Novi plan Izraela za judeizaciju Jerusalema

Piše: Khalil Tafakji

Izraelski ministar i nekadašnji komandant Haim Ramon pokrenuo je novi narodni pokret pod nazivom „Spašavanje jevrejskog Jerusalema“ koji među svojim članovima okuplja istaknute političke ličnosti te ljevičare i ljude drugih orijentacija, stavljajući naglasak na narodni karakter pokreta daleko od tradicionalnog političkog razumijevanja.  

U osnivačkom proglasu pokreta stoji da „Spašavanje jevrejskog Jerusalema ima za cilj odvajanje od teritorija 28 palestinskih sela i gradova koji su pripojeni granicama grada nakon rata 1967. godine, uprkos činjenici da ta sela ranije nisu činila dio Jerusalema“.

Prva ovakva izjava čula se 2010. godine, kada je Yakir Segev, koji se u to vrijeme nalazio na funkciji zvaničnika grada za pitanja Istočnog Jerusalema u izraelskoj općini Jerusalem, izjavio da se četvrti istočno od zida smatraju dijelom grada Jerusalema.

Segev, koji je tada govorio na konferenciji pod nazivom „Općinska jednakost u Istočnom Jerusalemu“, dodao je da ne zna nikoga – osim pseudodesničarskih stranaka – ko bi želio nametnuti izraelsku dominaciju nad tim naseljima u gradu.

Dodao je da izgradnja zida, koji bi razdvajao te teritorije, ima političke i demografske ciljeve, a ne samo sigurnosne. Ovo je bio prvi put da jedan od izraelskih općinskih zvaničnika otvoreno iskaže želju da se riješi jerusalemskih naselja s druge strane zida.

Premijer Benjamin Netanyahu na sastanku ministarskog kabineta, održanom 13. novembra 2015, predložio je da se Palestincima koji žive u naseljima s druge strane zida oduzme izraelske državljanstvo.

Nir Barkat, gradonačelnik Jerusalema, svoju želju da se odrekne ovih područja prvi put otvoreno iznosi 2011. godine. Izraelska štampa je u januaru 2011. prenijela njegove riječi „da se moramo odreći teritorija koje se nalaze pod kontrolom izraelske općine s druge strane zida“.

Barkat je, također, pojasnio da zid na području Jerusalema predstavlja „sigurnosnu i nacionalnu barijeru te da ga, također, treba pretvoriti u dokaz koji će upućivati na početak i kraj teritorije koja se nalazi pod izraelskom kontrolom. To znači da sve što se nalazi s druge strane ovog zida treba biti pod kontrolom Zapadne obale, sa statusom područja B ili C, a ne općine Jerusalem, dok sve unutar ovog zida, odnosno područja bliža centru grada, ostaju pod kontrolom i suverenitetom jerusalemske općine“.

U julu 2012, direktor općine grada Jerusalema Yossi Hayman sastao se sa koordinatorom Vlade na Zapadnoj obali, od kojeg je tražio da se upravljanje općinskim pitanjima u jerusalemskim četvrtima koje se nalaze izvan zida prebaci u nadležnost izraelske vojske. Drugim riječima, ove teritorije i naselja stavila bi se pod kontrolu civilne uprave.

Pokušaji izolacije

Izvještaji koje je objavila Međunarodna krizna grupa 2012. godine pokazali su da gradonačelnik radi na tome da se arapska naselja s istočne strane zida isključe iz granica grada, uz pooštravanje kontrole u arapskim naseljima koja se nalaze zapadno od zida. U izvještaju se navodi da je jedan od Barkatovih savjetnika u ekskluzivnom intervjuu za izvještaj rekao: „Zašto da investiramo u ta područja? Ona u konačnici neće biti dio Izraela“.

Odustajanje od ovih naselja ne znači prebacivanje kontrole i uprave na palestinsku stranu, nego prebacivanje nadležnosti s općinskih na izraelsku vojnu upravu ili druge organe, ali isključivo izraelske.

U izvještaju se navodi da je gradonačelnik naišao na oštre kritike članova Knesseta i članova Općinskog vijeća iz redova desničarskih stranaka koji trenutne granice općine Jerusalem vide kao „svete“, na temelju toga da one predstavljaju ujedinjeni Jerusalem, stoga je promijenio svoje izjave o naseljima izvan zida.   

Iako je na samom početku pozivao tome da se ove teritorije u potpunosti odvoje od granica koje se nalaze pod kontrolom općine Jerusalem, nakon upućenih kritika počinje govoriti kako se neće odreći tih naselja u smislu suvereniteta, nego poziva da se „teret upravljanja i pružanja usluga u ovim četvrtima podjeli između općine i civilne uprave“ sve dok se ne iznađe neko političko rješenje.

Dvadeset petog novembra 2015. godine, u izvještaju izraelskog Kanala 8 navodi se da je premijer Benjamin Netanyahu na sastanku ministarskog kabineta, održanom 13. novembra 2015, predložio da se Palestincima koji žive u naseljima s druge strane zida oduzme izraelske državljanstvo. Tom prilikom, Netanyahu je naredio da se održi još jedan sastanak posvećen razmatranju ove ideje, prema informacijama koje je objavio ovaj izraelski kanal.

Pokušaj odvraćanja

Netanyahu je izjavio da se stanovnici tih područja ne pridržavaju svojih obaveza dok istovremeno uživaju prava koja im garantira država Izrael. Ovakve izjave došle su u kontekstu upozorenja upućenog stanovnicima Jerusalema kako bi se odvratili od pružanja otpora okupatorima te kao pokušaj suzbijanja narodnog ustanka i njegovog gušenja. Netanyahu se u svojim prijetnjama usredotočio na četvrti kao što su izbjeglički kamp Shuafat, Kafr Aqab i Sawahara.

Dopisnik ovog izraelskog kanala Amit Siegel dodao je da se odluke donesene na sastanku kabineta mogu sažeti u dvije glavne tačke:

1. Vlada nije u mogućnosti oduzeti sve privilegije palestinskim stanovnicima Jerusalema;

2. Oduzeti ‘plave’ identifikacijske dokumente palestinskim stanovnicima Jerusalema, posebice u izbjegličkom kampu Shuafat, Kafr Aqab i Sawahara. To znači oduzimanje dokumenata četvrtine stanovnika Jerusalema, što predstavlja veliki politički korak, a ne samo sigurnosne mjere.

Na konferenciji izraelske Laburističke stranke, koja je održana 9. februara, usvojen je jednostrani plan razdvajanja na Zapadnoj obali i okolini Jerusalema, u skladu sa odlukom stranke, čiji je cilj odvojiti desetine palestinskih sela u okolini Jerusalema iz zone koja se nalazi pod kontrolom općine. To znači odvajanje 200 hiljada Palestinaca iz Jerusalema od njihovog grada u namjeri da se izvrši judeizacija Jerusalema, s tim da je ovdje riječ o ogromnim naseljima, poput Issawiye, Sur Bahera, Shuafata.      

Međutim, Haim Ramon, koji se nalazi na čelu ove kampanje, izjavio je da „se stanovnici ovih sela moraju vratiti i učiniti dijelom Zapadne obale; ovo razdvajanje će nam, prije svega, pružiti mogućnost da pojačamo sigurnost građana Jerusalema uspostavljanjem zida razgraničenja kao sigurnosne barijere koja će dijeliti Jerusalem od ovih sela i područja, poput zida koji trenutno postoji između naseljeničkih blokova na Zapadnoj obali i Izraela. Ovakav korak će, također, pružiti mogućnost izraelskoj vojsci i drugim sigurnosnim službama da djeluju u ovim selima, što je trenutna praksa na teritorijama Zapadne obale, a to nije slučaj u ovim područjima gdje se dozvoljava rad samo policiji. Kao rezultat ovog poteza, riješit ćemo se dvije stotine hiljada Palestinaca koji, nakon toga, neće biti rezidentni stanovnici Jerusalema, čime će im se oduzeti pravo glasa na lokalnim izborima.“   

Tokom obilaska Jerusalema, Herzog je izjavio: “Ukoliko jerusalemska naselja ne razdvojimo od palestinskih sela, izgubit ćemo Jerusalem. 

Prema Ramonovom pokretu, ovaj korak promijenit će demografsku ravnotežu u Jerusalemu iz temelja jer će vraćanje dvije stotine hiljade Palestinaca na Zapadnu obalu povećati procenat jevrejskih stanovnika u Jerusalemu na 80 posto dok će procenat arapske populacije pasti na svega 20 posto. Na taj način će se u državnom budžetu na godišnjem nivou uštedjeti oko tri milijarde šekela koji se trenutno isplaćuju stanovnicima pomenutih sela u vidu državnog programa osiguranja, usluge zdravstvene zaštite, općinskih i Vladinih te ostalih usluga.

Bivši gradonačelnik Jerusalema Uri Lupolianski bio je veoma zabrinut zbog demografske prognoze za Jerusalem u 2040. Na osnovu procjena, Arapi koji su nastanjeni u gradu postat će većina i birat će gradonačelnika iz svojih redova. Stoga je rekao: „Bez sumnje, jevrejski narod koji je generacijama sanjao da bude u Jerusalemu i da ga vidi kao prijestolnicu jevrejskog naroda, mora odmah djelovati“.

Arapska općina

Tokom obilaska Jerusalema, Herzog je izjavio: „Ukoliko jerusalemska naselja ne razdvojimo od palestinskih sela, izgubit ćemo Jerusalem.“ Dodao je: „Jednoga dana ćemo se probuditi i vidjeti da se na mjestu gradonačelnika Jerusalema nalazi Palestinac.“

U svjetlu ovog programa, koji dolazi kao posljedica demografskih prognoza, a ne iz sigurnosnih razloga, postavlja se pitanje hoće li izraelske vlasti oduzeti izraelske identifikacijske dokumente od Palestinaca nastanjenih u Jerusalemu. U tom smislu bi se morale provesti individualne provjere svake osobe kako bi se utvrdilo odgovaraju li njihovi podaci uvjetima za izdavanje dozvole o boravku na ovoj teritoriji.

Takve individualne provjere blizu stotinu hiljada palestinskih stanovnika u Jerusalemu veoma su kompliciran poduhvat, kako u praksi, tako i s pravnog aspekta. Prema tome, jedini raspoloživi način za oduzimanje dokumenata od stanovnika nastanjenih u naseljima s druge strane zida je taj da izraelska vlada promjeni općinske granice Jerusalema, što je teško ostvariv cilj.

Zapadni dio Jerusalema živi u 21. stoljeću dok istočni dio živi u srednjem vijeku.

Prema Osnovnom zakonu pod nazivom „Jerusalem je glavni grad Izraela“, koji se smatra zakonom sa najvećim imunitetom u izraelskom sistemu, promjenu općinskih granica treba podržati najmanje 61 član izraelskog Knesseta, što je teško izvodivo. Posebno zbog toga što desničarske stranke neće pristati na takvu odluku jer smatraju da bilo kakva promjena u granicama općine Jerusalem predstavlja podrivanje slogana „ujedinjeni Jerusalem“. Pored toga, postoji još jedan zakon koji otežava provođenje ove odluke, a to je Zakon o referendumu koji je odobren krajem 2014. godine. 

Ovaj zakon propisuje da bilo kakvu odluku Vlade o promjeni granice „izraelskog područja“, bilo kroz politički dogovor s Palestincima ili na neki drugi način, mora odobriti 81 članaKnesseta. U slučaju da se ne ostvari ovaj broj glasova, može se donijeti odluka o raspisivanju referenduma kako bi se dobila saglasnost za usvajanje odluke.

Zajednički imenitelj između Herzogovog prijedloga i drugih nedavno iznesenih planova jeste podrška proizvoljnim i jednostranim potezima kao reakcija na politički i sigurnosni problem. Ovakvi planovi nastavljaju dugu tradiciju prihvatljivu za Laburističku stranku i njihovo okruženje u pogledu odnosa prema Palestincima koji se tretiraju kao grupa bez prava odlučivanja, zbog čega ih je moguće izbaciti s jedne na drugu stranu bez bilo kakvih posljedica.  

U tom smislu, Herzog kaže da „Jerusalem u osnovi nije ujedinjen, stoga dođite da ga stvarno podijelimo. Nama ne trebaju arapski dijelovi koji su pripojeni 1967. godine, niti nam trebaju Arapi koji žive u tim naseljima. Hajde da izgradimo još zidova i da ostavimo Arape iza njih“.

Ukoliko se teorijski osvrnemo na prijedlog Laburističke partije, vidjet ćemo da su njihove tvrdnje tačne, s obzirom na činjenicu da je Jerusalem u praksi podijeljen grad. Njegov zapadni dio živi u 21. stoljeću dok istočni dio živi u srednjem vijeku. Tu su još i razlike u obrazovnim i socijalnim aspektima te infrastrukturi. Ovakva situacija nastala je kao rezultat Vladinih i općinskih politika prema ovom gradu.

No praktično gledano, brz uvid u procenat arapske radne snage, primjerice, u građevinarstvu, ugostiteljstvu, transportu i slično, potvrđuje teškoću primjene prijedloga o razdvajanju, kao i opcija poput ukidanja boravišne dozvole i zabrana davanja izraelskog državljanstva stanovnicima arapskih naselja kao rezidentnih stanovnika u Izraelu. Sve su to procedure čija je zakonitost pod znakom pitanja i koje se s etičkog aspekta mogu teško opravdati.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera