Da bismo riješili palestinsko pitanje moramo okončati kolonijalizam

Izraelski vojnici posmatraju Palestince koji se okupljaju tokom protesta protiv izraelskih naselja (Reuters)
Izraelski vojnici posmatraju Palestince koji se okupljaju tokom protesta protiv izraelskih naselja (Reuters)

Usred globalne pandemije, ekonomske recesije i buktećih rasnih tenzija širom svijeta, izraelska prijetnja da će formalno pripojiti dijelove okupirane palestinske teritorije predstavlja još jednu međunarodnu krizu u pripremi. Ovo je zato što, s ovim apsurdnim potezom, izraelska vlada prijeti da će urušiti sistem međunarodnih odnosa zasnovan na pravilima.

Današnji režim međunarodnog zakona uspostavljen je u prvoj polovini 20. stoljeća ne samo da reguliše odnose između država već i da pomaže pokretima za samoopredjeljenje širom svijeta i da nadzire kraj kolonijalizma.

Predstojeća izraelska aneksija palestinske zemlje i globalno nedjelovanje dokaz su neuspjeha ovog režima da pomogne da se okonča kolonijalizam i dovodi u pitanje njegov razlog postojanja.

Nema zakona za moćne

Većina narativa u međunarodnim diplomatskim krugovima u vezi pitanja pripajanja vrti se oko odvraćanja, a obrazloženje je da će prijetnja opipljivih posljedica po pripajanje dovesti do ponovnog razmatranja ovog poteza. Pa ipak, ovaj narativ odbija priznati da smo dostigli tačku gdje će Izrael pripojiti još jedan komad palestinske teritorije upravo zato što odvraćanje nije djelovalo. Prijetnja posljedicama samo je nagnala sukcesivne izraelske vlade da budu inovativne.

Zapravo, Izrael uživa u širokoj nekažnjivosti kroz različite faze kolonizacije Palestine jer ga je međunarodna zajednica tretirala kao da je suverena država koja poštuje zakon, a ne kolonizatorska sila. Izraelsko učešće u progroamu Evropske unije Horizont 2020 samo je jedan primjer ovoga.

Izrael, naravno, nije jedini koja ima ekspanzionističke ambicije. Historija je puna primjera grabežljivih kolonijalnih država i načina, metoda i opravdanja koja su koristili u ostvarivanju svojih kolonijalnih praksi. U velikoj većini slučajeva, ove države nisu pokazale da se znaju same obuzdati, i potrebna je vanjska sila (najčešće želja za slobodom ugnjetavanih kolonijalnih podanika) da ospori i obuzda te ambicije.

Iz ovog razloga međunarodni zakon uključuje odredbe koje treba da obuzdaju ekspanzionizam. Ali dok pravni okvir postoji, mehanizmi njegove provedbe su slabi, što je samo ohrabrilo moćne aktere da manipulišu i krše zakon. Kontinuirana kolonizacija Palestince odličan je primjer ovoga.

Od ranih dana okupacije 1976, izraelskim zvaničnicima je savjetovano da će prisvajanje imovine za svrhe civilnih naselja biti smatrano kršenjem međunarodnog humanitarnog prava koji teoretski zabranjuje praksu kolonijalizma.

Pa ipak, oni su odlučili iskoristiti odredbe u zakonu o oružanom sukobu koji dozvoljava prisvajanje imovine kada „to imperativno zahtijeva nužnost rata“ kako bi pružio krovno zdanje za eventualni razvoj i širenje jevrejskih naselja na palestinskoj zemlji.

Kada je izraeslski Visoki sud presudio protiv prisvajanja palestinskog privatnog vlasništva u slučaju Elona Moreha iz 1979, izraelska politika prilagodila se da iskorištava zakon iz osmanske ere da se javna zemlja tretira kao državna i nastavila je širiti svoja naselja kroz razlikovanje između javnog i privatnog vlasništva na okupiranoj teritoriji.

Bilo da je to kroz tretiranje doseljenika kao civilne populacije na okupiranoj teritoriji ili kroz opravdavanje eksploatacije prirodnih resursa kroz plaćanje taksi izraelskoj Civilnoj administraciji i zapošljavanje Palestinaca, izraelski pravni sistem je pružio „pravni“ paravan za izraelski širi kolonijalni poduhvat iskorištavajući još jedan princip zakona o oružanom sukobu, koji dozvoljava da se na okupiranoj teritoriji prave izmjene ako su u interesu tamošnje civilne populacije.

Ekonomija kolonijalizma

Kroz svoju 80-godišnju historiju, Izrael je nastavio usavršavati umjetnost kolonizacije i pružio je ono što bi se moglo smatrati najboljim poslovnim praksama kolonijalizma.

Izraelski kolonijalni projekat ima mnoge od uobičajenih kolonijalnih karakteristika, kao što su nadmoć, iskorištavanje i polganje prava, ali također ima barem jednu specifičnu odliku – svoju multinacionalnu korporativnu prirodu.

Inkorporiravši globalizaciju i ekonomiju slobodnog tržišta u svoj kolonijalni poduhvat, Izrael je kreirao strukturu ekonomskog podsticaja koja nastavlja sukob kako bi profit rastao. Udruživši državnu politiku sa privatnim investicijama, Izrael je pozvao i državne i multinacionalne korporativne aktere da se okoriste od njegovog kolonijalnog poduhvata.

Naprimjer, njemački Heidelberg Cement, jedna od najvećih građevinskih kompanija na svijetu, optužen je da je profitirao od ekstrakcije resursa s palestinske zemlje koju je ilegalno konfiskovao Izrael na Zapadnoj obali i od prodaje građevinskih materijala ilegalnim izraelskim naseljima.

Stoga, korporativna razmatranja – direktne i indirektne ekonomske koristi – odvratila su vlade od poduzimanja političke akcije da se spriječi impuls izraelskog kolonijalnog projekta i stoga su i državni i multinacionalni korporativni akteri doprinijeli njegovoj operaciji.

Ova struktura podsticaja pomaže da se objasni dvolični odgovor međunarodne zajednice na izraelski kolonijalni poduhvat: njena osuda Izraela i insistiranje na implementaciji međunarodnih zakonskih odredbi i njena istovremena spremnost da ne poduzme nikakve ozbiljne mjere da to zaustavi.

Problem je taj što su decenije nekažnjivosti navele mnoge izraelske zvaničnike da vjeruju da više nema ni potrebe da se prilagođavaju međunarodna pravila i traži de facto pripajanje, i s podrškom Trumpove administracije, sada traže način da i zakonski pripoje palestinsku zemlju.

Ovo je uznemirilo delikatnu ravnotežu koju je međunarodna zajednica pokušala održati između integriteta međunarodnog pravnog sistema i njegovog nedjelovanja na izraelska kršenja, a sada je cijena potencijalno veća od koristi (uključujući i ekonomske).

Ako je Izrael izuzet iz vladavine međunarodnog zakona, kako se EU može pozivati na međunarodni zakon da opravda svoj stav u pitanjima kao što su rusko pripajanje Krima, naprimjer?

Vrijeme je da se okonča kolonijalizam

Budući da 2020. obilježava zadnju godinu treće međunarodne decenije za iskorjenjivanje kolonijalizma, vrijeme je da međunarodna zajednica shvati da trenutne izraelske kolonijalne prakse ne mogu biti razdvojene od historije kolonijalizma.

Iako je međunarodni zakon trebao okončati praksu kolonijalizma, jasno je da još nije završio posao. Kolonijalizam ne može biti zaista iskorijenjen dok se nastavlja kolonizacija Palestine.

Ako međunarodna zajednica želi spasiti vladavinu zakona u međunarodnim odnosima, mora poduzeti konkretne korake. Njen odgovor na prijetnju formalnog pripajanja ne može biti samo to da pokušava vratiti situaciju korak unazad prijetnjama sankcijama Izraelu kako bi ga spriječio da djeluje po principu prijetnji. Ovo će mu naprosto omogućiti da se vrati u svoju staru strategiju de facto pripajanja.

Prvi juli je bio i prošao bez pretjeranog uzbuđenja, ali Izrael je pokazao svoje prave namjere svijetu i one ne mogu biti neviđene.

Stoga, međunarodna zajednica mora adresirati uzroke koji su doveli do ove prijetnje okončavši svoju nevoljkost da pozove Izrael na odgovornost za kontinuiranu kolonizaciju Palestine i smjesta poduzeti konkretne korake. Ti koraci trebaju biti u obliku ciljanih sankcija koje pogađaju cijelu ekonomsku strukturu koja se hrani i proizilazi iz izraelskog kolonijalnog poduhvata.

Bez vanjske sile koja će djelovati protiv izraelskih ekspanizionističkih ambicija, nastavit će se kolonizacija Palestine. Ako se želi sačuvati funkcija i duh sistema međunarodnih odnosa zasnovanih na pravilima, ta snaga mora biti snaga zakona.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO