Putin je zaista pogrešno pročitao Ukrajinu

Njegov poriv da dijeli i cjepka državu čini Ukrajince više ujedinjenim.

Ljudi učestvuju u Maršu jedinstva na Trgu nezavisnosti u Kijevu, 12. februara 2022. [Reuters/Valentyn Ogirenko]

Rusija je 24. februara počela veliku invaziju na Ukrajinu. Iako Kremlj tvrdi da je ruska vojska ušla u državu kao „oslobodilačka“ sila, ona je nemilosrdno napala ukrajinske civile.

Bombardovala je stambena područja, škole, bolnice, komercijalne zgrade širom države i prekršila je dogovorene sporazume da otvori humanitarne koridore za evakuaciju. Ukrajinska Državna služba za hitne slučajeve je kazala da je najmanje 2000 civila do sada ubijeno.

Ruska vojska je otišla tako daleko da je napala ukrajinske nuklearne elektrane u Černobilju i Enerhodaru, suoočivši Evropu s prijetnjom od moguće nuklearne katastrofe.

Sve ovo Kremlj pokušava opravdati ciničnom propagandom, dehumaniziranjem i degradiranjem Ukrajinaca. Uopćeni ruski narativ tokom proteklih godina je bio da Ukrajinci nisu nacija; da su ukrajinski identitet izmislili „nacisti“ i stoga Rusija treba da „denacifikuje“ zemlju.

Tokom prvih dana rata, Moskva se možda iznenadila shvativši, međutim, da većina Ukrajinaca mrzi ideju da postanu Rusi i mrze ruski autoritarizam sa Vladimirom Putinom na čelu.

Suprotno onome što govori ruski predsjednik i ponavljaju ruski mediji, Ukrajinci imaju snažan nacionalni identitet i znaju ko su kao ljudi. Budući da je ukrajinski suverenitet u neposrednoj opasnosti, važno je naglasiti da Ukrajina ima zasebnu višestoljetnu historiju i da ideja ukrajinske državnosti nije nastala sa stvaranjem Sovjetskog saveza.

Na teritoriji današnje Ukrajine, razne drevne države ostavile su trag, uključujući grčke kolonije, skitska plemena i hazarsku državu. Njen glavni grad, Kijev, bio je centar moćne srednjovjekovne države, Kijevska Rus, koja je povezivala istočne slavenske zemlje sa varjaškim sjeverom i bizantijskim jugom. U 17. stoljeću su Kozaci, slavenska ratnička zajednica, nastanjena na teritoriji današnje Ukrajine, uspostavili autonomno političko tijelo, koje je bilo pod kulturnim utjecajem zapadne Evrope, istočnog kršćanstva, judaizma i islama.

Ova zasebna historija također je proizvela jedinstvenu ukrajinsku političku kulturu koja je antitiranska po svojoj prirodi. Naprimjer, Kijevska Rus je postojala kao pluralistička država nekoliko stoljeća. Rana moderna kozačka državnost bila je pod dubokim utjecajem katoličkog obrazovanja, njemačkog zakona i poljske ugovorne politike. U Ukrajini u 19. stoljeću, koja je postojala unutar granica Ruskog i Habzburškog carstva, ukrajinski intelektualci su branili decentralizovanu i demokratsku politiku, uključujući pesnika Tarasa Ševčenka, historičara Mikolu Kostomarova i filozofa Mihaila Drahomanova.

Ovaj pluralistički politički identitet objašnjava zašto danas Ukrajinom ne upravlja jedna osoba i zašto se Ukrajinci uvijek bune kada se pojave pokušaji da se uspostavi autoritarna vlast. Domaći autoritarizam u Ukrajini se teško postiže i oduvijek je uvozni.

Ovo dijelom objašnjava današnji rat između Ukrajine i Rusije. Kijev i Moskva se bitno razlikuju po političkoj kulturi i građanskim pravima. Ukrajinci žele da žive u demokratiji sa zagarantovanim pravima i slobodama i Rusiju doživljavaju kao mjesto gdje se te vrijednosti zanemaruju i poštuje moć tiranina.

Rusija, sa svojim autoritarnim tradicijama, vidi ukrajinski politički model koji traži slobodu kao opasan. Zato je sumnjivo bilo kakvo ukrajinsko političko oživljavanje, koje je Putin nazvao „obojenim revolucijama“ i pretvorio u domaće strašilo.

Narativ koji su iznijeli Putinovi propagandisti o unutrašnjim podjelama u ukrajinskom društvu takođe ne odražava stvarnost. Jedna od ovih slabosti je navodno duž jezičkih razlika, a Putin sugeriše da su govornici ukrajinskog i ruskog jezika u sukobu i da su ovi drugi nužno proruski.

Tvrdio je da su se 2014. ljudi na istoku Ukrajine naoružavali kako bi se borili za „svoj jezik“, pokušavajući da prikrije ono što je očigledno bila ruska invazija na zemlju. On je ukazao na zakone o jeziku koje je usvojio ukrajinski parlament kao dokaz oštrih podjela unutar ukrajinskog društva i dio „prisilne asimilacije“ Rusa u zemlji.

Ali ukrajinski jezički identitet nije linearan; jezik ne dijeli ljude u grupe i jezički identitet je mnogo fluidniji nego što mnogi pretpostavljaju. Naprimjer, program na ukrajinskoj televiziji može ugostiti govornika ukrajinskog i govornika ruskog koji će komunicirati svako na svom jeziku i savršeno se razumjeti. Također možete čuti razgovore na ulicama u kojima ljudi započnu frazu na ukrajinskom, a završe je na ruskom ili obratno. Višestruki sleng miješa ova dva jezika i mnogi ljudi ne govore književni ukrajinski ili književni ruski, već nešto između.

Nadalje, jezik ne odražava politički identitet. Lako je naći novinara ili blogera koji govori ruski, a koji bi naglasio zasebnost ukrajinskog identiteta i diskutovao kako ga sačuvati od ruske propagande. Možete lako naći i Ukrajinca koji govori ruski, a koji je branio državu protiv ruske invazije 2014, i brani je i sada 2022.

Oštar otpor ruskim osvajačima u gradovima kao što su Harkov i Herson, u kojem većina stanovnika govori ruski ili imaju veliku populaciju govornika ruskog, krajnji je i nepobitan dokaz da je propaganda Kremlja naprosto apsurdna.

Koliko god se Kremlj trudio da podijeli Ukrajince kroz lažne historijske narative, iskrivljavanje činjenice i otimanje zemlje, svo njeno agresivno ponašanje okuplja ukrajinsku naciju kao jednu i osnažuje ukrajinski identitet. U prošlosti su mnogi Ukrajinci doživljavali bliske odnose sa Moskvom kao nešto dobro, ali danas se to percipira kao najveća prijenja naciji. Čak i prije početka rata, nekih 72 posto Ukrajinaca je identifikovalo Rusiju kao neprijateljsku državu.

U isto vrijeme sve više Ukrajinaca gleda ka Zapadu i postaje uvjereno da je članstvo u Evropskoj uniji put prema naprijed za ovu državu. Pred rat je podrška za članstvo u EU narasla na 68 posto, a u NATO-u na 54 posto – više u odnosu na 14 posto 2012, a nakon invazije vrtgolavo je porasla na 86 posto za članstvo u EU i 76 posto za pridruživanje NATO-u.

Prema durgoj anketi, 80 posto Ukrajinaca kaže da su spremni braniti svoju državu od ruske invazije oružjem.

To znači da je napadom na Ukrajinu 2014. i invazijom ponovo 2022, Rusija postigla suprotno od onog što želi. Ne samo da ne uspjeva vratiti Ukrajinu nazad u svoju sferu utjecaja, već inspiriše sve više otpora svojoj agresiji i učvršćuje dodatno ukrajinski nacionalni identitet. Sa takvim postupcima, Moskva kreira paklenu sliku sebe u očima Ukrajinaca i jača njihovo uvjerenje da njihova budućnost ne bi trebala biti vezana za ovu užasnu autoritarnu državu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Pregled vijesti, tema, mišljenja, blogova sa Balkana i iz svijeta u samo jednom kliku
Pročitajte sada