Jamal Khashoggi, čovjek

Na godišnjicu smrti Jamala Khashoggija, mnogi će ga se ponovo prisjetiti kao novinara i javne ličnosti, disidenta i žrtve užasnog zločina. Ali na dan njegove smrti, ja ga se sjećam kao Jamala, ljudskog bića.

Moj prvi kontakt s njim desio se tokom mog trenutka kada sam bio u žiži medijske pažnje 2018. Možda ste u aprilu te godine vidjeli naslove: „Sirijski izbjeglica zaglavljen na malezijskom aerodromu“.

Moja je nevolja počela 2011, kada je u mojoj državi izbio rat. U to vrijeme sam radio u UAE-u i odlučio sam se držati podalje od rata. Nisam se pridružio borbi, naprosto zato što nisam vjerovao u nju, odbijao sam biti dijelom ubilačke mašine, da ubijam svoju braću i uništim svoju kuću.

Međutim, uskoro sam izgubio radnu dozvolu i postao ilegalac. Uprkos mojim nastojanjima da se pritajim, zatvoren sam u oktobru 2017. i deportovan u Maleziju, jer je to bila jedna od nekolicine država koje su davale Sirijcima vize po dolasku.

Tamo nisam mogao ni aplicirati za azil niti dobiti radnu dozvolu. Tako sam, nakon nekoliko mjeseci, odlučio otići. Pokušao sam otputovati u Ekvador i Kambodžu, ali mi nisu dozvolili da uđem i vratili su me u Maleziju, gdje mi također nije bilo dozvoljeno da uđem.

Tako sam zaglavio na aerodromu u Kuala Lumpuru mjesecima.

Moja se priča prvo pojavila u medijima na arapskom jeziku. Odgovor javnosti je bio razočaravajući. Čitanje šačice komentara na društvenim mrežama bilo je dovoljno da poželim izbjeći medijsku pažnju iako je to bila jedina stvar koja je sprečavala imigracione vlasti da me gurnu pod tepih i pošalju u pritvor, ili još gore, nazad u Siriju, gdje bi me zatvorili ili ubili.

Onih nekoliko koji su obratili pažnju na moju priču maltretirali su me online, ispitujući me šta sam govorio, optužujući me da sam kukavica, izdajica i ekstremista i generalno nisu pokazivali suosjećanje za moju situaciju. Za ostatak svijeta, koji se do tada već bio umorio od sirijske tragedije, ja sam bio još jedna bezlična sirijska izbjeglica, koju je rat učinio beskućnikom.

Kako sam upoznao Khashoggija?

Ali postojala je jedna osoba, jedan novinar, koji me vidio kao ljudsko biće i koji je osjećao moj bol. On mi je dao snagu koja mi je bila potrebna da idem naprijed. Njegovo ime je Jamal Khashoggi.

Upoznali smo se jednog, za mene običnog jutra kada sam gledao avione i slušao teško razumljive najave letova, provjeravajući na svom jeftinom mobitelu novosti svako malo. Telefon mi bio je žila kucavica, i to temperamentna, jer se gasio i palio po svom hiru, a ja sam strahovao da skroz ne crkne i ostavi me odsječenog od vanjskog svijeta.

To jutro sam primijetio neobičnu aktivnost na svom Twitter profilu: pojavilo se mnogo komentara o mom slučaju. Kako se ispostavilo, Jamal me zapratio i podijelio jedan od mojih postova na Twitteru.

To je za mene bilo veliko. Iako je ostatak svijeta čuo za Jamala zbog njegove strašne smrti, njegovo je ime u arapskom svijetu bilo već godinama poznato.

Prvo smo ga znali kao savjetnika saudijske monarhije, čovjeka s mnogo moći i luksuza nadohvat ruke. Potom kako je postajao nezadovoljan sa svojom ulogom pristalice takve vlasti, postao je glasan, a ponekad i kontroverzan komentator, koji je počeo govoriti „ne“ na svoj način, koristeći olovku.

Ova poznata ličnost je odlučila skrenuti pažnju, suosjećajnu pažnju, na moju nevolju onda kada me tako mnogo drugih tretiralo s ravnodušnošću ili neprijateljstvom. Ovo nije bio odgovor ni na kakav zahtjev s moje strane. Učinio je to svojevoljno, iz čistog suosjećanja.

Odmah sam mu se javio da mu se zahvalim na njegovoj ljubaznosti i na tome što je dao glas onima koji ga nisu imali. Dan kasnije mi je kao odgovor poslao kratku poruku, rekavši: „Hassane, tvoj zadnji tvit je bio divan, u kojem si izmiješao svoju ličnu patnju sa patnjom miliona mladih u arapskom svijetu. Predlažem ti da nakon svake poruke koju postaviš, malo govoriš o sebi i razvoju svoje situacije, da dodaš informacije o tome kako si završio na aerodromu. Pričaj nam o revoluciju, o svojoj nadi za slobodom, o Arapskom proljeću, potrebi za pravdom, zaposlenju. Pričaj nam o generaciji kojoj fali obrazovanje. Reci nam zašto nam je potreban mir u arapskom svijetu.“

Dodao je, „Pokušavam ti pomoći preko prijatelja Amerikanca, ali ništa ne mogu obećati. Drži se. Svaki dan će se broj ljudi kojima je stalo i koji se mole za tebe povećati.“

Nije me slagao: napravio je šta je mogao. Kao što smo obojica znali, bilo je gotovo nemoguće za nekoga poput mene da otputuje u SAD, budući da su Sirijci bili mete zabranje putovanje predsjednika Donalda Trumpa, kao što su još uvijek.

Mračni zaokret

Onda je situacija iznenada poprimila mračni zaokret. Prvog oktobra sam uhapšen na aerodromu i odveden u pritvor, što je gotovo rezultiralo mojom deportacijom u Siriju. Narednog dana, 2. oktobra, ono najgore je zadesilo Jamala, ubijen je u saudijskom konzulatu u Istanbulu.

Odsječen od svijeta, za ovu tragediju sam čuo 25 dana kasnije. Moj kanadski advokat je uspio angažovati malezijskog advokata da me posjeti. Na kraju jednosatne posjete upitao sam ga „Šta se dešava vani? Ima li ikakvih vijesti? Nešto o Siriji?“

Odgovorio je „Znaš, svijet se bavi ubistvom saudijskog novinara.“

„Kojeg novinara? Koga?“

“Jamala Khashoggija.”

Postalo mi je hladno. Počeo sam se znojiti i pogled mi je lutao po prostoriji kao da sam pokušavao izbjeći kontakt očima s advokatom.

U toj tišini, jedini zvuk koji sam čuo bilo je moje teško disanje i otkucaji srca.

Advokat, vidjevši moju reakciju, odbio je da mi otkrije dodatne detalje. Prije nego je otišao rekao je, „Žao mi je. Mislio sam da znaš. Žalim što sam ti rekao.“

Kada sam se vratio u svoju prenapučenu ćeliju, osjećao sam se izgubljeno. Nisam mogao jesti niti spavati.

Jamal mi nije bio rođak ili prijatelj. Izmijenili smo samo tih nekoliko poruka na Twitteru. Ali on mi je dao nadu, najvažniju stvar koju možete imati kada svaki dan strahujete da ćete zauvijek ostati zaglavljeni u međuprostoru, ili još gore da će vas deportovati u smrt.

Malo je dragocjenih ljudi poput Jamala, ljudi koji su poznavali moć, koji su je imali, ali su odabrali da je se odreknu i da govore i uzdižu bespomoćne i one koji nemaju svoj glas. Njegova smrt je gubitak ne samo za njegovu porodicu, prijatelje i državu, već i za cijelu regiju u kojoj je pohlepa za vlašću mnoge od nas ostavila siromašnima i očajnima.

Na kraju je Kanada prihvatila moj zahtjev za azil. Malezijske vlasti su me ispratile iz zatvora direktno na aerodrom i ukrcale me na let za Kanadu.

Danas, u sigurnosti mog novog doma, prisjećam se Jamala, čovjeka, i volio bih da ima više ljudi poput njega na Bliskom istoku i u ostatku svijeta.

Počivaj u miru, Jamale. Istina neće umrijeti, pravda će pobijediti, jednoga dana.

Izvor: Al Jazeera