Kako su Huntington i Fukuyama pogrešno shvatili 21. vijek

Šta se događa u svijetu međunarodne politike u 21. stoljeću? Uz nekoliko izuzetaka, nacionalni izbori otkrivaju stepene pristrasnosti i ideološke polarizacije među biračima kojih ranije bilo. Izgleda da ovih dana nije rijetkost da gubitnici ili tvrde da su oni zapravo pobjednici ili da su rezultate namjestili njihovi protivnici i da stoga mogu biti zanemareni.

To je farsa i igra koju predsjednik na odlasku Donald Trump trenutno izvodi u SAD-u, iako nema gotovo nikakvih dokaza da su novovizabrani predsjednik Joe Biden i Demokratska stranka počinili raširenu izbornu prevaru za koju ih on optužuje. Kako republikanski guverner Larry Hogan iz Marylanda otvoreno žali, danas SAD rizikuje da bude viđen kao „banana republika“ prije nego kao lider demokratskog svijeta.

Uprkos ovome, horde republikanskih pristalica i dalje se okupljaju iza antidemokratskog narativa koji predsjednik Trump stalno objavljuje na Twitteru. Kako je jedan članak u novinama istakao, „Sjedinjene“ države su postale „Podijeljene“ američke države.

Demoniziranje muslimanske manjine u Indiji

Ako su primjeri Bjelorusije i Mijanmara inidikativni, izgleda da opozicione stranke malo vjeruju u mehanizam demokratskih izbora koji mire otuđujuće razlike ili zbližavaju građane. Kreiranje podjela je izgleda obilježje dana, čak i u renomiranim demokratskim državama.

U Indiji, najvećoj demokratiji na svijetu, naprimjer, premijer Narendra Modi osigurao je drugi mandat za svoju vladu stranke BJP u 2019. s kampanjom koja je demonizirala muslimansku manjinu kao neprijatelje. „Glavni djelilac“ je nadimak koji mu je časopis Time dao na jednoj od naslovnica.

Posvuda je nestalnost javnog mnijenja zbunila anketare i navela političke stručnjake da traže objašnjenja.

Nijedan od ovih razvoja nisu predvidjela dvojica najistaknutijih političkih naučnika – Francis Fukuyama ili Samuel P. Huntington – u njihovim velikim teorijama o tome kako će izgledati 21. stoljeće.

Nakon kraja Hladnog rata, Fukuyama je samouvjereno predvidio u članku pod naslovom Kraj historije – a kasnije u knjizi, da će liberalna demokratija zavladati svijetom kao krajni oblik ljudske vladavine. Po njegovom mišljenju, urušavanje Sovjetskog saveza značilo je da je komunizam bio bezuspješan kao očita alternativa, a da politički islam kao politički sistem neće privući nikoga osim neznatne podrške.

Isto tako, 21. stoljeće će iskusiti, pod vođstvom Amerike, postavljanje novog svjetskog poretka zasnovanog na jednom globalnom sistemu demokratije, individualizma i slobodnih tržišta.

Sukob islama i Zapada

Iako se pozivao na isti slijed događaja, svijet nakon Hladnog rata koji je Huntington zamišljao 1993. bio je sasvim drugačiji. U svom članku za Foreign Affairs pod naslovom “Sukob civilizacija”, on je zastupao stav da međunarodne odnose neće karakterizirati samo konsenzus u vezi liberalne demokratije, već i sukob između cijelih civilizacija, posebno između islama i Zapada. Huntington je tvrdio da će značajne razlike u kulturi i religiji gurnuti 21. stoljeće u smjeru međucivilizacijskog rata. Linije rasjeda između civilizacija će specifično postati „borbene linije budućnosti“.

Dok se 2020. primiče kraju, međutim, nijedna od ovih velikih teorija ne odvija se na način na koji su njeni autori predvidjeli.

Još 2006., kada su američke snage počele zaglavljivati u Afganistanu i Iraku, Fukuyama je priznao da se „liberalna demokratija“ ne može nametnuti ljudima bez njihovog pristanka. Do 2020. nije bio čak ni siguran da „liberalna demokratija“ postoji u SAD-u više. Jer pod Trumpom, smatra on, SAD je postao utjelovljenje „kakistokracije“, vlade „najgorih“, a ne najboljih.

Na prvi pogled, Huntingtonova teorija „sukoba civilizacija“ izgleda uspješnija. Tragedija 11. septembra, učestali izolovani smrtonosni napadi na nemuslimanske mete, ISIL-ovo proglašenje novog halifata, i djelilačke tenzije o hidžabu i statusu muslimanskih žena u zapadnjačkim državama mogu navesti neke da misle kako zaista postoji veliki sukob između islamskog svijeta i Zapada. Zapravo, iako je Huntington preminuo 2008, njegova teza je ostala standardna referentna tačka za razmišljanje o budućem smjeru međunarodnih odnosa, i u svega dvije protekle godine, citirana je više od 35 000 puta na Google Scholaru.

Devalvacija zapadnjačke demokratije

Ali rastući broj stručnjaka (tačnije bi bilo reći “velika većina stručnjaka”. Kada je ova teza prvi put objavljena, otvoreno je ismijavana. I dalje je, ali manje snažno.) naprosto nije uvjeren da ovi događaji predskazuju onu vrstu kulturalno-zasnovanog sukoba koji je Huntington predvidio da će izbiti na nivou kataklizme. Oni se kolektivno ne slažu s redukcionističkom bazom Huntingtonove cijele teze. Ne slažu se s njim u vezi njegovih ključnih pretpostavki da islam i Zapad čine monolitne civilizacije, da će ih razlike u vjerskoj kulturi dovesti u ratno stanje, i da će svi muslimani prihvatiti svjetski poredak fundamentalističkog islama. Niall Ferguson je izgleda jedini spreman da odobrava Huntingtonovo proročanstvo kao ono koje bi moglo postati „stvarni pobjednik“.

Unutarcivilizacijske pukotine su potkopale ne samo Fukuyamin svjetski sistem liberalne demokratije, već i koheziju Huntingtonovih civlizacijskih blokova. Propadanje samih obilježja američkog svjetskog poretka, kao što su otvorena debata, vladavina zakona i odgovorna vlada, postepeno su devalvirale valutu zapadnjačke demokratije, dok su gorki sektaški sukobi postali prepreka za izglede da se formira muslimanska antizapadnjačka koalicija.

Predočeni uspon „liberalne demokratije“ i stavljanja cijelih civilizacija na ratnu nogu je preuzela globalizacija neoliberalne ideologija i njen prateći nusproizvod populističke reakcije.

Neoliberalizam, koji su gotova sva kapitalistička društva prihvatila nakon 1980-ih, rezultirao je nejednakom raspodjelom nacionalnog bogatstva nekolicini koja ima moć i najviše joj koriste politike koje oni promoviraju. Činjenica da velika većina ljudi pristaje na situaciju koja je na njihovu štetu rezultat je sveprisutnosti neoliberalne ideologije i poteškoće da se propituje globalni sistem koji ona podržava.

Napadi na muslimane radi populističke podrške

Na scenu stupa populizam, fenomen koji mijenja političke pejzaže širom svijeta, iako na različite načine. Na Zapadu se populizam manifestuje kao mišljenje desničarskog nezadovoljstva sa liberalnim demokratskim vladama i korumpiranim vladajućim establišmentima. Populizam ove vrste pokreću narativi koji identifikuju gradske elite i multinacionalne autsajdere kao doslovne neprijetelje države.

U južnoj Aziji, populaizam je doprinio diskursima koji identifikuju vjerske manjine kao antinacionalne prepreke jednistvu i razvoju. I u Modijevoj Indiji i na Šri Lanki Mahinde Rajapakse, muslimane napadaju kako bi prikupili populističku podršku za politike koje slabe protivljenje njihovim režimima i slabe konstitucionalnu provjeru njihove upotrebe moći.

U muslimanskim Pakistanu i Bangladešu, sveprisutnost Indije u njihovom susjedstvu oduvijek se ugrađuje u populističke narative o hinduističkom drugom i ulozi koje njihove vojske igraju kao bedemi islama.

Dok su Huntingtonu pripale zasluge za uključivanje populističke dimenzije u svoju tezu o „sukobu civilizacija“, on nije predvidio da će putanja koju bi populizam mogao zauzeti jednako izazvati unutardržavne tenzije kao što će povisiti intercivilizacijske antagonizme.

Određeni zaokret prema autoritarizmu, da bi se kompenziralo popularno neslaganje, postaje odlika politike u Aziji, na Bliskom istoku i u južnoj Americi, a zaista i na demokratskom Zapadu također. Politički stručnjak koji bi gledao u kristalnu kuglu danas mogao bi predvidjeti ostatak 21. stoljeća ne u pogledu predstojećeg civilizacijskog rata, već sve većeg društvenog nemira.