Jedan član (HDZ-a), jedan glas, jedan kandidat (Karamarko)

Piše: Dean Skok

Na završnom sučeljavanju kandidata na unutarstranačkim izborima za predsjednika HDZ-a, trebalo je izgledati ovako:

„Dragi prijatelji, kao što znate, ja sam Tomislav Karamarko, kandidat za predsjednika naše stranke. Želim biti predsjednik jer mislim da sam bolji od ostalih kandidata; gospodina Karamarka i gospodina Karamarka, a o četvrtom kandidatu, gospodinu Karamarku, da i ne govorim. Uvjeren sam da imam znatno bolji program od njega.“

Naravno, sve se to nije dogodilo jer sučeljavanja, kao ni kampanje, nije bilo.

Prvi neposredni izbori za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice održat će se 17. travnja prema načelu „Jedan član – jedan glas“. Demokratski ugođaj, ili kako se političkim žargonom takvi događaji često pompozno opisuju – festival demokracije, malo je pokvarila činjenica da će se natjecati samo jedan kandidat. Sadašnji predsjednik stranke i potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko.

Jedan član, jedan glas, jedan kandidat.

Kandidatura dosadašnjeg predsjednika potvrđena je s više od 30.000 potpisa i jedina je bila pravovaljana. Ostali kandidati nisu uspjeli sakupiti potrebnih 5.000 potpisa. Karamarko je ovu maljušnu neugodnost prokomentirao vrlo lukavo i zrelo kazavši kako će mu doista biti žao bude li jedini kandidat.

Ova izjava se doima zaista iskrenom jer, objektivno gledajući, potencijalni kandidati – sve i da su sakupili potrebne potpise – u nadmetanju s Karamarkom imali bi vrlo male ili nikakve šanse.

Baš kao što je vrlo male ili nikakve šanse na unutarstranačkim izborima za predsjednika SDP-a imao Zlatko Komadina protiv Zorana Milanovića, jer HDZ i SDP su strukturno i organizacijski gotovo identični.

Most i sindromi

Osim narušavanja imidža modernizacije i demokratizacije stranke, čini se kako su ovime otvoreni i neki dugoročniji problemi u karijeri predsjednika HDZ-a. I to sa više aspekata. Tvrdokorni i potencijalni birači HDZ-a mogli bi se zapitati kako je moguće da u stranci sa 200.000 članova gotovo da nema nezadovoljnih nakon relativno lošeg ishoda izbora te vrlo zavisne pozicije nakon koaliranja s MOST-om i formiranja klimave većine u Saboru.

Populistička revolucija Mosta oslabila je sve veće parlamentarne stranke i izazvala određenu prazninu i nemoć unutar tih sustava. Most, dakako, taj problem nema jer gotovo da nema ni članstva. Ali, u slučaju HDZ-a, za Karamarka je vrlo skliska autokratska pozicija, jer s jedne strane mora pokazati moć i silinu velike stranke, što trenutno nije u stanju, dok s druge snosi apsolutnu odgovornost za (ne)učinjeno.

Unatoč predizbornim najavama „fokusiranja na gospodarstvo“, čini se da Karamarko kao potpredsjednik Vlade ima fokuse na pomalo čudnim pitanjima, kao što je, primjerice, latentan sukob s premijerom i predsjednicom oko imenovanja ravnatelja SOA-e. Spominju se i novi izbori, pa se javnost s pravom pita zbog čega je predsjedniku stranke fokusirane na gospodarstvo, u toj mjeri važno tko će biti ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije?

Gospodarska pitanja odjednom su u drugom planu.

No, ovdje se kao ponajveći dugoročan Karamarkov problem nazire onaj logički problem vjerodostojnosti. Čitavu karijeru s munjevitim usponom do predsjednika stranke gradio je, barem deklarativno, na načelima pluralizma i demokratičnosti, neprestano ističući katarzu koju je HDZ navodno prošao kroz transformaciju u modernu, transparentnu stranku.

Kontinuirano je pokazivao netrpeljivost spram „svih totalitarnih režima“, jednostavno je čitavo vrijeme egzistirao na tome kako bi pridobio onaj neodređen, ambivalentan dio mrvicu blaže desnog biračko tijela. A sada mu se, u možda najnepovoljnijem trenutku, kao bumerang vraća dojam sindroma „Ein Volk, ein Reich, ein Führer“.

Ili, njemu još omraženijeg, sindroma „Velikog Voljenog Vođe“.

Kako su prethodnici otišli

Problem Karamarka i uhodane ekipe njegovih najbližih i vjernih suradnika nije pritisak članstva iz ogranaka, iz najnižih struktura piramide. Njima je praktički svejedno tko je predsjednik; kapilarno razgranati više ili manje su umočeni u ugodne stranačke sinekure i sitan klijentelizam, ili se barem nadaju uspjehu na tom području.

Nakon ovakvog raspleta, opasnost se krije u pritisku javnosti na srednje pozicije kao i na sam vrh stranke. A tu je već respektabilan broj onih koji smatraju da je praktički izgubio već dobivene izbore. Koliko god prikupljanje potpisa za kandidaturu izgledalo uvjerljivo, čini se da Karamarkov autoritet više slabi, no što jača.

Ako kronološki promatramo kako su prolazili predsjednici HDZ-a prilikom svrgavanja, lavina nezadovoljstva i ono što ide s tim u paketu, za Karamarka i njegov team ne bi bio nimalo ugodan događaj.

Tuđmana, prvog predsjednika, HDZ-ovci su ispratili časno, jer mu je u trenutku smrti pozicija još bila nedodirljiva. Sanaderu je priređen veličanstven ispraćaj, a onda postupno distanciranje pa izbacivanje iz stranke, i naposljetku hapšenje, zatvor.

Nasljednica Jadranka Kosor izbačena je znatno brutalnije, praktički je izletjela naglavačke. Ako se trend nastavi, ono što će biti s Karamarkom morat će se označiti zabranom gledanja za mlađe od 18.

A da bi to izbjegao, morat će učiniti mnogo više od prikupljanja 30.000 potpisa.

I svakako prije novih izbora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera