Obamina nuklearna izdaja

Piše: Scott Beauchamp

U augustu se navršilo 70 godina od napada atomskom bombom, a vrijeme u kojem živimo baca zlokobnu sjenku na godišnjicu napada na Hiroshimu i Nagasaki. Pregovori sa Iranom da bi se postigao neki dogovor o načinu struktuiranja iranskog nuklearnog programa služe kao podsjetnik da još živimo u sjenci atomske bombe. Ne smijemo zaboraviti da postoji veoma stvarna metoda koju je izumio čovjek da se iskorijeni život na Zemlji.

Stoga još više uznemirava činjenica da je predsjednik Obama bez puno buke prekršio svoja ranija obećanja vezana za nuklearni program, pa je naš nuklearni arsenal dobio opasna pojačanja, što posebno važi za nuklearnu bombu B61-12.

Jedan od razloga zbog kojeg je Obami dodijeljena Nobelova nagrada 2009. godine je njegova otvorena podrška neširenju nuklearnog programa. Mohamed El Baradei, direktor Međunarodne agencije za atomsku energiju, grupe za praćenje razvoja nuklearnog programa pri UN-u, reporterima je kazao da ne zna nikog drugog ko je zaslužio ovu nagradu više od Obame. „Za manje od godinu dana otkako je izabran, [Obama] je promijenio način na koji posmatramo sebe i svijet u kojem živimo i probudio je nadu u svijet u miru,“ kazao je on.

Razorna moć

U pokušaju da ispuni bombastično obećanje povodom Nobelove nagrade, Obama je u dokumentu iz 2010. godine tzv. Reviziji nuklearnog stanovišta, izrazio namjeru nerazvijanja novog nuklearnog oružja. Ali, nedjelovanje nije dovoljno u nuklearnom kontekstu.

Pasivan pristup koji je omogućila njegova politika doveo je do kontinuiranih ulaganja i proizvodnje, a nuklearna bomba B61-12 primjer je američkog apetita za tehnologiju novog oružja.

Iako je bomba tipa B61 prisutna od 60-ih godina prošlog stoljeća kao osnova našeg arsenala slobodnopadajućih atomskih bombi za slučaj krajnje nužde, njena najnovija verzija treba biti klasificirana kao potpuno novo oružje. Njen sistem navođenja, kompleksni novi rep koji je dizajnirao Boeing i podesiva razorna moć, čine je opasnijom od ranijeg oružja, zbog veće šanse da bude upotrijebljena, ako ni zbog čeg drugog.

Prije ove verzije, najnovija u seriji B-61 bila je tzv. varijanta za razaranje podzemnih objekata razvijena krajem 90-ih godina prošlog stoljeća. Svi ovi modeli dizajnirani su da budu izbačeni iz aviona i padnu slobodnim padom na svoje mete.

Iako je istina da visoko razorna, manje precizna bomba tradicionalno predstavlja metodu koja osigurava da se naš arsenal nuklearnog oružja koristi prvenstveno kao mjera odvraćanja drugih država od napada, bomba B61-12, sa veoma sofisticiranim sistemom za navođenje u repnom dijelu vrijednom 178 milijardi dolara uopšte nije dio defanzivne pozicije.

Preciznija bomba teoretski bi mogla spasiti živote jer bi proizvela manje kolateralne štete – ali ne prije nego što bi razorila mete. Štaviše, ova preciznost povećava vjerovatnoću da će bombe biti zaista i upotrijebljene, preobrazivši bombu iz strateške metode u slučaju krajnje nužde u vjerovatnu taktičku metodu.

Kreiranje preciznog nuklearnog oružja sa manjom razornom moći čini svijet opasnijim mjestom. Njegova svrha nije da odvrati napad ili da odbrani, već služi kao način da se prebace ogromne količine novca poreskih obveznika u privatne ruke. 

Osim što ju je lakše navoditi, B61-12 pruža dispečeru mogućnost da dozira razornu moć, odnosno količinu energije koja se oslobodi u nuklearnoj eksploziji, i koja se obično izražava u ekvivalentnim tonama TNT-a. Zvuči nelogično, ali smanjenje razorne moći nuklearnog oružja povećava vjerovatnoću da će biti upotrijebljeno u budućim sukobima jer takva bomba, barem teoretski, znači šansu da se smanji kolateralna šteta.

Časopis The Bulletin of the Atomic Scientists taktične bombe kategorizira kao „oružje u potrazi za doktrinom“ i upozorava da „ne postoji racionalna doktrina“ za upotrebu ovakve vrste nuklearnog oružja, da rat u kojem su one upotrijebljene „može kreirati iluziju da se može voditi nuklearni rat ograničenog kapaciteta“ čisto i efikasno bez da preraste u nuklearni holokaust punih razmjera.

I druge države imaju taktičko nuklearno oružje. To američki arsenal nuklearnog oružja čini samo još opasnijim potencijalnim katalizatorom za rat većih razmjera.

Pakistan je nedavno potvrdio da da je kratkodometno taktičko nuklearno oružje ili „atomske bombe za ratište“ dio njihovog plana da poraze Indiju u bici.

Kritičari kao što je bivši indijski specijalni izaslanik za razoružanje i neširenje nuklearnog programa, Rakesh Sood, smatraju da je „ekstremno destablizirajuće za bilo koju državu da razvija nuklearno oružje“, zbog očiglednog razloga da će ga upotrijebiti i Indija, ukoliko ga upotrijebi Pakistan.

Indija ima samo veliko, strateško nuklearno naoružanje, kojim može uzvratiti na napad. Pri tome ništa nismo rekli o mogućim sigurnosnim problemima u vezi pakistanske atomske bombe, o većoj šansi da budu ukradene i da je upotrijebe odmetnici usamljeni vukovi ili terorističke grupe kao što je Al Kaida.

Činjenica da Amerika posjeduje atomsku bombu B61-12 jednako je provokativna kao i činjenica da Pakistan posjeduje atomsku bombu. Ruski zamjenik ministra odbrane Anatolij Antonov, nedavno je u vezi bombe B61-12 rekao sljedeće: “Ispostavlja se da pod izgovorom zloglasne i izmišljene prijetnje koja dolazi sa ruske strane, SAD ne samo da je povećao vojni potencijal i aktivnost država članica NATO-a, već je također dorađivao svoj nuklearni potencijal.“

Osim toga, bombu B61-12 treba da nosi najnoviji multifunkcionalni borbeni avion F-35, u čijem radu je došlo do problema. Ovaj avion je tako dizajniran da se može neprimjetno provući pored neprijateljskog radara da ispusti svoj teret. To znači katastrofu.

„Ukoliko bi Rusi stavili navođenu nuklearnu bombu na borbeni avion koji može proći kroz naš odbrambeni zračni sistem, da li bi to pojačalo percepciju ovdje da su oni snizili prag za upotrebu nuklearnog oružja?“ Hans Kristensen iz Federacije američkih naučnika rekao je Lenu Acklandu i Burtu Hubbardu iz Centra za istraživačko izvještavanje. „Apsolutno“.

Privatni interesi

Veza između borbenog aviona F-35, najskupljeg oružja u ljudskoj historiji i atomske bombe B61-12, najskuplje atomske bombe u historiji, nije slučajna. Oboje su proizvodi defektnog procesa budžeta za odbranu i vrteške između vojske, industrije i lobističkih pozicija.

Posebna vladina revizija procesa lobiranja koji je doveo do varijante B61-12 koja je objavljena 2014, detaljno je objasnila kako su dvije glavne kompanije koje stoje iza ovog projekta, Lockheed Martin i Sandia, pokušale produžiti federalne ugovore bez transparentnog procesa izrade ponuda.

Ovaj  dokument je otkrio pohlepu koja kvari proces određivanja budžeta za odbranu. To je posebno opasna praksa kada je u pitanju nuklearno oružje.

U vrijeme kada su bačene atomske bombe na Hiroshimu i Nagasaki 1945. godine, sposobnost čovječanstva za uništenje dostigla je tako visok nivo da ga je samo teološki jezik mogao tačno opisati. Zato je Robert Oppenheimer, vodeći naučnik za razvoj bombe, citirao Vishnua iz hinduističkih vjerskih spisa Bhagavad-Gite kao reakciju na kreiranje bombe: „Sada sam postao smrt, uništavatelj svjetova.“

Razvoj atomske bombe B61-12 uvreda je svake naknadne retorike u vezi odavanja počasti žrtvama Hiroshime i Nagasakija.

Kreiranje preciznog nuklearnog oružja sa manjom razornom moći čini svijet opasnijim mjestom. Njegova svrha nije da odvrati napad ili da odbrani, već služi kao način da se prebace ogromne količine novca poreskih obveznika u privatne ruke.

Najvažnije, to nije način na koji se ponaša moralno ozbiljna nacija. Teret historije nas tjera da budemo bolji od ovoga.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera