Predsjednički izbori u Hrvatskoj neće približiti Zagreb i Beograd

Ma tko pobijedio na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj, malo je vjerojatno da će to promijeniti proces u kojemu se odnos Hrvatske i Srbije već neko vrijeme kreće prema stanju iz druge polovine ’90-ih, kada su dvije države bile zavađene, ali su im društva bila uveliko slična, opterećena nacionalizmom, autoritarizmom i korupcijom.

Gotovo 3,8 milijuna hrvatskih birača izaći će u nedjelju na birališta da među osmoro kandidata, tri žene i pet muškaraca, izabere predsjednika Republike na mandat od pet godina. Ako nitko ne osvoji više od polovine glasova, birača koji budu glasali, u drugom izbornom krugu za dva tjedna natjecat će se dvoje kandidata s najviše glasova, a novi hrvatski predsjednik postat će onaj koji ih pridobije više.

Prema svim anketama, favorit je sadašnji predsjednik Republike Zoran Milanović, bivši socijaldemokratski premijer koji je kao predsjednik svjesno i deklarativno skrenuo oštro udesno, a šanse mu, prema većini analitičara, izviru iz činjenice da ga birači doživljavaju kao posljednju institucionalnu branu apsolutnoj vlasti HDZ-ova premijera Andreja Plenkovića. Kao vjerojatno najozbiljniji izazivač suprotstavlja mu se liječnik Dragan Primorac, bivši ministar znanosti u vladi Ive Sanadera, za korupciju osuđenog bivšeg premijera, i vlasnik privatne medicinske klinike, formalno nezavisan, ali faktički kandidat HDZ-a i premijera Plenkovića osobno.

Tijekom predizborne kampanje, kao potencijalno ravnopravne protukandidatkinje Milanoviću i Primorcu, ipak s manjim šansama, profilirale su se perspektivne političarke mlađe generacije sa suprotstavljenih polova političkog spektra: psihijatrica Ivana Kekin, kao kandidatkinja zeleno-lijeve platforme Možemo! te profesorica filozofije Marija Selak-Raspudić, bivša članica stranke desnog centra Most, koja je napustila stranku i kandidirala se kao nezavisna kandidatkinja.

Ostalih četvero kandidata, prema anketama, nemaju ozbiljne šanse konkurirati spomenutima, ali nije ugodno znati da svi pripadaju ekstremnoj desnici: Miro Bulj, gradonačelnik Grada Sinja i kandidat stranke Most, koja je posljednjih mjeseci snažno otklizala udesno; nezavisni kandidat i odvjetnik Tomislav Jonjić, zapažen po tome što je potpise za kandidaturu u Državnom izbornom povjerenstvu predao u društvu zapovjednika jedinice koja se u ratu predstavljala kao ustaška; Branka Lozo, kandidatkinja stranke „Dom i nacionalno okupljanje“, desne frakcije protusrpskog Domovinskog pokreta, koalicijskog partnera HDZ-a u parlamentarnoj većini; te malo poznati poduzetnik i nezavisni kandidat Niko Tokić Kartelo, koji se u kampanji istaknuo iznenađujućim antiinstitucionalističkim prijedlozima, kakav je primjerice onaj o ukidanju poreza na dodanu vrijednost.

Odnosi u regiji – tema koja je izostala

Odnosi u regiji, tema koja se u dosadašnjim predsjedničkim kampanjama podrazumijevala, iz aktualnog je predizbornog nadmetanja gotovo potpuno izostala, a dominirali su problemi ilegalnih migracija i odnosa prema ratu u Ukrajini, koje desnica uspješno nameće cijeloj današnjoj Europskoj uniji. Pritom nije uspio pokušaj Ivane Kekin da kao predizbornu temu nametne izraelsko uništavanje Gaze, jer nijedan drugi kandidat o tome naprosto nije htio govoriti.

Kampanja je dobila neočekivan tok nakon što je, neposredno uoči njezina početka, zbog sumnje u tešku korupciju uhićen premijerov suradnik od povjerenja, ministar zdravstva Vili Beroš, što je otvorilo potencijalno razoran institucionalni rat nadležnosti ureda europskog tužitelja u Hrvatskoj, koji je htio voditi taj progon, i državnog odvjetništva Republike Hrvatske, koje je europskom tužitelju odreklo nadležnost i preuzelo predmet te suzilo opseg inkriminacija.

Istodobno, glavni državni odvjetnik Ivan Turudić pokrenuo je izvide protiv obitelji kandidatkinje Ivane Kekin na temelju očito namještenih i neutemeljenih tvrdnji njezinih političkih protivnika, što je u velikom dijelu javnosti protumačeno kao konačna potvrda političke pristranosti Ivana Turudića, kontroverznoga bivšeg suca kojega je za glavnoga državnog odvjetnika u lipnju ove godine postavila Plenkovićeva parlamentarna većina, potpuno ignorirajući ogorčeno protivljenje cjelokupne opozicije i predsjednika Republike Zorana Milanovića, kao i velikog dijela medija i javnosti.

O odnosima Hrvatske i Srbije rijetko, ali u negativnom kontekstu

Odnosi Hrvatske i Srbije u ovoj su se kampanji jedva spominjali; a ako i jesu, činili su to uglavnom kandidati radikalne desnice u izrazito negativnom kontekstu: Miro Bulj, primjerice, predsjednika Srbije zove isključivo „četnik Vučić“, dok kandidat Tomislav Jonjić govori samo o “srpskom svetu“. Svi kandidati, uključujući i Zorana Milanovića i Ivanu Kekin, kao jedinu kandidatkinju ljevice, slažu se da Hrvatska i Srbija ne mogu unaprijediti međudržavne odnose dok je Aleksandar Vučić predsjednik Srbije. Tek se Ivana Kekin, u jedinom televizijskom sučeljavanju predsjedničkih kandidata, odvažila da kaže kako bi Hrvatska trebala podržati masovne prosvjede protiv Vučića koji u Srbiji upravo traju.

No, ta njena izjava u Srbiji je izazvala reakciju koja ponajbolje ilustrira na kako su se niske grane srozali uzajamni odnosi političara Hrvatske i Srbije: predsjednica Narodne skupštine Srbije i bivša srpska premijerka Ana Brnabić nazvala je izjavu Kekin „otvorenim i najbrutalnijim miješanjem u unutarnje stvari Republike Srbije“ te “krunskim dokazom da hrvatske institucije i obavještajno-sigurnosne službe daju i financijsku i logističku potporu nasilnoj i nedemokratskoj smjeni vlasti u Republici Srbiji i rade na smjeni Vučića“.

Zbog svega toga ne treba očekivati da će novi hrvatski predsjednik ili predsjednica, ma tko to bio, žuriti da odledi sadašnju hibernaciju službenih odnosa Hrvatske i Srbije. Istodobno, politički i društveni događaji u obje zemlje pokazuju kako ta dva društva, nakon desetak godina napretka uzrokovanog pregovorima i ulaskom Hrvatske u EU, opet postaju sve sličnija: opterećena političkim zarobljavanjem institucija, autoritarnim tendencijama, nacionalizmom, korupcijom i nesrećama koje ona uzrokuje. Postalo je to i konačno očito nakon što je 19-godišnji muškarac u petak, 20. prosinca upao u Osnovnu školu “Prečko” u zapadnom dijelu Zagreba te nožem usmrtio sedmogodišnjeg dječaka i teško ozlijedio petoro druge djece i učiteljicu.

Tragedija je podsjetila na masakr u Osnovnoj školi Vladislav Ribnikar u Beogradu 3. svibnja prošle godine i izazvala gnjev javnosti jer je postalo jasno da hrvatske institucije, baš kao ni one u Srbiji, nisu u stanju čak ni osnovne škole učiniti sigurnima. Istodobno, sustavno višemjesečno slabljenje neovisnih nadzornih državnih institucija, poput Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, kao i prvi potezi glavnoga hrvatskog državnog odvjetnika Ivana Turudića, koji očito pogoduju vladajućoj stranci, produbili su sumnju kako institucije u Hrvatskoj, nakon jačanja i napretka uzrokovanog pridruživanjem EU-u, iznova potpadaju pod stranačku HDZ-ovu kontrolu.

Podsjećaju na devedesete

Utoliko Hrvatska i Srbija danas, kao i njihovi međusobni odnosi, počinju podsjećati na drugu polovinu ’90-ih godina. Premda su, naime, nakon razornoga petogodišnjeg rata te istodobnog sudjelovanja u ratu u Bosni i Hercegovini, Hrvatska i Srbija već 1996. uspostavile diplomatske odnose, a njihove tadašnje političke vođe Franjo Tuđman i Slobodan Milošević njegovali paradoksalno uzajamno povjerenje, politički su dvije države ostale u otvorenoj zavadi sve do pada ratnih režima s obje strane granice, ali su oba društva istodobno ostala uveliko slična, opterećena nacionalizmom, razornim ratnim posljedicama, sveprisutnom korupcijom i teškim demokratskim deficitima.

To se počelo mijenjati nakon što su 2000. u Hrvatskoj na vlast došle proeuropske vlasti Ivice Račana i Stjepana Mesića, a u Srbiji demokratska vlada Zorana Đinđića. Poboljšanje je napredovalo čak i usprkos atentatu na Đinđića u ožujku 2003. godine, da ujesen 2010. dosegne vrhunac vehementnim simboličkim gestama hrvatskoga i srpskog predsjednika Ive Josipovića i Borisa Tadića koji su otišli na Ovčaru i u Paulin dvor, stratišta Hrvata i Srba tijekom rata ’90-ih u Hrvatskoj, gdje su zajednički izrazili žaljenje i zatražili oprost. Tih godina, paralelno s napredovanjem pregovora Hrvatske i EU-a, poboljšavalo se i cijelo hrvatsko društvo, jačajući institucije te gospodarsku i opću demokratsku atmosferu; a kada je Hrvatska 1. srpnja 2013. postala punopravna članica EU-a, činilo se kako su međusobni odnosi postigli suprotnu točku u odnosu na devedesete: vlasti su surađivale, a hrvatsko društvo kao da je srpskome postalo uzor u europeizaciji, pa čak ni hrvatsko priznanje Kosova kao da tome nije bilo stalo na put.

No, taj je proces, nažalost, brzo zaustavljen. Kada je u Srbiji Aleksandar Vučić 2014. postao predsjednik Vlade, a u Hrvatskoj godinu kasnije HDZ Tomislava Karamarka formirao krajnje desnu koalicijsku vladu, odnosi Hrvatske i Srbije počeli su se sustavno pogoršavati, što je samo nastavljeno nakon što je Vučić tri godine kasnije postao predsjednik Srbije, a desna HDZ-ova vlada Andreja Plenkovića, zajedno s predsjednikom Republike Zoranom Milanovićem, izgubila svaki interes za unapređenje odnosa sa Srbijom.

Danas su dvije zemlje u situaciji u kojoj je posljednji službeni predsjednički susret održan prije šest godina, međudržavni odnosi su zaleđeni, a politička retorika srozana na uzajamna optuživanja koja podsjećaju na poslijeratne devedesete, pri čemu je opozicija u obje zemlje često svadljivija od vlasti. Dok se i srpsko i hrvatsko društvo muči s očiglednom regresijom elementarnih javnih usluga i koruptivnom neučinkovitošću institucija, vrlo je vjerojatno da predstojeći predsjednički izbori u tome neće promijeniti baš ništa jer je tužno, ali istinito da hrvatska politika, članstvu u EU-u usprkos, nazaduje zajedno s imidžom Hrvatske kao europske zemlje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.