Princ Osman: Španski model za Egipat

Piše: Tanya Goudsouzian

U romanu Jakubinska zgrada autora Alaa al-Aswanyja, bestseleru iz 2002. godine, aristokrata u poodmaklim godinama kaže: “Bilo je to drugo doba. Kairo je bio poput Evrope. Bio je čist i napredan, a ljudi su bili pristojni i ugledni i svako je tačno znao svoje mjesto.”

Sve je manje onih koji se sjećaju Egipta onakvog kakav je nekada bio, blještave romantične metropole i izvornog regionalnog čvorišta kulture i umjetnosti – to je slika Egipta koja sada postoji samo u kolektivnom sjećanju nekih prognanika, a što je rezultat diktature, kako republikanske tako i muslimanske.

Princ Osman Rifaat Ibrahim nije još bio napunio dvije godine kada je morao napustiti rodni Egipat, nakon revolucije iz 1952. godine. Kao pripadnici dinastije Mohameda Alija, osnivača modernog Egipta, postali su nepoželjni. Njegov otac, princ Amr Ibrahim, nalazio se na crnoj listi kao potencijalna prijetnja novom poretku. Bio je zapovjednik specijalne policijske jedinice za vrijeme Drugog svjetskog rata i imao je podršku ljudi u određenim krugovima. S obzirom na to da je bio potomak najstarijeg sina Mohameda Alija, smatran je kandidatom za prijesto.

Njegova porodica je preko noći izgubila sve, jer je država zaplijenila njihovu veliku imovinu, kao i svu ličnu imovinu, uključujući dragocijene antikvitete i umjetnička djela, po naredbi Revolucionarnog komandnog savjeta. Posjedovali su tri palače u Kairu, tri zdanja u priobalnoj Aleksandriji i ogromne posjede obradivog zemljišta na kojem se uzgajao pamuk, koji je u to vrijeme bio veoma isplativa biljka. S obzirom na to da su u Egiptu ostali bez ičega, otišli su u egzil, prvo u Italiju, a kasnije u Švicarsku, gdje je princ Osman odrastao među ostalim egipatskim aristokratama.

Danas, kao i ostatak svijeta, 63-godišnji princ iz daleka posmatra haos koji se dešava u Egiptu, pitajući se da li će priča početa prije šest desetljeća ikada dobiti sretan kraj.

Izgubljeni raj

“Kada je prije nešto više od dvije godine počela ova najnovija revolucija, ponadao sam se da bi to moglo okončati vojnu diktaturu, koja je trajala blizu 60 godina”, rekao je za Al Jazeeru. “To se, nažalost, nije desilo, a smjer u kojem smo se zaputili je neizvjestan.”

O vojnom udaru kojim je 3. jula sa vlasti svrgnut predsjednik Muhamed Mursi kaže: “Egipat je sretan, ali pitam se zbog čega? Nema više Mursija, iako ga je izabrala većina. A sada će vojska, koja ga je dovela na vlast, naći novog Mursija ili Tursija. Izgleda da niko ne shvata da je vojska svrgnula Hosnija Mubaraka, a sada su sa vlasti svrgnuli Mursija. Sutra će isto uraditi nekome drugom.”

Uporedivši vojni kadar s Mamlucima, vladajućom klasom vojnika koji su upravljali Egiptom u periodu od 1210. do 1517. godine i koji su ostali utjecajni kao zemljoposjednici do 1811. godine, dodao je: “Egipat je uništen i koji god režim dođe na vlast nepotizam i korupcija će preovladavati. Ljudi su prevareni, a, kao i obično, opet će biti prevareni.”

‘Diktator general Francisco Franco odabrao je sadašnjeg kralja Carlosa de Borbona kao svog nasljednika da ponovo uspostavi demokratiju u državi i uspio je u tome. Ukoliko bismo to napravili u Egiptu, to bi moglo izmamiti osmijeh na lica ljudi, ali mislim da bi mladi, s kojima sam dosta razgovarao, to dobro primili.’

Od 2001. godine princ Osman boravi u Madridu, gdje radi kao finansijski savjetnik za kompanije koje posluju s Turskom, Rusijom i zemljama centralne Azije. Tokom godina pokušavao je pravnim putem vratiti imovinu koja je nekada pripadala njegovoj porodici, ali na svakom koraku je naišao na prepreke.

“Kralj Saudijske Arabije Khaled i kralj Fahd intervenirali su mnogo puta u naše ime, tražeći od Egipta da vrati našim porodicama jedan dio imovine. Oni su obećali, ali nikada nisu ispunili obećanje”, prisjetio se. “Koja god naredna vlada dođe lopovi ne vraćaju ono što su ukrali. Kuća moje majke pretvorena je u policijsku stanicu, a potom u neki ured Arapske lige”, rekao je sa žaljenjem.

Njegova majka bila je osmanska princeza Nedjla Hibetullah, unuka i zadnjeg halife Abdul Medžida II (1922-1924) i posljednjeg sultana Mehmeda VI (1918-1922).

Veličanstvena neoislamska palača u okrugu Gezirah, koja je nekada pripadala ocu princa Osmana, danas je muzej za keramičke pločice. Poznata je kao palača princa Amra Ibrahima, a 1921. godine izgradili su je posljednji pripadnici porodice Balian, poznate porodice armenskih arhitekata na osmanskom dvoru. Prema nekim procjenama, ova imovina vrijedi više od 200 miliona eura.  

Godine 1985, nekoliko godina nakon što im je predsjednik Anwar al-Sadat vratio pasoše, princ Osman je otputovao u Egipat prvi put nakon prisilnog izgnanstva.

“Atmosferu su mi opisivali tako dobro da sam imao osjećaj da nikada nisam ni otišao”, prisjeća se. “No, država se sasvim sigurno promijenila. Grad se raspadao. A mogli ste nazrijeti i početak onoga što se dogodilo danas u većini gradova na Bliskom istoku. Nezgrapne građevine koje uništavaju sve u nekada veoma lijepom gradu.”

Na pitanje šta bi moglo biti rješenje za egipatsko pitanje, princ Osman naveo je primjer Španije, koja je ponovo uvela monarhiju, nakon razornog građanskog rata i perioda fašističke diktatorske vladavine. Sada tamo vlada održiv demokratski sistem.

“Diktator general Francisco Franco odabrao je sadašnjeg kralja Carlosa de Borbona kao svog nasljednika, da ponovo uspostavi demokratiju u državi i uspio je u tome. Ukoliko bismo to napravili u Egiptu, to bi moglo izmamiti osmijeh na lica ljudi, ali mislim da bi mladi, s kojima sam dosta razgovarao, to dobro primili”, rekao je.

Iako je priznao da su posljednji dani vladavine kralja Farouka možda narušili reputaciju egipatske monarhije, tvrdi da su mnoge od šokantnih izvještaja koji su doprinijeli uništenju svrgnutog monarha preuveličali britanski i američki agenti.

“Španski model je sigurno jedna opcija, jer se pokazao djelotvornim. Neutralna osoba, koja je iznad svih stranaka koje su u igri, stvarni je faktor stabilnosti. Ponovno uspostavljanje monarhije bi sigurno postiglo upravo to. Kralj je iznad stranaka, on ujedinjuje naciju. Reputacija kraljevske porodice nije ukaljana u Egiptu, dovoljno je vidjeti stotine blogova na internetu. Sasvim suprotno, laži izrečene protiv monarhije svih ovih godina tek sada su u potpunosti shvaćene”, rekao je princ Osman, koautor knjige Veliki Mohamed Ali, objavljenje u Francuskoj i Egiptu 2005. godine.

‘Nevjerovatan san’

John Bell, bivši kanadski diplomata u Egiptu, odbacuje ovu opciju kao “neuvjerljivu”.

“Monarhija nema stvarne i duboke korijene u Egiptu – kompleks faraona je sasvim druga stvar. I u ovom kontekstu želje za slobodama i za okončanjem diktature Mubaraka ili Muslimanske braće te ideje su nestvarne”, rekao je on za Al Jazeeru.

Da ironija bude veća, prema mišljenju mnogih Egipćana danas ta uloga nepristrasnog posmatrača koju predlaže princ Osman već je zauzeta. Oni predlažu da vojska preuzme ulogu nepristrasnog posmatrača egipatske politike, iako se za udar od 3. jula veže kontroverza.

“Mislim da se monarhija ne povezuje s neutralnošću u egipatskoj političkoj kulturi danas”, rekao je Pascale Ghazaleh, egipatski historičar. “Vojska je bila u stanju preuzeti tu ulogu nakon 1952. godine, predstavljajući sebe kao korporativnu instituciju koja je najadekvatnija da predstavlja društvo kao cjelinu, naspram pojedinačnih interesa i korupcije monarhije i stranke Wafd i čini se da je ta zaostavština i danas snažna.”

Godine 2005. Ghazalehova majka Fayza Hassan pretočila je svoje uspomene u knjizi A Flight of Kites: Growing Out of the Nasser Years, u kojoj je prikazan život egipatskih elita nakon revolucije iz 1952. godine.

“Članovi moje porodice sigurno nisu bili pristalice [Gamala Abdela] Nassera, premda su moji roditelji ostali tamo do 1967. godine, iako je nacionalizacija mog oca koštala posla”, prisjeća se Ghazelah, vanredni profesor na Američkom univerzitetu u Kairu, gdje predaje historiju.

“Sjećam se da mi je majka govorila da su se satajali s prijateljima u klubu Gezirah i da su provjeravali da ispod stola nema mikrofona. Također, pričala mi je da se osoblje obavještajnih službi uključivalo u njene telefonske pozive, uz povike ‘prestani pričati na francuskom!'”

“Da li je u pitanju bila klasna paranoja ili majčina ljubav prema dobrim dramatičnim pričama? Vjerovatno je tu bilo istine, sve i ako stvarnost nije bila tako živopisna kako ju je ona opisivala. No, rat iz 1967. godine potaknuo je mog oca da donese odluku: opseg Vladinih laži i razmjere poraza pokazali su se nepodnošljivim.”

Izvor: Al Jazeera