Miloševićev duh lebdi nad Srbijom: Duh rata, nasilja i torture

Odavno nema mitskih junaka sa Kosova, kao ni aktera Sarajevskog atentata, naprimjer, ali se vidovdanski duh Slobodana Miloševića itekako osjeća i pred studentski Vidovdan prepun nada i iščekivanja s obje strane “barikade”.

Nema ni Vučićeve knjige o tome kako je pobijedio “obojenu revoluciju”, nema ni svesrpskog sabora, nema ni revolucije, a kamoli obojene. Ima pobunjenih studenata i profesora koji traže da predsjednik bude predsjednik, da Vlada vlada, Skupština donosi zakone, a sudovi presuđuju. Da, i da se do svega toga, što već piše i u Ustavu Srbije, dođe vanrednim parlamentarnim izborima.

Odavno studenti odbrojavaju dane do novog protesta koji su najavili za subotu, na Vidovdan. Mediji odavno nagađaju moguće scenarije pobune koja traje od prošle jeseni, ali se za novo okupljanje Srbije u Beogradu, barem prema učestalosti izjava zvaničnika, sprema i vlast. U pravu su oni koji vide skoro istu mantru kao pred 15. mart, kada se u centralnim beogradskimm ulicama i na trgovima okupilo više stotina hiljada ljudi odnosno najviše u posljednjih 30 godina.

Zastrašivanje naroda, prijetnje navodnim nasiljem i haosom, najavljivanje malog broja demonstranata, vrište iz arsenala vlasti i prorežimskih medija i tabloida potpuno istovjetno kao i u martu kada je prvi put nakon pada nadstrešnice u Novom Sadu i pogibije 16 ljudi poslije prvobitna četiri istaknut i peti kao najvažniji zahtjev – raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora.

Umjesto nasilja i sukoba desio se pravi ulični karneval slobode i zajedništva koji je okončan besprizornim napadom na mirne građane zvučnim oružjem koji vlast uporno negira uprkos postojećim video zapisima.

Igre s državnim simbolima

Ovaj put taj mitski praznik u Srba, od kojeg pola Srbije očekuje i najavljuje kraj pobune studenata i univerziteta, a druga polovina da će se desiti nešto dalekosežno puput Kosovske bitke, Sarajevskog atentata, Miloševićevog uspona na Gazimestanu ili njegovog hapšenja i brojnih drugih istorijskih događaja vezanih za 28. juni, najvjerovatnije, biće to jedan sasvim (ne)običan dan koji je osmislio kolektivnih duh studentskih plenuma i zborova građana protiv kojeg vlast, osim medijske halabuke, ni šest mjeseci kasnije nema efikasnih rješenja.

Zapravo su u pravu oni koji tvrde kako su studenti (i profesori) oteli od vlasti Vidovdan i narativ o njemu, odavno izvučen iz srpske epike gdje mu je i mjesto, i pokušavaju ga koristiti kao političko oružje koje je sramno zloupotrijebio Milošević.

Jer mnoge stvari, posebno u srpskoj politici, zavise od poigravanja simbolima, pogotovo nacionalnim kao što su, naprimjer, zastava ili himna. Što su ukapirali i studenti ne samo u Beogradu ili Novom Sadu i Kragujevcu, nego i u Novom Pazaru. Mnogi od njih kažu kako po prvi put u životu zvaničnu državnu zastavu Srbije osjećaju kao svoju iako nisu pripadnici većinskog srpskog naroda. Zbog toga je i nose na protestima, a ne zastave Evropske unije ili neke druge koje su više dijelile nego ujedinjavale demonstrante. Ili po prvi put pjevaju “Bože pravde” kao zvaničnu državnu himnu iako je i anahrona i upitna po mnogim njenim porukama.

Zašto bi ti simboli bili privilegija samo vladajuće kaste, kažu mnogi učesnici protesta, želeći i na taj način poručiti kako oni nikako nisu manji patrioti od onih koji navodnim patriotizmom prikrivaju i korupciju kao rak ranu srbijanskog društva, ali i druga iskliznuća od normalnosti, od kriminala do rasprodaje prirodnih resursa kao što je naprimjer litij iz zapadne Srbije, osnosno doline Jadra.

Promocija Vučićeve knjige

Elem, niko ne zna koje će nas sve (ne)običnosti zadesiti 28. juna godine gospodnje 2025. pa ni glavni junak jedne nepostojeće knjige za koju ni njen autor, Aleksandar Vučić, iako ju je s ponosom najavio još prije par mjeseci. Knjiga s naslovom “Kako sam pobedio obojenu revoluciju”, naravno kao podsmijevanje njenom pravom autoru, ipak će biti predstavljena pod prozorom jedinog stanara na Andrićevom vencu, a pravi sadržaj ovakve vrste sprdnje zasad znaju samo ljudi iz Pokreta za slobodu.

Lako je pobijediti nešto čega nema, mogla bi biti osnovna poruka najavljenog četvorodnevnog “promovisanja knjige” i neizbježnog “potpisivanja njenog autora” koji je, kao što je poznato, autor i svega ostalog, bezbeli naprednog, u posljednjih 13 godina.

“Autor” je nakon što je studente proteklih mjeseci nazivao teroristima, fašistima, nacistima, ipak povukao i jedan mudar potez. Odlučio je da se on i njegovi ne okupljaju za Vidovdan, pa je “bliski susret treće vrste” na taj način prilično osujećen.

Na kraju će sve studente koji blokiraju svoje fakultete i on i njegovi poslušnici nazvati prosto blokaderima, a ne naprimjer talibanima (studentima) kao u Afganistanu.

S druge strane, blokaderi nekolicinu svojih kolega pod visokim Vučićevim pokroviteljstvom koji pod blokadom drže Pionirski park ispred Vučićeve rezidencije i cijeli plato ispred Skupštine Srbije nazivaju ćacijima, a samog Vučića vrhovni Ćaci. Čudna naseobina sumnjivaca pod bijelim čadorima na asfaltu nije se ni mogla nazvati drugačije nego Ćacilend.

Ćaciji protiv blokadera

Naravno, nekolicina “studenata koji žele da uče” i koji su još ranije u Studentskom gradu već “popili” batine od kolega, nisu problem ni blokadera ni građana koji će im se pridružiti na protestu. Nevolje mogu izazvati prije svega policija i parapolicija koja prilično dugo spava pod bijelim čadorima posred široke ulice i skupštinskog zdanja ispred kojeg se i dalje igraju konji vrani Tome Rosandića. Ti “spavači” koji nemaju nikakave veze s Rosandićevim konjima ispred Skupštine niti sa onima unutar zdanja kojima je imperator dodijelio titule po ugledu na rimskog kolegu, zapravo su plaćeni da ukoliko zatreba zaštite vrhovnog ćacija i njegove sljedbenike  u slučaju da blokaderi krenu u objašnjavanje kako je njihovo zauzimanje i blokiranje javnih mjesta u centru grada blago rečeno – ilegalno.

Kako sada izgleda, do incidenata i eventualnih sukoba moglo bi doći u strogom centru Beograda, ali i na mostu “Gazela” ili u Vinči koji se prema nekim najavama mogu naći u blokadi i duže od Vidovdana. Ali, o tom potom.

Vrhovni ćaci nastoji ubijediti podanike kako nije uplašen za svoju stolicu i svoju Srbiju, mada je malo i blokaderska kako bi to rekao glumac Dragan Bjelogrlić u jednoj TV-seriji, i uporno opetuje kako studenti traže njegovu smjenu iako se do sada nigdje nije mogao čuti zahtjev za predsjedničkim izborima. Osim ako se poruka “nisi nadležan” ne čita kao “gotov je”.

Što jeste asocijacija na Miloševića, čiji duh lebdi nad Srbijom i mnogo godina poslije njegove smrti u haškoj ćeliji. Duh rata, nasilja i torture.

Na Vidovdan se sve vidi

Uprkos vjerovanju kako na Vidovdan svi sve vide, teško je povjerovati kako će se u Srbiji poslije subotnjih okupljanja i protesta desiti dugo očekivane promjene radi jačanja institucija a ne vladavine jednog čovjeka. Rijetki su mediji koji su prenijeli ocjenu Zorana Panovića, direktora “Demostata” kako su prijetnje tek dio psihološkog rata čiji je cilj da se smanji broj prisutnih, ali koji i sam previđa činjenicu kako sam broj  okupljenih i neće biti najvažniji.

Uprkos činjenici da je Vučić platio i Huseinu Boltu sa Jamajke da bude promotor izložbe “Expo” kao njegovom glavnom predizbornom programu za 2027. kada mu ističe drugi i posljednji mandat, to mu neće mnogo pomoći. Bolt jest veliki šampion za razliku od Vučića, ali uglavnom u sprinterskim disciplinama.

Kada je riječ o Srbiji, Vidovdan je početak maratona koji će označiti kraj jedne autokratije koju mnogi vide i kao diktaturu koja će kako se bliži njen kraj postajati sve represivnija.

Jer, teško je ne primjetiti kako se već sada pod studentskim blokadama i pritiscima Srbija promijenila. Ne mnogo, ali se promijenila.

Studenti kao i mnogi drugi nisu više apolitična i amorfna masa i moraju se pitati jer građani odavno ne vjeruju ni Vučiću, ali ni ni mnogima u opoziciji.

Ima mišljenja i kako su i vlast i opozicija prepoznati kao dio istog sistema, pa je stoga sutra buduća jaka studentska lista dobitna kombinacija za pobjedu na izborima.

Istina, mnogi su već zaglavili izlazne granice prema južnim morima, ljeto je počelo, ali će subotnji jedan sasvim (ne)obični Vidovdan pokazati dokle se stiglo u spomenutom maratonu. Uostalom, na taj praznik koji se slavi kao velika pobjeda, iako je u boju protiv Turaka izginulo cijelo srpsko plemstvo i sam car Lazar, još jednom će se vidjeti da je mladost Srbije još jednom pobijedila ma kako to ćaciji i vrhovni ćaci budu predstavljali uglavnom svojoj publici.

Koja će “kroz sedam ili 15 dana statirati” statirati u epizodi dugo najavljivanog pokreta za državu i narod.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.