Krediti MMF-a i Svjetske banke: Pomoć ili instrument kolonijalizma

Na društvenim mrežama dio građana u simboličku vezu doveo je maske i novac o kojem se razgovaralo (Al Jazeera)
Na društvenim mrežama dio građana u simboličku vezu doveo je maske i novac o kojem se razgovaralo (Al Jazeera)

Novo planirano zaduživanja naše zemlje s ogromnih 750 miliona eura privuklo je veliku pažnju javnosti, a polemike oko ovog zaduživanja ne jenjavaju.

Prije nekoliko mjeseci, kada se naša država zadužila sa 330 miliona eura, političari su se brzo dogovorili oko zaduživanja, ali im je nešto više trebalo da se dogovore oko podjele sredstava. Da bi izbjegli ovakav scenario, naši vrli političari se pokušavaju unaprijed dogovoriti i oko raspodjele.

I dok jedni hvale i opravdavaju ovo novo zaduživanje, drugi ga osporavaju. Pet uglednih ekonomista je poslalo javno pismo Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) tražeći od njih da ovo novo zaduženje uslove jasno definisanim namjenama utroška sredstava. U pismu se također skreće pažnja na dosadašnje neispunjavanje obećanja od strane predstavnika vlasti i korištenje sredstava za tekuće budžetske troškove.

Ovo pismo su potpisali prof. dr. Svetlana Cenić, dr. Draško Aćimović, Zoran Pavlović, dipl. oecc. mr. sc. Admir Čavalić i mr. sc. Faruk Hadžić.

Prava slika vlasti u BiH

Za razliku od ovih gore navedenih ekonomista, ja bih otišao korak dalje i obustavio ovakve aranžmane do daljnjeg. Ovo bih uradio iz dva razloga. Prvi se djelomično slaže sa prijedlogom ekonomista u pismu MMF-u. Trenutna vlast je pokazala svoju nestručnost u upravljanju krizom. Ne samo da nisu odgovorili na izazove, nego je ova kriza pokazala pravu sliku vlasti u Bosni i Hercegovini. Ni devet mjeseci nakon početka pandemije, nemamo niti jedan konkretan odgovor niti plan na sistemsko rješavanje ekonomskih problema sa kojima se suočava naša država.

Dakle, bez sistemske promjene u načinu rada svih organa vlasti svako zaduženje donosi više štete nego koristi. Neophodno je da se izvrše reforme prije nego što dođe do novog zaduživanja. Ipak, i ove promjene koje podrazumijevaju izmjene i dopune zakona treba da se provedu a ne samo da budu mrtvo slovo na papiru.

Drugi razlog je svakako i negativna uloga MMF-a i Svjetske banke u ekonomskom razvoju zemalja sa kojima prave kreditne aranžmane. Reformska uslovljavanja od strane ovih institucija domaćim vlastima ne moraju nužno donijeti pozitivne promjene jer smo se ovakvim scenarijima uvjerili iz ranijih aranžmana. U svom članku „Apartheid in the World Bank and the IMF“ (Aparthejd u Svjetskoj banci i MMF-u) objavljenom na Al Jazeerinom portalu, Dr. Jason Hickel navodi da su ove institucije dizajnirane uzimajući u vid kolonijalne principe i da su do danas ostale uglavnom kolonijalnog karaktera.

Mnogi gledaju na ovaj i ovakve „aranžmane“ kao ozebo u sunce. Ovi aranžmani nas, iole svjesne njihove štetnosti i neefikasnosti, podsjećaju na mnogobrojne ljetne aranžmane koje, nažalost, mogu sebi priuštiti tek ona nekolicina koja se dobro uhljebila svih ovih godina. Za obične smrtnike ne preostaje ništa drugo nego da i dalje nastavi finansirati ove aranžmane koji sve dobro što imaju može se svesti na njihov egzotični nadimak od milja „aranžman“.

Kao i svaka komercijalna banka

Mnogi će kazati da nam je ovo prijeko potrebno i da moramo to što prije ozvaničiti s MMF-ovim krvopijama kako nam, tobože, ne bi voz pobjegao. Samo ne znam kako će nam otići voz kad su svi vozovi odavno otišli, a oni koji su ostali dugo se neće ni pokrenuti. Nemamo mi šta propustiti ako ne dobijemo ovaj „aranžman“ – naprotiv treba da budemo sretni jer nećemo morati ni mi ni naši sinovi i kćeri, unuci i unuke vraćati debelo taj kredit krvopija koje se bogate na sirotinji. Džon Perkins u svojoj knjizi “Ispovjest ekonomskog ubice” naziva ove krvopije “corporatocracy” odnosno “korporatokratija”  koju predstavljaju velike svjetske korporacije, banke i vlade.

Ono što mnogi zaboravljaju je to da su i MMF i Svjetska banka finansijske institucije kao i svaka komercijalna banka koja svojim klijentima daje kišobran kad je sunce, a otme ga kada kiša pada.

Glavni ciljevi ovih institucija nisu da nama (ili nekoj drugoj zemlji) pomognu da izađemo iz krize, nego da nas stave u lance, vežu nam ionako vezane ruke, te da rade sa nama kako im je volja. Ove institucije samo brinu o tome da obezbijede dobar povrat svojim velikim „donatorima“ i da održe visok kreditni rejting. Njihov rizik u ovim aranžmanima je sveden na minimum. Rijetke su države koje su bankrotirale (ako izuzmemo Argentinu i Grčku, a i BiH je na dobrom putu), a i od onih koje bankrotiraju ove institucije nađu način da naplate svoja sredstva i tako pružajući kredite državama one samo sebi prikupljaju novi profit i nastavljaju da rade kako su i radile.

Zbog „aparthejda“ u Svjetskoj banci i MMF-u koji se odnosi na neproporcionalnu raspodjelu moći i glasačku moć u ovim institucijama koja je u velikoj je mjeri nagnuta u korist bogatih zemalja, Dr. Jason Hickel da su ove institucije „uspjele nametnuti programe neoliberalnog strukturnog prilagođavanja širom globalnog Juga u posljednjih 40 godina. Ovi programi – usredotočeni na privatizaciju, štednju i prisilnu liberalizaciju tržišta – stvorili su unosne profitne mogućnosti za multinacionalne kompanije, ali su imali razarajući učinak na Jug: tijekom 1980.-ih i ’90.-ih doveli su do pada prihoda i rasta siromaštva i u nekim slučajevima pokrenute decenije recesije i stagnacije. Do danas oni i dalje imaju negativan utjecaj na zdravstvene ishode, uključujući smrtnost novorođenčadi i majki. Takva rušilačka politika nikada ne bi bila prihvatljiva pod demokratskim principima.“

Glas protiv Svjetske banke i MMF-a

Postoji jedan mali broj onih koji se protive ovim dvjema institucijama, kako sa naučnog tako i sa moralnog i društvenog pogleda. Možda jedan od najglasnijih protivnika politike koju promovišu MMF i Svjetska banka jeste bivši Premijer Malezije Tun Dr. Mahathir Muhammad koji koristi svaku priliku kako bi skrenuo na negativne pojave koje su direktan rezultat politike MMF-a i Svjetske banke.

Malezija, Tajland i druge zemlje Jugoistočne Azije su nazvane „Azijskim tigrovima“ zbog velikog ekonomskog rasta koji su ove zemlje bilježile iz godine u godinu tokom 1990.-tih godina.

Napomena o autorskim pravima

Preuzimanje dijela (maksimalno trećine) ili kompletnog teksta moguće je u skladu sa članom 14 Kodeksa za štampu i online medija Bosne i Hercegovine: “Značajna upotreba ili reprodukcija cijelog materijala zaštićenog autorskim pravima zahtijeva izričitu dozvolu nositelja autorskog prava, osim ako takva dozvola nije navedena u samom materijalu.”

Ako neki drugi medij želi preuzeti dio autorskog teksta, dužan je kao izvor navesti Al Jazeeru Balkans i objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ako neki drugi medij želi preuzeti kompletan autorski tekst, to može učiniti 24 sata nakon njegove objave, uz dozvolu uredništva portala Al Jazeere Balkans, te je dužan objaviti link pod kojim je objavljen naš tekst.

Ipak, Azijska finansijska kriza koja je pogodila azijske tigrove 1997. godine oborila ih je na koljena. Ekonomske posljedice ove krize su bile ogromne i tada su MMF i Svjetska banka ponudile svoju „stručnu pomoć“ u vidu kreditnih aranžmana ovim zemljama. Većina zemalja je ove aranžmane i prihvatila. Malezija i još neke azijske države koje se odlučno odupriješe MMF-ovim pritiscima su na kraju bili relativni pobjednici.

Tajland je prihvatio „aranžman“ MMF-a u iznosu od 17,2 milijarde dolara. Tek 2003. godine Tajland se oporavio i ozvaničio kraj krize u toj zemlji time što je dvije godine ranije otplatio svoje neizmirene dugove iz paketa MMF-a. Tom prilikom tadašnji premijer Tajlanda, Thaksin Shinawatra, obećao je da Tajland više nikada neće postati plijenom svjetskom kapitalizmu niti će mu trebati pomoć MMF-a. Dakle, da je MMF doista bio od pomoći i da su to čista posla, vjerovatno nikada ne bi premijer tako nešto izjavio.

‘Ekonomske ubice’

Opisujući svoju ulogu ekonomskog ubice i ulogu svojih kolega, gospodin Perkins kaže: „Ekonomske ubice su izuzetno dobro plaćeni profesionalci koji zemljama širom planete otimaju hiljade milijardi dolara. Oni usmjeravaju pare iz Svjetske banke, američke Agencije za međunarodni razvoj (USAID) i drugih stranih organizacija za „pomoć“ u novčanike velikih američkih ‘internacionalnih’ korporacija i džepove članova nekoliko bogatih familija koje kontrolišu planetarne prirodne resurse. Njihovi alati uključuju falsifikovane (fabrikovane) finansijske izvještaje, namještene izbore, podmićivane, iznuđivane (ucjene), seks i ubistva. Oni igraju igru koja postoji od kad postoje imperije, sa tom razlikom da se sadašnja igra, u ovo vreme globalizacije, dodatno usavršila i prešla na još viši zastrašujući nivo. Trebao bih znati: ja sam ekonomski ubica!“.

Prema Izvještaju o globalnoj konkurentnosti za 2019. godinu kojeg je objavio Globalni ekonomski forum, BiH se našla na 92. poziciji od 141 zemlje obuhvaćene ovim izvještajem. Na svih dvanaest stubova konkurentnosti, BiH je smještena daleko ispod prosjeka Evrope i Sjeverne Amerike. Dovoljno je reći da je, kada je u pitanju jaz konkurentnosti unutar regije Evrope i Sjeverne Amerike, BiH najlošija i zauzima posljednje mjesto.

Gledajući sa stanovišta kvaliteta institucija, BiH se suočava sa ozbiljnim problemima kada su u pitanju pravosudni i pravni okviri. Zaštita imovinskih prava također je slabost sa kojom se suočava BiH i ovo je važan sastojak za ukupan ekonomski rast i razvoj zemlje. Možda je glavna slabost BiH nedostatak dugoročne vizije predstavnika vlasti na svim novima. Bez vizije nijedna zemlja ne može se dobro razvijati i stoga ne čudi da drugi aspekti ovih dvanaest stubova nisu ispunjeni kako treba. Ukupna infrastruktura je vrlo slaba, a kvalitet putne infrastrukture ne zadovoljava standarde EU i znamo da će bez dobre putne infrastrukture ekonomski razvoj znatno patiti. Ovo su samo neke slabosti sa kojima se suočava BiH. Lista je mnogo duža i trebalo bi nam puno više da sve analiziramo.

Još veći jaz između bogatih i siromašnih

Dakle, malo se govori o činjenici da većina projekata koji su poduzeti pod patronatom MMF-a i Svjetske Banke nisu uspjeli. Naprotiv, ti projekti su dodatno otežali ekonomsku situaciju u dotičnoj državi i doveli do još većeg jaza između bogatih i siromašnih.

I MMF i Svjetska Banka su plasirali ogromne svote novca mnogim ratom zahvaćenim područjima koja nisu imala nikakvu ekonomsku potporu. Uglavnom se radilo o državama koje su bile poznate po velikom nivou korupcije, slabim državnim aparatusom (čitaj neefikasnim i korumpiranim) i slično. Od ovih projekata većina novca je završavala u džepovima šačice ljudi i na ogromnu administraciju koja nije Bog zna šta ni radila, osim što je uzimala. Primjera je mnogo: Indonezija, Argentina, Panama, Čile, Ekvador, Tajland, itd.

BiH je tek još jedna ribica u velikom akvarijumu, boreći se za mrvice, zanemarujući rak koji je izjeda iznutra. Zadnjih 30-tak godina u BiH su stalno neka sredstva dolazila, te od MMF-a, te od Svjetske banke, te od jučer nam braće, a danas terorista Arapa, ali u BiH se ništa ne mijenja. Niti politika, niti mentalitet ljudi… a gdje je taj novac otišao? Korupcija i nepotizam su uveliko ukorijenjeni u našem društvu da ponekad pomislim da smo to mi u suštini i da je teško povjerovati da će ovaj novi aranžman biti nešto bolji od prethodnih.

Prema tome, uzimajući u obzir trenutno stanje i (ne)efikasnost predstavnika vlasti kao i neefikasna implementacija dosadašnjih sredstava preuzetih od Svjetske banke i MMF-a najbolje bi bilo da se BiH dodatno ne zadužuje dok se neke ključne reforme ne sprovedu i implementiraju.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO