroz najkorjenitije promjene još od kraja Prvog svjetskog rata.

Al Jazeera Centre for Studies