Republika Srpska radi šta hoće, jer je izostala kazna!

Kada je čovjek mlad, čini mu se da je život dug i da je pred njim mnoštvo mogućnosti. Decenijama kasnije zna da su mogućnosti bile iluzija: kroz život ga je vodila nužda, a ne slobodni izbor. Ono što je nekada bilo novo već odavno je zaboravljena ili pogrešno upamćena prošlost. Vrijeme i stvari u njemu ne teku, nego kruže. Heraklit zvani Mračni nije bio dovoljno mračan. Ne radi se o tome da je propuštena prilika propuštena zauvijek, nego o tome da prilike nije ni bilo.

Kolumnista je površni i nepouzdani hroničar vremena. Ako taj posao radite dovoljno dugo, bez obzira koliko plitko vaše pamćenje bilo, ipak ćete se, kada treba komentarisati “aktuelna zbivanja”, sjetiti da ste o sličnom – ili je bilo isto – već pisali. Više puta.

Srbija će, kažu procjene nadležnih iz Brisela, članica EU postati do 2025. Bosna i Hercegovina, dakako, neće.

Dodik je Bahat i prijeti secesijom.

Srbija je zabrinuta za Srbe koji žive van Srbije, pa se o tome piše Deklaracija.

Federacija funkcioniše kao teritorija koju ne vode elementarno odgovorni, živi ljudi kojima je Bog podario i razum, nego likovi iz viceva o glupim Bosancima.

Nema tu ničeg novog.

Ponavljanje prošlosti

Sjetio sam se teksta o Bosni koji sam napisao ravno prije deset godina, u novembru 2007.

Evo tog teksta, pa prosudite jesam li i koliko bio u krivu.

“U filmu 8 mm Joela Schumachera privatni istražitelj (igra ga Nicolas Cage) sukobljava se sa ubicom iz snuff filma koji je u sefu svoga pokojnog supruga pronašla bogata klijentica. Kada je bad guy napokon savladan, ispostavlja se da je ubica, za kojega smo, zbog prirode njegovog zločina, pretpostavljali da je čudovište ili čak sami Vrag, zapravo obični čovjek iz susjedstva. Kao odgovor na pitanje zašto je počinio zločin, ubica daje jednostavan odgovor koji je duboko uznemirujući, jer iznevjerava naš horizont očekivanja. Očekujemo, naime, (kvazi)metafizičko objašnjenje, koje bi u svojoj nerazumljivosti moglo biti utješno. Umjesto toga dobijamo svakodnevnu, banalnu rečenicu: uradio sam to zato što sam mogao. Ovdje ne treba napraviti grešku pa stvar pomiješati sa banalnim zlom o kojem govori Arendtova, zlom koje sprovode sive birokratske strukture. Kod scenariste Andrew Kevin Walkera i Schumachera riječ je o zlu koje leži u ljudskoj prirodi, i na površinu izbija uvijek kada može, kada nije potisnuto vjerom, kulturom i civilizacijom. Tu je riječ o zlu koje djeluje jer mu može bit, jer je slobodno.

To je ujedno tačan odgovor na pitanje zašto radimo mnoge od stvari koje radimo. I tačan odgovor na pitanje: zašto Dodik i Republika Srpska danas rade ovo?

Zato što im može biti. Zato što se desio zločin i zato što je izostala kazna. Što nije shvaćeno kao akt milosti ili druga šansa da se stvari isprave. Naprotiv: shvaćeno je kao poziv na nastavak projekta koji se prvobitno pokušao realizovati zločinom – a sada se ima ostvariti drugim sredstvima. Da pojednostavimo: politika koju prema Bosni i Hercegovini vodi Milorad Dodik i Srbija Vojislava Koštunice (sada je to Srbija Aleksandra Vučića, no isto je bilo i u međuvremenu, za vrijeme Srbije Borisa Tadića, op. a.) je u punom značenju te fraze nastavak rata drugim sredstvima. Umjesto crnogorskog tandema Radovan Karadžić – Slobodan Milošević, utripovanog na junaštvo i Turke, danas projekat vodi pravoslavni bračni par Milorad Dodik – Vojislav Koštunica, utripovan na Guču, trubu i opanak. Ako Dodik i Koštunica danas protiv Bosne ne ratuju i bukvalno, to je samo zato što im to ne može biti: jer znaju da bi, kako se to sočno i precizno kaže u Crnoj Gori – dobili po prknu. Stoga se umjesto Velike Srbije pokušava napraviti Malo Veća Srbija.

Iste alatke

Zato se sve ponavlja. Zato danas Srbija, koja je nekažnjeno izvela agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ponovo pokušava urušiti tu državu. Zato se ponovo koristi ista alatka (bosanski Srbi uvjereni da je Srbija njihova matična država), s tim što se sada, umjesto da se državne institucije bombarduju i osvajaju, one prosto sprječavaju da rede svoj posao. Umjesto zgnječiti, spaliti pa pocijepati Bosnu i Hercegovinu, u novoj verziji projekta Velika Srbija 2.0, tu državu treba paralisati, što na kraju opet ima dovesti do njenog cijepanja. Zato prijetnja o udaranju u njušku koju je Željko Komšić uputio Vojislavu Koštunici ne samo da nije nediplomatska ili neodmjerena, nego je upravo istinski diplomatska i jedina adekvatna. Navodna uvrijeđenost zvanične Srbije bila je očekivana reakcija – oni, naime, očekuju da se predstavnik zemlje koju sistematski i na svaki dostupni im način uništavaju prema njima ophodi u rukavicama. U rukavicama, kako da ne: ali u onim bokserskim. Ono što je uradio Željko Komšić bio je istinski državnički potez.

Današnja politička kriza, za koju se mnogi građani Bosne i Hercegovine pribojavaju da bi mogla postati i vojna, direktan je rezultat politike nekažnjavanja i nagrađivanja koju je međunarodna zajednica, ma šta se danas pod tim podrazumijevalo, vodila prema Republici Srpskoj.

Ona je, Republika Srpska, najprije, Dejtonom nagrađena za genocid. Pa je nagrađena time što je Radovan Karadžić prisiljen da se povuče sa političke scene, čime je:

a) krivica za genocid individualizovana, a ruke  RS oprane i;

b) RS oslobođena čovjeka kojem je nad glavom visio zatvor, i koji bi iz razloga vlastite sigurnosti bio prisiljen praviti kompromise koji bi objektivno slabili status države u državi koji se u Republici Srpskoj smatra nasljeđem Dejtonskog sporazuma.

Kontinuitet politike

Zatim je nagrađena instaliranjem “reformističkog” premijera Milorada Dodika na vlast. Čime je omogućen kontinuitet politike Radovana Karadžića bez Radovana Karadžića. Pa je, konačno, za to što je, kao balvanima, zapriječila takozvani evropski put Bosne i Hercegovine, nagrađena Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju koji je potpisala Srbija. A postoji samo jedna stvar kojoj se pošteni građanin RS-a raduje više nego uspjehu Srbije – neuspjeh Bosne i Hercegovine.

Konačno, ako bi, kako kažu neke najave koje nalikuju teoriji zavjere, Milorad Dodik bio uklonjen iz političkog života zbog optužbi o kriminalnim djelatnostima, to bi bila još jedna nagrada za Republiku Srpsku. Jer bi se time Dodik pretvorio u martira koji je stradao za njihovu stvar, ali sama stvar ne bi bila ugrožena – čak ni imenovana. Tek ako bi Dodik bio smijenjen uz jasno obrazloženje da je to učinjeno zbog blokade državnih institucija BiH i nastojanja da se RS pripoji Srbiji, kazna bi imala smisla.    

Za uspjeh projekta pobrinula se i bošnjačka politička elita u Sarajevu. Ako nisu mogli srediti stvari u BiH, mogli su u Federaciji. Da je Federacija postala prosperitetan demokratski entitet, to bi temeljno oslabilo planove o osamostaljivanju RS-a, koja bi u tom slučaju u odnosu na Federaciju izgledala kao prostor nekim čudom prenešen iz srednjeg vijeka. Umjesto toga, Dodik je lansirao priču o RS-u kao prosperitetnijem i naprednijem entitetu. I nije bitno je li ta priča tačna – jer već je dovoljno tragično što je on to mogao reći a da svi, bukvalno, ne umru od smijeha. 

Crnogorski referendum   

U vrijeme crnogorskog referenduma o samostalnosti, Srbi u Crnoj Gori prijetili su ratom bude li ishod referenduma Nezavisna Crna Gora. Independentisti nisu prijetili – oni su uporno iskazivali privrženost demokratskim procedurama. Šta se desilo: pravila za referendum određena su prema željama i potrebama onih koji su prijetili. Jer se EU, a kako bi drugačije, vodila načelom pragmatičnosti, ne pravičnosti. Onima koji su bili mirni i demokrate srezano je: da biste pobijedili, treba vam preko 55 odsto glasova. Oni koji su prijetili ratom nisu bili kažnjeni, nego nagrađeni: njima je za pobjedu trebalo samo 45 odsto plus jedan glas. 

Iz crnogorske lekcije možda treba nešto naučiti: da ne bude da se i u Bosni spor između onih koji su poslušni, ne prave probleme i vjeruju u demokratiju i onih koji prijete secesijom i ratom riješi tako što će se povući potezi koji će smiriti one ratoborne. Jer oni drugi će svakako biti poslušni. Dodik je lekciju očito naučio i svoje pokušava izgurati tako što neprekidno podiže ulog”.

Čini mi se: kako tada, tako sada.

Za deset godina koje su prošle nešto smo, ipak, mogli naučiti. Ovo što imamo u Bosni nije prolazno stanje. To nam je, da prostite, to. Nije istina “da tako ne može dugo”. Tako može i pa tako i hoće.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera