Mogu li Nijemci braniti hidžabe kao što su to uradili za kombinezone?

Ovogodišnje Olimpijske igre nadaleko su hvaljene kao najprogresivnije u 125-godišnjoj historiji. Rani medijski izvještaji uoči igara bili su fokusirani na činjenicu da su gotovo polovinu učesnika činile žene – prvi put na ovom međunarodnom događaju od njegovog početka 1896. u Atini.

Međutim, naslove je uskoro zamijenilo izvještavanje o donekle radikalnom izboru sportske odjeće njemačkih gimnastičarki, kojom se pokušalo osporiti očekivane trikoe sa bikini krojem. Tim je privukao pažnju globalnih medija kada su obukli uniforme dugih rukava i dugih nogavica, za koje je jedna od učesnica rekla da imaju za cilj „pokazati da svaka žena, svaki pojedinac, treba da odluči šta će obući“. Pohvaljeni su zbog prkošenja normama “otkrivajućih” uniformi koje bi sportistkinje trebale nositi, a zbog kojih se neke osjećaju “neugodno ili čak seksualizirano”.

Iako je akcija njemačkih sportistkinja bila simbolično važna, razgovori oko inicijative, namjere gimnastičarki i njihov utjecaj bili su prilično ograničeni na mali svijet olimpijskih sportova. Ovo je bila propuštena prilika da se proširi društveni dijalog o tom pitanju, posebno za Njemačku, koja već dugi niz godina targetira ženski izbor odijevanja.

Više od 15 godina njemačke muslimanke bore se protiv sistematskih pokušaja lokalnih vlasti i savezne države da diktiraju šta smiju, a šta ne smiju nositi u javnosti. Bilo bi logično samo skrenuti pažnju njemačke javnosti na ovu dugu borbu i iskreno razgovarati o tome kako sve žene zaslužuju pravo da biraju šta će odjenuti.

Dok su se njemački muslimani decenijama suočavali s diskriminacijom, žene su naročito počele osjećati pritisak države 2000-ih. Lokalne vlasti u Berlinu su 2005. godine usvojile Berlinski zakon o neutralnosti, koji zabranjuje vjerske simbole i odijevanje među državnim službenicima i radnicima u javnom sektoru. To je, naravno, najviše utjecalo na muslimanke koje nose hidžab. Od tada su prošle godine pravne borbe muslimanki za njihovo pravo da nose veo na svojim radnim mjestima.

Savezni ustavni sud je 2015. godine donio odluku da je opća zabrana pokrivanja glave muslimanskim nastavnicama u suprotnosti sa njihovom slobodom vjere, ali to nije obeshrabrilo savezne države u provođenju i održavanju različitih restriktivnih mjera. Danas, otprilike polovina od 16 saveznih država ima određena ograničenja u pogledu prekrivanja lica i glave.

Njemački parlament je 2017. izglasao zabranu državnim službenicima nošenje vela preko cijelog lica, poput nikaba i burke. 2018. muslimanki je zabranjeno da predaje u osnovnoj školi u Berlinu zbog nošenja hidžaba. Odluku je potvrdio lokalni sud.

Godine 2020. Savezni ustavni sud potvrdio je zabranu nametnutu muslimanskim odvjetničkim pripravnicima na temelju toga što štiti vjersku neutralnost. Kao rezultat, onima koji odluče nositi hidžab nije dopušteno predstavljati državu ili pravosuđe na bilo koji način, od uzimanja iskaza svjedoka do vođenja sudskih sjednica ili čak samog promatranja u sudničkoj klupi kao pripravnici.

Zatim, u maju ove godine, gornji dom njemačkog parlamenta izglasao je zakon kojim se radnicima u javnom sektoru zabranjuje nošenje vjerskih simbola, uključujući hidžab. Zatim je u julu proglašen zakonom. Njemačko Muslimansko koordinacijsko vijeće (KRM) objasnilo je da će “u praksi to posebno utjecati na muslimanke koje nose maramu – bez obzira na njihovu podobnost ili kvalifikacije”.

U julu su muslimanke u Njemačkoj izgubile još jednu pravnu bitku kada je Evropski sud pravde presudio protiv dvije muslimanke koje su tražile pravdu nakon što su ih otpustili privatni poslodavci zbog nošenja hidžaba. Ova odluka, za koju se mnogi plaše da će dodatno normalizirati i ozakoniti islamofobične prakse, bila je značajan pokazatelj trenutne političke stvarnosti za muslimanke u Evropi u cjelini.

U ovom kontekstu njemačkih državnih i lokalnih vlasti koje sistematski uskraćuju muslimankama pravo da biraju šta će odjenuti, prilično je razočaravajuće što stav njemačkog gimnastičkog tima na Olimpijskim igrama nije iskorišten kao prilika za raspravu o cijelom društvu na tu temu.

Temeljno pitanje je da se bilo kojem i svakom rodnom ugnjetavanju treba suprotstaviti i da ni država, ni Olimpijski komitet ne bi trebali odlučivati ili definirati šta je prihvatljivo za žene da nose na poslu, na sportskim događajima ili u slobodno vrijeme.

Ovo oklijevanje u povezivanju različitih borbi protiv ugnjetavanja žena omogućava državama i međunarodnim organizacijama da samo zanemaruju pitanje ženskih prava. Olimpijski komitet, na primjer, bio je fokusiran na broj žena učesnica, a nije uspio riješiti bezbroj problema sa kojima se žene suočavaju tokom Igara, od seksualnog nedoličnog ponašanja do neadekvatne podrške dojiljama.

Ali ne mora biti ovako. Moguće je povezati borbe u svijetu sporta sa onima u svakodnevnom životu. Inspirativan primjer kako se to može učiniti je primjer Les Hijabeusesa, kolektiva muslimanki u Francuskoj, koje se bore protiv zabrane Fudbalskog saveza Francuske da se svako ko nosi veo ne može takmičiti u zvaničnim fudbalskim takmičenjima.

Rat francuske države protiv muslimana, koji je nesrazmjerno pogodio žene, osjeća se i u sportu i na javnim mjestima. Ali ove mlade žene i njihovi saveznici odbijaju biti ušutkani ili potisnuti s terena. Oni se protive nastojanju francuske države da ukloni muslimanke koje nose hidžab iz javnosti, stvarajući prostor za djevojčice i žene da igraju i budu aktivne u javnosti.

U Njemačkoj su se, također, muslimanke mobilizirale da brane svoja prava. Stoga je njemačkom gimnastičkom timu, i svakom drugom pojedincu ili grupi koji žele zauzeti stav protiv rodno uvjetovanog ugnjetavanja u Njemačkoj, lako pronaći saveznike koji imaju već dugo iskustvo takvog aktivizma.

Nacionalne organizacije poput Koalicije za muslimanke i Njemačkog muslimanskog koordinacijskog vijeća dugo su vodile borbu, organizirajući se protiv politika i praksi za koje su upozorile da ne pogađaju samo muslimane.

Slično, Bündnis #GegenBerufsverbot (Koalicija protiv profesionalne zabrane) vodio je kampanje protiv zabrane hidžaba pri zapošljavanju i diskriminatorne prirode Berlinskog zakona o neutralnosti, a sve u sjeni jačanja ekstremne desnice koja čak zauzima mjesta u parlamentu.

U Njemačkoj ima oko 5,5 miliona muslimana. Zanemarivanje prava muslimanki čini svaku kampanju za ravnopravnost spolova, u najboljem slučaju, nepotpunom. Od banlieua do Olimpijskih igara, od trikoa do hidžaba, od sportskih borilišta do radnih mjesta, jednostavna istina feminističkog slogana ostaje snažan poklič okupljanja: naša tijela, naš izbor.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.