Bijeda i podanički duh političkih elita na Balkanu

'Svakome ko gleda u budućnost jasno je da nema drugog puta do stvaranja dobrih političkih odnosa', piše autor (Dimitrije Goll / Tanjug)
'Svakome ko gleda u budućnost jasno je da nema drugog puta do stvaranja dobrih političkih odnosa', piše autor (Dimitrije Goll / Tanjug)

Čovjek se uvijek pita može li biti bolje nego što jest. Gore ne može… Ili: čime smo to zaslužili da nas tolike godine vode ljudi koji nisu dorasli državničkim poslovima i koji su, u svakom pogledu, prosječni i ispodprosječni? Nikad mi neće biti jasno kako su uopće došli u takvu poziciju. Da nam kroje sudbinu. Jesmo li ih doista mi izabrali? Ko je za to kriv i ko tu agoniju može zaustaviti?

Nije na novinaru da određuje krivicu i etiketira krivce, jer nikada se neće svi složiti (takav smo narod), ali može postaviti logično pitanje: kada će više jednom prestati to “naduravanje” novonastalih i međunarodno priznatih država u regionu, odnosno kada će političari početi razlikovati šta je bitno, a šta nebitno i sjetiti se da treba raditi zajedno, na bazi uzajmnog poštovanja i razumijevanja, u korist svih koji žive na ovom prostoru? Ili će i dalje po svoje mišljenje trčati u istočne i zapadne prijestonice i zastupati interese onih koji nas nastoje svesti na nebitne provincije i trećerazredne građane?

Šansa za zapošljavanje

Zato je susret Aleksandra Vučića, premijera Srbije, i Denisa Zvizdića, predsjedavajućeg Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, uz najviše državne i vojne počasti, na ljudskoj i simboličkoj ravni, jedini mogući putokaz koji može dovesti do zajedničkog cilja. Svakome ko gleda u budućnost (i ne zaboravlja prošlost) jasno je da nema drugog puta do stvaranja dobrih političkih odnosa, koji su preduvjet za još bolju ekonomsku saradnju (od toga se živi, a ne od verbalnog rata, koji svaka budala može voditi), za mir i stabilnost u nemirnom regionu, da što više turista dođe u posjetu i ostavi što više novca.

Ta industrija, zajedno s poljoprivredom, najveća je šansa za zapošljavanje velikog broja mladih ljudi, koji su jedini sposobni prevazići ratne i poratne traume i zaustaviti “prazan hod” nacionalističkih elita. Niko nema ništa od stalnih tenzija, prepucavanja, špijuniranja, optuživanja i ogovaranja kod “naših” ili “njihovih” mentora. Događaji u vezi s inauguracijom Donalda Trumpa i navijačke strasti za ovu ili onu administraciju pokazali su svu bijedu i podanički duh političkih elita na Balkanu.

Bilo bi mnogo korisnije da lideri, umjesto podilaženja svjetskim moćnicima preko lobista preplaćenih našim novcem, pokušaju unutrašnjim potencijalom i resursima stvoriti uvjete za otvaranje novih proizvodnih pogona i povećaju međusobnu razmjenu (trenutna razmjena između Srbije i Bosne i Hercegovine iznosi 1,4 milijarde eura, a cilj je, kako reče Vučić, da se čim prije dostignu dvije milijarde). Ili, umjesto nacionalnih i inih prepucavanja, sigurno je bolje da se pokrenu zajednički poslovi u trećim zemljama, kako su to nekada radili Energoinvest, Energoprojekt, Kongrap, Hidrogradnja…

Legitimni predstavnici svojih zemalja

Mnogo je vremena nepovratno izgubljeno i novca potrošeno, a zanimljivo je da nikog od ekonomista nema da izračuna koliko su puteva i mostova mogli do danas izgraditi i koliko ljudi zaposliti, odnosno koliko bi to utjecalo na rast bruto domaćeg proizvoda i standard građana. Nikada mi neće biti jasno zašto neke države (ili narodi) rade u korist svoje štete. Odnosno, zašto političke elite ne obavljaju posao za koji su plaćene našim zajedničkim novcem. Ili zašto se stalno podgrijavaju neke stare priče kada svi dobro znaju da od toga nema nikakve koristi. Poredak je već uspostavljen, određen je pravno-formalni okvir i unutar njega treba tražiti pojedinačne i skupne interese. Bolji život.

Koga je briga šta su u prošlosti radili i govorili Vučić i Zvizdić? Oni su legalno izabrani u svojim državama i legitimno predstavljaju one koji su ih izabrali. Svaka priča o tome mora prestati, jer priča je priča, ali ljudi moraju gledati konkretna djela, ugovore i simboliku. Ono od čega se živi i što je korisno za sve, a ne da li će predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik otići na neku inauguraciju ili ne.

Po čemu je to Dodik značajan da svaki dan čitamo desetke tekstova koji nemaju nikakve sadržine osim “zabadanja prsta u oko”, jedni drugima i trećima? Ili po čemu ćemo pamtiti člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Dragana Čovića osim da je radio na stvaranju “trećeg entiteta”? Šta je on to napravio, osim svoje vile od 900 kvadrata, zbog koje je promijenio čak i korito rijeke?

Ili, po kojem ćemo konkretnom doprinosu pamtiti člana bh. Predsjedništva Bakira Izetbegovića osim po nepotizmu i verbalnom ratu kojim se “hrane” njegovi politički protivnici i ostali prodavači magle? Je li, možda, pomogao da se zaposli neko od obećanih “100.000 novih radnih mjesta u realnom sektoru” osim svojih stranačkih uhljeba u državnoj službi? Samo podatak da gotovo tri godine u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine nije napravljen nijedan kilometar autoputa govori dovoljno o patriotizmu lidera.

Vrijeme za drastičnu lustraciju

Dosta je bilo. Ide proljeće i ljudi će izaći na ulice da prošetaju. Valjda će jednom shvatiti da se države nastale na prostoru bivše Jugoslavije (osim Slovenije) 25 godina vrte u začaranom krugu nacionalističkih ideologija i nesposobnih političara, koji se sakrivaju iza njih, i da je krajnje vrijeme za drastičnu lustraciju. Ali ne na komuniste, odnosno ostatke bivšeg režima (jer su u njemu, manje-više, svi učestvovali) i tzv. demokrate već na one koji iskreno žele raditi (ne samo pričati) za bolji standard i dostojanstvo građana i poštovanje i razumijevanje nacija i one (već smo ih dobro upoznali) koji bi, u mutnim nacionalnim vodama, lovili nešto za sebe.

Najbolje je da pogledate na zemljopisnoj karti – sve su to male države, koje se i dalje bore s tranzicijom, divljom privatizacijom i otimačinom, sumnjivim kapitalom (investicijama), koji, preko korumpiranih političara, dolazi izvana i po niskim cijenama kupuje sve što je vrijedno, računajući na jeftinu radnu snagu i podaništvo. Sve su to zemlje iz kojih mladi i obrazovani kadrovi masovno odlaze, a oni što ostaju platit će cijenu gubitka dostojanstva. Do toga ih nisu dovele komšije i susjedi, druge vjere i nacije, već političari iz njihovih redova, u koje su tako slijepo vjerovali.

Zašto ne bi novonastale države, s ono malo kapitala što imaju, osnivale zajedničke firme i radile na tržišnim principima i povećavale međusobnu razmjenu – da se profit ne izvlači ko zna gdje? Zašto ne bi imale zajedničke banke ili zašto ne bi “domaći” konzorciji kupovali ono što danas kupuju moćne korporacije, za koje niko ne zna ko su im vlasnici i porijeklo kapitala, pa ni kakve su im namjere?

Ekonomija u prvom planu

Tamo gdje nema dovoljno kapitala privatni investitori i država udružuju se (na bazi interesa) u tom segmentu, stvaraju holdinge i neke od oblika javnoprivatnog partnerstva. Mnogo je bolje prepustiti se “domaćim” kapitalistima da nas eksploatiraju, jer je manja mogućnost odljeva kapitala.

Mnogo je bolje da zarađuju naši susjedi i komšije nego neke zemlje s kojima nemamo gotovo ništa zajedničko. “Umjereni protekcionizam” postao je “legitimna” ekonomska disciplina i većina država na svijetu gleda svoje interese, a ne vidim zašto ne bi gledale i države u regionu. To je, i dalje, nekakav prostor, to su veze, zajedničko tržište, jer postoje iskustva (i pozitivna i negativna) iz bivše države. Mi se dobro poznajemo između sebe, tako da znamo ko šta može – protok ljudi i kapitala, već sada, dobro funkcionira (kriminalci na svim stranama pokazali su kako se to radi, ako postoji zajednički interes), samo još države trebaju stati iskreno iza toga.

Ekonomija svima mora biti u prvom planu, a druge stvari treba rješavati u miru i tišini, bez medijske galame, manipulacija i odvlačenja pažnje. Sasvim je jasno da će mnogi političari u toj situaciji sami sebe isključiti iz igre, ali ionako je već vrijeme za smjenu generacija. Neki će, možda, u zatvor, neki u političku penziju ili na “smetljište historije”, jer region imperativno treba nove ljude, koji će “našu balkansku priču” okrenuti u pozitivnom smjeru. U suprotnom, svima se crno piše. Iznad Evrope su crni oblaci, a svijet se nanovo pozicionira. Niko ne zna šta će od toga ispasti.

Ipak, Evropa nema alternativu. Ne samo zbog geografskog položaja već zbog davno uspostavljenih standarda, koji nikome ne mogu škoditi. Evropa je najbogatije tržište na svijetu, u njoj se najbolje živi, tako da mi nije jasno zašto neki ljudi zagovaraju njen raspad i destrukciju. Zar neko ko je zdrav ili normalan može priželjkivati bijedu i siromaštvo za sebe i svoju djecu? Prizivati konflikte i sukobe?

Evropska unija u malom

Srećom, to se neće dogoditi. Naš region može biti Evropska unija u malom. Recimo, grupa država za pritisak i ravnotežu s onim najvećim. Balkan može biti najkreativniji dio Evrope, jer sve su to mlade nacije u odnosu na “staru Evropu”, koja demografski odumire (ako ne računamo “izbjeglički val”, koji je “balkanskom rutom” zapljusnuo Austriju, Njemačku, Francusku, Belgiju ili Švedsku).

Niko ne zagovara ponovno ujedinjenje u neku “novu Jugoslaviju” niti je to moguće, ali priča, koja se stalno ponavlja, o nekakvom jačanju tzv. nacionalnih država, što zagovara ljuta i malobrojna desnica u Evropi, besmislena je do te mjere kao kad bi neko tvrdio da ćemo se vratiti u srednji vijek. Poređenja sa Donaldom Trumpom i Amerikom neumjesna su, jer će se tek vidjeti da se tamo neće ništa bitno promijeniti. Niti je to moguće. Svijet je povezan i jedni bez drugih ne mogu.

Ne znam samo šta mi čekamo. Da nam se Trump i Putin smiluju? Nema milosti za autsajdere. Ako na to pristanu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera


Povezane

Više iz rubrike MIŠLJENJA
POPULARNO