Građanska neposlušnost ili klimatska revolucija

Živimo u vrijeme klimatske krize, a njeni rezultirajući požari, poplave, zagrijavanje okeana, ekološki slomovi, masovna istrebljenja, epidemije i politički i društveni nemiri tjeraju nas da se zapitamo: jesmo li mi prva generacija koja će svjedočiti početku kraja?

U Australiji, uprkos razornim požarima i gubitku vrsta, premijer Scott Morrison bezbrižno odbacuje obnovljivu energiju kao opciju i otvoreno se smije ciljevima smanjenja emisije karbona.

Dakle, je li vrijeme da se uradi više od marširanja ulicama sa plakatima i potpisivanja peticija?

Nedavno istraživanje Erice Chenoweth, političke naučnice s Harvarda, potvrđuje da mirna građanska neposlušnost može biti ne samo moralan izbor, već i vrlo efikasan. Ona je proučavala stotine lokalnih grupa otpora i zaključila je da nenasilne kampanje imaju dvaput veću šansu da uspiju nego nasilni protesti: 53 posto naspram 26.

Jačanja zakona protiv protesta

O brojki 3,5 posto se priča od otkako je Chenoweth objavila rezultate svog istraživanja. Formiranje ekološkog pokreta Exticntion Rebellion (XR) inspirisano je ovom statistikom, zagovarajući da ako 3,5 posto date populacije aktivno učestvuje u građanskoj neposlušnosti, moći će mobilizirati političku promjenu. Može se tvrditi da je taktika XR-a masovnog hapšenja efikasnija od njihovih drugih, manje radikalnih metoda. Suosnivač XR-a Roger Hallam tvrdi da „pisma, e-mailovi, marševi ne donose rezultate. Treba da oko 400 ljudi ode u zatvor. Od 2.000 do 3.000 ljudi trebaju biti uhapšene“.

Kako Chenoweth priznaje, uspjeh nenasilnog otpora dijelom potječe od snage brojeva. Ove kampanje imaju veću šansu za uspjeh jer mogu uključiti ljude iz šire baze, iz svih društvenih slojeva, koji ne rizikuju svoje izvore primanja ili zaista svoje živote da bi učestvovali. Mogu biti stari, mladi, iz srednje i iz radničke klase. Ako su mladi, mogu biti ravnodušni po političkim uvjerenjima, ali se mogu priključiti pokretu jer to rade i njihovi prijatelji.

Pa ipak, da bi građanska neposlušnost donijela rezultate, mora biti u stanju poremetiti normalno funkcionisanje gradova i infrastrukture, stalno i iznova, u dužim intervalima. Da bi do toga došlo potrebno je da učestvuju stotine hiljada ljudi, a ne samo nekoliko neustrašivih koje potom grde vodeći mediji i većina ljudi jer u špici prave saobraćajne gužve. Druga slaba strana ovog oblika građanske neposlušnosti je tendencija vlada da pojačaju zakone protiv protesta.

Koncepti javnog i tajnog otpora

Jedna od mana Chenowethine studije, koliko je ja razumijem, je da ne uzima u obzir koncepte javnog i tajnog otpora. Uspješna kampanja javnog otpora može također sadržavati posvećenu grupu aktivista koji, po svojoj prirodi nisu javni. Njihov način djelovanja je da ostanu u sjeni i obaraju strukturu krađom. Ovo nije ili/ili situacija. Oba načina otpora pomažu jedan drugom u zajedničkim ciljevima. Zapravo, ekstremizam i radikalizam tajnih činova otpora može također smekšati javnost i kreatore politika prema onima koji imaju zahtjeve koji se doživljavaju kao razumniji.

Chenowethino istraživanje završava mračnom notom. Iako je dva puta uspješniji od nasilnog otpora, mirni protesti su se ipak pokazali neuspješnima 47 posto vremena.

Ipak, kako Christopher Finlay sa Univerziteta u Birminghamu oprezno zaključuje: „Bilo bi moralno neopravdano a i taktički pogrešno da trenutni lideri protesta podstiču nasilje. Ishod bilo koje borbe između njih i vlade odlučit će velikim dijelom javno mnijenje: ako se demonstranti mogu okriviti za pokretanje nasilja, to će izdići administraciju i njene pristalice. Još gore, to bi moglo pomoći da se legitimiziraju oštrije metode sigurnosnih snaga. Ali također je greška preuveličati slučaj protiv nasilja.“

Društvena transformacija je spora. Potrebne su decenije da se promijene stavovi. Trebat će još duže da se implementira alternativno, postkarobnsko društvo koje zaista želi manje, konzumira manje i bazirano je na lokalnoj umjesto globalnoj proizvodnji. Ovo je kompleksan, ambiciozan, višegeneracijski cilj. Radikalna revolucija, s druge strane, iako prvobitno polarizirajuća, može se kretati brzo i vremenom steći raširenu podršku.

Odbrana Zemlje i samoodbrana 

Rizik s kojim se trenutno suočavamo je taj da sve više građana svijeta može dostići tačku gdje za njih stari moralni imperativi više ne drže vodu. Kako se situacija u kojoj smo pogoršava, može proći šta god postiže cilj. Odbrana Zemlje i samoodbrana dva su koncepta koje ne mogu vidjeti kao kontroverzne ni najmiroljubiviji i najveći štovatelji zakona među nama.

Ako su nam potrebna oba načina otpora da bismo uspjeli u našim ciljevima da spasimo sebe i planetu, možda smo naivni ako odbacujemo realnost da bi se mogli pojaviti izvjesni oblici nasilne revolucije.

Umjesto toga, možda je došlo vrijeme da priznamo da su korporatokratija, korumpirani političari, ugnjetavači, izrabljivači i sve pristalice okolišnog genocida zajednički neprijatelji koji nam stoje na putu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera