Rasistički dvostruki standardi međunarodnog razvoja
Godinu za godinom svjetlonoše međunarodnog razvoja, od Billa Gatesa do Jima Kima, od Nicka Kristofa do Stevena Pinkera, svi zaredom nam pričaju o divnom napretku u borbi protiv globalnog siromaštva. Prema najnovijim procjenama, koje je objavila Svjetska banka, „samo“ 734 miliona ljudi je živjelo na manje od 1,9 američkih dolara dnevno u 2015., što je manje u odnosu na 1,9 milijardi ljudi 1990-tih.
To zvuči kao divna vijest. Ali ovaj je narativ problematičan. Nema empirijske osnove za prag od 1,9 dolara. To je proizvoljan prag koji nema utemeljenja u stvarnim ljudskim potrebama. Emprijski dokazi pokazuju da 1,9 dolara dnevno nije dovoljno ni da ljudi osiguraju pristojnu hranu, druge osnovne potrebe da ne spominjemo. Zapravo, najmanje 3,5 milijardi ljudi živi od više novca od ovog, a i dalje su zarobljeni u siromaštvu.
Važno je priznati da je međunarodna granica siromaštva prilagođena za kupovinu moći. Kada čujemo za iznos od 1,9 dolara po danu, mi pretpostavljamo da to znači ekvivalent onoga što bi Amerikanac mogao kupiti s tim iznosom novca u, recimo, Sudanu ili Indiji. Ali upravo je suprotno tačno. To je ekvivalent onoga što se za 1,9 dolara može kupiti u SAD-u. Razmislite na trenutak šta ovo znači. To je doslovno ništa.
Da bi stekao osjećaj koliko je nizak ovaj standard, ekonomista David Woodward je izračunao da bi, živjeti na međunarodnoj granici siromaštva u Velikoj Britaniji, po ranijem standardu, bilo kao da 35 ljudi pokušava preživjeti „od jedne minimalne plate, bez ikakvih dodatnih benefita, bez darova, posudbi, rovljenja po kontenjerima, milostinje ili ušteđevine (budući da se sve ovo računa kao „prihod“ u proračunima siromaštva).“ Ovo prevazilazi svaku definiciju „ekstremnog“.
To nas dovodi do važnog pitanja. Zašto baroni međunarodnog razvoja sude o životima ljudi na globalnom jugu sa 1,9 dolara po danu, kada se svi slažu – uključujući i Svjetsku banku – da je ovaj standard isuviše nizak za čovjeka na globalnom sjeveru? Poređenja radi, granica siromaštva u SAD-u iznosi 15 dolara po danu.
Kolonijalna logika aparthejda
Jasno je da ovdje postoji dupli standard i veoma se brzo uvidi da je rasistički. Postoji jedan standard za (većinski bijele) ljude na sjeveru, i drugi standard za (većinski crne i smeđe) ljude na jugu. To je kolonijalna logika koja ostaje s nama i danas i prolazi neosporena godinu za godinom.
Neki pokušavaju opravdati ovaj disbalans rekavši da se radi o sasvim drugačijim ekonomijama, i da stoga zahtijevaju različite standarde. Ali ova premisa – ideja o separaciji – naprosto nije istinita. Ekonomije sjevera i juga su integrisane u jedan globalni sistem već najmanje 500 godina, još od početka kolonijalizma.
Znamo da je uspon sjevera ovisio o jeftinoj radnoj snazi i sirovinama koji su iskorištavani s juga tokom kolonijalnog perioda. Ovisio je o srebru ukradenom iz Anda, gumi iz Konga, žitaricama iz Indije, kao i šećeru i pamuku koje su uzgajali porobljeni Afrikanci na zemlji ukradenoj od autohtonih stanovnika.
Ovo se može doimati kao drevna historija, ali isti aranžman je i danas na snazi. Ljudi na globalnom jugu šiju odjeću koju Steven Pinker nosi svaki dan. Oni sastavljaju Bill Gatesove laptope, uključujući i onaj koji Nick Kristof koristi da piše kolumne. Oni uzgajaju i beru banane i bobičasto voće koje Jim Kim jede za doručak. A tu su i kafa i čaj, koltan u našim uređajima, nafta koja pokreće naše industrije, litij koji nam je potreban za električne aute… Kuda god da pogledamo, jasno je da živimo u jednoj globalnoj ekonomiji.
Zapravo, trgovinski podaci pokazuju da su bogate nacije sasvim ovisne o resursima i radnoj snazi s juga. U 2015. su bogate nacije prisvojile ukupnih neto 10,1 milijardu tona materijala i 379 milijardi sati ljudskog rada od ostatka svijeta. Pristuan je ogroman neto protok resursa i ljudskog rada od siromašnih zemalja u bogate.
Ne možete imati i jare i pare. Ne možete imati jednu globalnu ekonomiju kada vam odgovara da koristite rad i resurse siromašnih, a onda insistirati na separaciji kako biste mjerili njihove živote po drugačijim standardima. To je logika aparthejda.
Devalvacija života na globalnom jugu
Globalni kapitalizam ovisi o resursima i radu s juga, a ipak ljudi koji ga omogućavaju – uključujući one koji rade u tvornicama, rudnicima i plantažama multinacionalnih kompanija – zarađuju veoma malo zauzvrat. Pinker i Gates nam govore da slavimo kada radnici na jugu povećaju zaradu s jednog na dva dolara dnevno. Ali bismo li slavili kada bismo saznali da radnici na sjeveru zarađuju dva dolara dnevno, dok rade za najveće brendove na svijetu? Ne. Bili bismo gnjevni. Jer za radnike na sjeveru mi primjenjujemo standarde moralnosti i pravde, a za radnike na jugu primjenjujemo standarde pukog opstanka.
Analogija aparthejda je primjerena. Južnoafrički zakon je zahtijevao jednu platu za bijelce, a mnogo nižu za Afrikance. Oni koji su imali korist od ovog sistema insistirali su na tome da je on prirodan: da tako naprosto funkcioniše tržište. Ekonomisti su iznosili detaljne argumente da objasne zašto je rad Afrikanaca manje vrijedan, ignorišući, naravno, činjenicu, da ekonomija ovisi o njemu.
Slični argumenti postoje i danas. Ekonomisti kažu da radnici na jugu imaju niže satnice zbog manje produktivnosti. Ali to nije istina. Imajte na umu da u mnogim slučajevima oni rade za iste kompanije sa istom tehnologijom (recimo, tvornici GM u Meksiku ili u Nikeovoj tvornici u Bangladešu). Zapravo su radnici s juga često produktivniji od svojih kolega na sjeveru, jer oni rade pod većim pritiskom. A ipak su plaćeni tek trideseti dio iznosa za isti rad, u istim industrijama.
Već 500 godina se kapital oslanja na devalvaciju života na globalnom jugu, bilo kroz kolonizaciju, krađu, genocid i ropstvo ili, u novije vrijeme, kroz programe strukturalne prilagodbe, ugovore o slobodnoj trgovini i korporativno oduzimanje zemljišta, što snižava cijenu južnjačkog rada i resursa. Granica od 1,9 dolara nalijeđe je ove duge historije. Dio je ideologije koja vidi ljude tamnije puti kao jeftine.
U 21. stoljeću, u eri pokreta Black Lives Matter, ne možemo više prihvatati rasističke dvostruke standarde međunarodnog razvoja. Moramo odbiti logiku aparthejda. Ako ćemo živjeti u jednoj globalnoj ekonomiji, onda moramo zahtijevati jedan standard za sve ljudske živote: da svi ljudi budu pošteno plaćeni za svoj rad i da im se plati poštena cijena za njihove resurse. Ovo je princip koji međunarodni razvoj mora zahtijevati, ako će biti moralan. Tako izgleda pravi napredak.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera