Bijeg iz nuklearnog sporazuma i zidanje ‘tvrđave Amerike’

Predsjednik SAD-a Donald Trump je 8. maja okarakterizirao povlačenje iz Zajedničkog sveobuhvatnog plana djelovanja kao strašnu potrebu, skrenuvši pažnju na “trulu strukturu trenutnog sporazuma” i obećavši novu eru savezničkog djelovanja na robustniji dogovor kako bi se suzbile iranske ambicije u regiji. Međutim, Trumpova odluka je strateški nekoherentna.

S jedne strane, on koristi staru neokonzervativnu retoriku – udvostručio je ratobornu politiku prema Iranu, signalizirao promjenu režima i najavio poduzimanje jednostranih američkih akcija protiv Irana bez podrške ključnih historijskih saveznika. S druge strane, on jeftino zagovara “tvrđavu Ameriku” – zalaže se da će smanjiti američku posvećenost Bliskom istoku, najavljuje povlačenje trupa iz Sirije i zahtijeva da američki saveznici na Bliskom istoku podijele finansijski teret pokrivanja američkom sigurnosti.

Američko povlačenje iz JCPOA je ogoljelo strateške kontradikcije prisutne u ovom pristupu. Sjedinjene Američke Države povukle su se sa liderske pozicije u globalnoj nuklearnoj neproliferaciji, a ujedno zahtijevaju povjerenje i podršku saveznika. Također su otvorile mogućnost iranskog nuklearnog naoružavanja i ujedno odbacile moralnu i institucionalnu municiju koja je SAD-u potrebna da dođe do boljeg dogovora.

Kampanja s ‘teškašima’ Kinom i Rusijom

Ukoliko Trump zaista želi “ponovo ispregovarati” bolji dogovor, bit će mu to teško postići bez međunarodne podrške. Nijedna država – mimo bukvalno šačice njih, poput Saudijske Arabije, Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Bahreina – nije podržala američko povlačenje iz JCPOA. S druge strane, veći dio svijeta je izrazito uz nuklearni sporazum. Visoka predstavnica Evropske unije se založila za očuvanje JCPOA i istakla važnost zajedničkih interesa i multilateralnih pristupa rješavanju prisutnih međunarodnih problema.

Količinu kapitala – ljudskog, diplomatskog i finansijskog – koji je SAD potrošio na osiguranje “najjačih multilateralnih sankcija u historiji”, kako je rekao bivši američki državni sekretar John Kerry, teško je precijeniti. Među ovim troškovima je i uključenje ogromnih internih birokratskih kapaciteta da provode kompleksan režim sankcija, te na međunarodnoj sceni lobiranje kampanja s “teškašima” kao što su Kina i Rusija da se izglasaju rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda protiv Irana, kojima se ove države žestoko protive. Petnaest godina ogromnih troškova SAD-a i saveznika su protekle bez očitog povrata, sve uz ponovno otvaranje Pandorine kutije briga o nuklearnoj neproliferaciji kada je riječ o Iranu.

Dogovor će na kratke staze vjerovatno šepati, održan zbog diplomatskog čuvanja EU-a i iranskih kalkulacija., No, u budućnosti EU vjerovatno neće moći održati ulogu, zbog žestokog američkog neslaganja. Drugačije rečeno, evropska mogućnost osiguranja značajnih ekonomskih olakšica Iranu, suočena s vjerovatnim valom američkih sekundarnih sankcija, bit će minimalna i tako dovesti do raspada dogovora.

Kremen za regionalno kresivo

Ove akcije će vjerovatno opeći, ali ne i ozbiljno oslabiti Iran, koji će koristiti podjele među zapadnim saveznicima, od kojih neki žestoko žele staviti flastere na ono što je ostalo od dogovora. Iran će, također, uvesti agresivniji regionalni stav da odbaci ideje kako ga je dogovor oslabio i pokazati jačanje domaće tvrdolinijaške struje, koja se od početka protivila dogovoru.

Malo je vjerovatno kako će Iran mirno pratiti situaciju, svjestan kako evropske sile neće moći dati obećane ekonomske olakšice. Blokiran u razvoju nuklearnog programa, vjerovatno će ojačati svoje prisustvo u Siriji, kao i podršku paravojnim snagama koje pomaže na Bliskom istoku. Okončanje nuklearnog sporazuma sigurno će biti kremen za regionalno kresivo, u vrijeme kada ima malo međunarodnih arbitara i diplomatije velikih sila.

Ukoliko Trump očekuje da će Iran obustaviti regionalne aktivnosti – uključujući rad na balističkim projektilima i angažman u Iraku i Siriji – mogao bi vidjeti Iran kako ide drugoj krajnosti: dodatno jačanje ovih mjera, kako bi povećao svoje garancije za sigurnost. Iran bi eventualno mogao biti spreman na djelimičnu trgovinu ovim faktorima ako povjeruje kako se SAD-u može vjerovati da će realizirati svoj dio dogovora i neće djelovati ka promjeni režima. Pošto ništa od toga ne posjeduje, male su šanse da će Iran učestvovati u novoj “velikoj trgovini” sa silom koja se upravo jednostrano povukla iz međunarodnog dogovora koji je Iran poštovao, prema svjedočenjima Međunarodne agencije za atomsku energiju i svih evropskih sila.

Naredni potez ajatolaha Alija Khameneija, kako je ukazao u nedavnom govoru, bit će jačanje i korištenje ovog trenutka opravdanja tvrdolinijaša kako bi potkopao kredibilitet Evropljana skretanjem sve pažnje na sile EU-a i tereta na njih oko ekonomskih garancija. Time Iran dolazi na čistinu, i to mu dozvoljava da koristi američko kršenje i povlačenje iz dogovora – uz evropsku neefikasnost – da djeluje mimo dogovora.

Privrženost Istoku umjesto Zapadu

To će vjerovatno ići ka Istoku. Ajatolah Khamenei je istakao svoju privrženost “Istoku umjesto Zapada”, naročito prema Rusiji i Kini, rivalskim velikim silama koje mogu ponuditi kontrabalans SAD-u. Ruski interesi u regiji sve više se podudaraju s iranskim, iransko-rusko partnerstvo će dodatno smanjiti američki prostor za maneveriranje i omogućiti diktiranje prirode i tempa regionalnih razvoja, kao što je razvoj sirijskog rata.

Na kraju, povlačenje označava prekretnicu u postrevolucionarnoj historiji modernog Irana kao prvo gorko iskustvo mladeži ove države sa SAD-om i prvim direktnim javnim pregovorima s Amerikom – što potpaljuje iranski nacionalizam – potkopava vrijednost poslovanja sa Zapadom i skretanja domaćih stavova ka tvrdolinijaškim pozicijama. Iranska javnost će nositi teret režima povratka sankcija, a kako su ranije ankete pokazale, sva krivica će biti na SAD-u.

Ovo je poklon iranskoj tvrdolinijaškoj eliti, jer potkopava platformu rada umjerenog predsjednika Hassana Rouhanija. Ne samo da su tvrdolinijaši dobili opravdanje, već vjerovatno okretanje prema tvrdolinijaškim stavovima u iranskoj politici nagovještava zatvaranje vrata diplomatiji sa Zapadom.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera