Zašto je hidžab glavna vijest na Olimpijskim igrama

Fotografija takmičarki u odbojci na pijesku postala je viralna na društvenim mrežama (Reuters)
Fotografija takmičarki u odbojci na pijesku postala je viralna na društvenim mrežama (Reuters)

Piše: Rachel Shabi

Znate li šta ovogodišnje Olimpijske igre čini historijskim? To nije činjenica kako su Igre u Riju prve u nekom južnoameričkom gradu, ili to što ovaj grad ima najveće olimpijsko selo ikada.

Nije ni to činjenica da je, prvi put, nezavisni sportaš osvojio zlato – Fehaid al-Deehani iz suspendiranog Kuvajta u duplom trapu za muškarce – niti kako u Riju nastupa prvi izbjeglički olimpijski tim. Čak nije ni to kako se rekordan broj žena, 47,7 posto od svih učesnika, takmiči na ljetnim OI.

Istinska historijska vijest je, naravno, hidžab – zaista, ovo su nevjerovatne, inauguralne hidžabske Igre. Samo pogledajte nebrojene naslove pune hvalospjeva za američku olimpijku koja nosi hidžab: Ibtihaj Muhammed, reprezentativku u mačevanju.

Sport ili ‘sudar kultura’

Kako bi nam pomogli da shvatimo ovaj nevjerovatni uspjeh – činjenice da nosi hidžab, a ne činjenice kako je ona osma u ovom sportu na svijetu – vidjeli smo tweetove BBC Worlda o nevjerovatnom fenomenu: “Hidžab i mač” – što je, nadamo se svi, početak serije priča. U nastavku ćemo slušati o, naprimjer, hlačama za jahanje i konjičkom sportu, o sportskim šorcevima i bacanju koplja te o gimnastičarskim trikoima i zdjeli s kredom.

Također je tu, veoma viralna, fotografija takmičarki  iz Egipta i Njemačke kako igraju, jedna protiv druge, na olimpijskom turniru u odbojci: jedna nosi bikini, a druga hidžab. To je potaklo BBC Africa da objavi tweet: “Bikini protiv burke”. To nije bila burka, ali zašto žrtvovati aliteraciju samo da se bude tačan.

U međuvremenu, poplava komentara sugerira kako je ova fotografija – dviju žena koje se takmiče u istom sportu na međunarodnom takmičenju – zapravo simbol sudara kultura ili njihovih podjela. Kako je libijsko-američki pisac Hend Amry odgovorio porukom na Twitteru, tačan potpis pod sliku bio bi: “Sportašica protiv sportašice.”

Neke od reakcija na ono što ćemo nazvati hidžabskim Igrama – ili, kako mrzitelji kažu, “strašnim šerijatskim igrama” – odnose se na to kako je sve novina.

Promjene u olimpijskim pravilima iz 2012. godine, zajedno s ovogodišnjim ustupcima donesenim u zadnji tren, a koji se odnose na hidžab, dozvolile su učešće takmičakama koje su konzervativnije odijevaju. Mogu se lako zamisliti svi oni koji su liberalniji i koji se protive svakodnevnom zlostavljanju i diskriminaciji žena koje nose hidžab na Zapadu kako na neki način pozdravljaju takmičarke pod hidžabom koje nastupaju na olimpijskom nivou.

Priča o fetišizmu

Problem je što pretjerivanje skreće priču u sasvim drugom smjeru i ona završi kao neki fetišizam – umjesto da se ta tkanina ignorira u potpunosti. Štaviše, ono što nas je najviše progonilo u većini ovih komentara je osjećaj – kako to nazvati? – orijentalističkog strahopoštovanja, poput naslova u Washington Postu: “Sport za muslimanske sportašice je toliko važan da se takmiče pokrivene”, u smislu – opa, ove žene toliko vole sport da su uspjele prevazići tu jedinstveno nezgodnu muslimansku vjeru.

Ako slavite činjenicu da su zvanična sportska tijela prestala biti toliko restriktivna zbog uniformi, možda isticanje hidžaba svaki put kada vidite neku pokrivenu takmičarku nije način da to radite. U konačnici, primoravanje odbojkašica da nose bikinije “s donjim dijelom koji nije veći od sedam centimetara od vrha do dna na kuku” uvijek je nepošteno – i odbijanje ovog pravila je nešto što su iskoristile i takmičarke koje nisu muslimanke.

U međuvremenu, ukoliko slavite činjenicu da su muslimanke na Olimpijskim igrama, uprkos nevjerovatnim problemima, možda trebate spomenuti i to da žene, bez obzira na vjeru, pred sobom imaju ogromne prepreke za takmičenje u sportskim profesijama gdje se daleko više promoviraju, forsiraju i nagrađuju muškarci.

No, problem je u činjenici kako je ovaj fokus na hidžab dio daleko većeg bureta besmislenih i nepotrebnih komentara o sportašicama, o tome kako izgledaju i šta nose – što, očito, nema nikakve veze sa sportom koji su odabrale, marljivo radeći  kako bi postale globalno priznate takmičarke.

Svakodnevni seksizam

Tako, naprimjer, na ovogodišnjim Igrama imamo uvrede na račun tjelesnog izgleda meksičke gimnastičarke Alexe Moreno, kao i čitav članak britanskog Daily Maila o “najboljim i najgorim olimpijskim gimnastičkim trikoima” u Riju. A, ni sportske novinarke i komentatorke nisu pošteđene: ne ocjenjuje se njihovo novinarstvo, već koliko je podesno ono što nose.

To se desilo voditeljici BBC-ja Helen Skelton, koja se našla na udaru zbog dužine suknje, dok kratke pantalone njenih sagovornika nisu ni primijećene. Sve je to stalni podsjetnik na činjenicu kako se žene najviše procjenjuju na osnovu izgleda, bez obzira na njihovu sposobnost.

To je način pokušaja insistiranja na tome da, iako ove nevjerovatne olimpijke premašuju, pomjeraju granice, nadmašuju očekivanja i sve nas zadivljuju i osvajaju medalje za svoje države – s druge strane, u nečemu drugom, moraju gubiti. A davno je prošlo vrijeme kada se trebalo osigurati da to nisu igre koje mi igramo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno urednilčku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera



Povezane

Više iz rubrike Piše
POPULARNO