Slavko Pervan: Život posvećen baletu

Emocije se mijenjaju tokom vremena i prostora, i raznih vlada i vladavina
Emocije se mijenjaju tokom vremena i prostora, i raznih vlada i vladavina

Piše: Nada Salom

Poznati i na prostoru ex Jugoslavije priznati koreograf i baletni reditelj, Slavko Pervan ovih dana je u Sarajevu knjigom Kompozitori boginji Terpsihori – Zid uspomena obilježio 60 godina umjetničkog rada. Radi se o svojevrsnom autobiografskom štivu, o, kako je rečeno na promociji, slici u ogledalu vlastitog iskustva, ali istovremeno i o slici u ogledalu drugih, knjizi koja svjedoči o dosljednoj i strasnoj predanosti pozivu umjetnika jednoj tako rafiniranoj i kompleksnoj umjetnosti kao što je balet.

To suočavanje sa samim sobom, “polaganje računa iz perspektive zrelosti” istovremeno je i priča o Sarajevskom baletu, koju nastavljamo ovim razgovorom i to upravo u Narodnom pozorištu.

“Emocije se mijenjaju tokom vremena i prostora, i raznih vlada i vladavina, tako da nisu uvijek iste, osim konstante da ne znam mimoići ovu kuću”, kaže Pervan, odgovarajući na pitanje s kakvim emocijama ulazi u “Kuću na Obali”, kako je zovu svi oni kojima je drugi dom.

Svi putevi vode u pozorište

“Gdje god sam došao, u bilo koji grad, prvo sam odlazio da vidim pozorište, jer moje emocije su, generalno, na toj deredži. Sa 16 godina sam počeo raditi u pozorištu – sad mi je 76, i sav taj period je uvijek i duboko vezan za pozorište.”

“Došao je u Sarajevski balet prije 30 godina”, pisao je 1981. godine Vlajko Ubavić, “tankovijasto momče, rovita zdravlja. Siroče. Sam, bez igdje ikoga – anonimus iz Osijeka. Radio, borio se, uzmicao i podizao se. I lijepo se zabilježio kao jedan od vodećih solista našeg baleta… Međutim, njegova sva strast, sva ambicija, sva nepresušna energija, bile su na drugoj strani: pedagogija, a posebno koreogreafija”, napisao je Čika Vlajko, legendarni upravnik Narodnog pozorišta u Sarajevu, ističući kako Pervanova ličnost imponuje po mnogo čemu – “smjelosti, hrabrosti do drskosti – i u ličnom životu i u savlađivanju zamki baletskog labirinta”.

Kako je u njega “ušao”, kako se dogodilo da balet nije mogao mimoići, kako ga je zarobila jedna od devet muza – Terpsihora, zaštitnica plesa i muzike (ime dolazi od grčkih riječi: terpeo = užitak i khoros = ples, tj. užitak plesa) Pervan kazuje:

“Moja su opsesija u djetinstvu bili konji i fudbal. Sa 12 godina išao sam na folklor, ali i paralelno u baletnu školu u Osijeku, gdje smo se preselili iz Sarajeva 1947. godine, da bih se ja brzo vratio. U međuvremenu sam 1951. godine, sa 16 godina i nezavršenom baletnom školom, postao član Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) u Osijeku. Pozorište me toliko opčinilo da to traje do danas, a balet je postao moj način ramišljanja o mnogo čemu.”

– Meša Selimović je pisao kako balet ima manje izražajnih mogućnosti nego jezik i muzika, ali može biti isto toliko, a možda i u većoj mjeri, izražajan i sugestivan, pod jednim uslovom: da bude savršen? Laicima je balet najčešće nešto lepršavo, s istovremenim saznanjem da je izražavanje tijelom izuzetno zahtjevno, zbog čega su baletski plesači imali, kao rudari, beneficirani staž.

“Ne znam šta je savršenstvo, ni šta za pojedinog gledaoca znači. To je veliki izraz koji se danas upotrebljava za svašta. Ja bih rekao da je balet jedna veoma, veoma složena teatarska umjetnost, satkana od mnogih – likovnih, muzičkih, do glumačkih komponenata, do fizičkih predispozicija, do poimanja civilizacije i kullture, do komunikacije, tako da unutar toga govoriti o savršenstvu je malo prepotentno. Ne treba biti savršenstvo, balet treba biti umjetnosti, sklop onoga što će doći do gledaoca kao umjetnost. A to znači komunikaciju istine, komunikaciju ljepote, muzike i vrlo ozbiljnih sadržaja koje može balet prezentirati, ne samo kao nešto lepršavo. Evo primjera: Igrao sam vrlo lepršavu predstavu Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa, u divnoj koreografiji Bogdana Kovečeva i imao 200 podrški – 200 puta mi je balerina u rukama iznad poda, a treba juriti, skakati, plesati, smijati, se, glumiti, sve u sklopu dva sata… Iako djeluje lepršavo i tako izgleda, Strauss je težak za plesanje, jer ima te velike fraze. I sad samo izračunajte, 200 puta po 50 kilograma, što je mjera za lakšu balerinu, to je 10.000 kila, što je opet  jednako teretu koji prevozi jedan vagon! I to treba prenijeti, a i partnerica to mora izdržati. Balet je zaista rudarski posao u tom fizičkom smislu, i ne traje dugo.”

Shvatio koliko ništa nisaznao

– U vrijeme plesačke karijere, kao vodeći solista, odnosno prvak baleta, otplesali ste blizu 2.000 predstava i koncerata, TV emisija i nastupa na filmu, ponekad i gotovo 200 u jednoj sezoni. Bilo je više od 40 uloga – možete li izdvojiti onu koja je ostala najdraža?


Pervan: Uvijek imam tri-četiri projekta za sebe

“Jako mi je važna Uspavana ljepotica Petra Čajkovskog, u koreografiji Franje Horvata, iz daleke 1956. godine. Imao sam 19 godina i ulogom princa uletio u potpuno za mene nepoznate stvari. Tek mnogo kasnije sam shvatio kako ništa nisam znao kad sam to igrao. Poslije toga sam ‘prošao’ Zagreb i zagrebačku školu, pa Sovjetski savez (GITIS – Državni institut za teatarsku umjetnost i čuveni Boljšoj teatar). U Moskvi sam shvatio koliko ništa nisam znao.

– Sa samo 37 godina, a znamo da ima plesača i u pedesetim, dakle u punoj formi, slijedi pedagoški i koreografski rad. Je li to neki logičan slijed?

“Što se tiče pedagogije, nije. Slijed je ako se od ranih godina tome posvetiš, a ne ono – kad ne mogu više plesati, sad ću ja tebe učiti!? A koreografija je jedna unutrašnja potreba, poznavanje teatra, poznavanje dramaturgije, dobro poznavanje muzike i mnogo toga. Teško je pobrojati  koliko profesija učestvuje u svakoj operi i baletu, pa i u drami. Oko 50 profesija mora dobiti informacije na osnovu kojih će raditi ono što poslije vraća koreografu ili reditelju, da bi on od toga ‘smijesio’ pravu priču na scenu. Za to se treba pripremati.

– Vaš koreografski rad učinio je Sarajevski balet prepoznatljivim, jedinstvenim na ex jugoslovenskom prostoru po saradnji s kompozitorima. Otkuda takvo opredjeljenje pored “lakšeg” načina i gotovih libreta klasika?

“Ako uzmete partituru Verdija, njegove didaskalije tačno kažu šta ćete raditi, kako režirati. Od te spoznaje meni je uvijek bila važna misao da ja imam svoje vrijeme, svoje kompozitore. Tako sam uzeo Škerlove Kontraste i to je bio prvi balet koji je snimljen za tadašnju Jugoslovensku televiziju. Meni je televizija u prvim počecima bila interesantna, jer je bila živa, ali sam ostao vjeran teatru, iako imam više televizijskih projekata nego svi jugoslovenski koreografi zajedno. Koreograf – to je isto kao i slikar ili bilo koji umjetnik, koji mora imati svoj način. Koreografija traži srodnu dušu, jer ne može sama. Onda je to kompozitor, libretista i koreografija dolazi poslije mnogih razgovora.

‘Satana’ je filozofija u baletu

– Ostale su upamćene, kod kritike i kod publike, upravo praizvedbe (a bilo ih je čak 19) Grozdaninog kikota, Hasanaginice, Sokolja i Miruše, pa Krležine legende Adam i Eva, do Mirisa kiše na Balkanu pred sami rat i Pera Ginta 2003. godine u Rijeci… Koji Vam je upravo donio i prestižno priznanje u Hrvatskoj – Nagradu za životno djelo. No, mnogi će najprije izdvojiti Satanu?

Satana je jedan poseban balet. Miro Jančić (pisac libreta), Vojin Komadina (kompozitor), Veselin Badrov (scenograf i kostimograf) i ja smo sjedili i razgovarali šta nam je raditi. Ti razgovori su, inače, donosili ideje, a i potvrđivanje onoga što nosiš u sebi. Komadina je pričao o bogumilima i brzo smo došli do bogumilskih priča u osam slika s pitanjima. Mi smo morali davati odgovore na ta pitanja. Tako je nastao savremeni balet, balet našeg vremena, potpuno slobodan, u kojem su i dogmatske stvari dovedene u pitanje. Zapravo, bila je to, što je rijetkost, filozofija u baletu.”

– Kakav balet interesira današnjeg gledaoca, s obzirom i na činjenicu da je pokret, ples, sve više prisutan u, uvjetno kazano, dramskim ostvarenjima? 

“Ja ne volim ulaziti u te rasprave. Po meni, postoji klasični balet, koji se nije izgubio i neće se izgubiti – mogao bih to veoma opširno i vrlo jasno dokazati. Postoji savremeni balet, ali samo na osnovi klasike, to je moj način i moje opredjeljenje – balet s nekim drugim temama i iz drugih kutova i koji današnji gledalac može pratiti kao nešto svoje. Ali, postoje u isto vrijeme stotine modernih u baletu. Ja sam sličan najviše Begaru, tom korištenju klasike s malim pomacima u uglovima, tom tzv. neoklasicizamu. Nije bitna tehnika, bitna je tema, umjetničko htijenje, muzika koja je ovovremena, ono: sad radimo, sad pravimo, za svoje svoje pozorište, poštujući i ono prije. A tehnika je, kao i u slikarstvu, ona ili ova, sasvim svejedno. Pitanje je umjetnosti, šta govori, ima li šta reći. I zato su meni bili toliko potrebni novi baleti, jer sam stalno nešto htio reći.”

– A publika?

“Ona je na kraju jedina odlučivala. Kritičari objašnjavaju, a publika kaže: meni se to sviđa ili ne sviđa. I možeš dubiti na glavi, ali je tako. Danas je drugačija publika, njoj je sve servirano gotovo, ona je konzument koji uzme kašiku i jede. Ne gleda šta je moralo između toga biti, ili ne.”

Broadway u skloništu

– Ono što se nije promijenilo to je činjenica da u Bosni i Hercegovini i dalje imamo samo jedan balet, ovaj u Sarajevu?

“Ja ću biti tu malo grub, jedan balet na 50 posto (preko 20 posto u gradskim i preko 70 posto u ruralnim područjima) nepismenog stanovništva u Bosni i Hercegovini je i previše. Pogotovo što ti ljudi nikad nisu slušali ni dobru narodnu muziku, a kamoli složeni teatarski čin. I ovaj jedan balet je, hajde da tako kažemo, više u službi da bi se pokazala državnost, nego da bi bio društveno verificiran. I nije. Imate i jednu operu, koja nema svoj orkestar, nema svoje dirigente, a koja bi trebala za sebe vezati najjače muzičare, najjače kadrove. Tako je s baletom.”

– U kojem ste, i u nezavidnim izvođačkim i kadrovskim uvjetima, uvijek davali maksimum. Ali, u kojem ste posljednji put radili prije više od 15 godina!

“Naravno da bih volio da nije tako. No, ja ne znam živjeti da ne radim, ja uvijek radim, uvijek imam tri-četiri projekta za sebe. Ne znam zašto me nisu zvali, u međuvremenu sam, evo, u Hrvatskoj dobio nagradu za Per Ginta, koga ne mogu ovdje napraviti ili možda napraviti remake neke predstave koja je obišla pola Evrope… Ovo sada (u povodu promocije Pervan je koreografirao i režirao 24 preludija za klavir A. N. Skrjabina, op. N. S.) je bila jedna lijepa saradnja. S mladim ansamblom sam za kratko vrijeme napravio i poklonio publici i teatru pola baletske predstave. Neka stave još nešto i imaju predstavu. U svakom slučaju, ja nisam čovjek koji vuče za rukav”, kaže Pervan, koji je u najtežim, ratnim uvjetima, u  novembru 1992. godine, s Markom Vešovićem i Kaćom Dorić adaptirao čuveni mjuzikl Kosa.

Broadway se preselio u sklonište, a Pervanov koreografsko-redateljski podvig u opkoljenom Sarajevu ostao je nezaboravni segment duhovnog otpora.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike TEME
POPULARNO