Primirje s Izraelom i (ne)jedinstvo Palestinaca

Piše: Mohsen Saleh

Očigledno je da kod strana koje aktivno učestvuju u slučaju Pojasa Gaze postoji tendencija u pravcu ostvarivanja dugoročnog primirja, ili, u najmanju ruku, u pravcu otkrivanja stvarnih mogućnosti za njegovu realizaciju. Ipak, svi akteri ovog slučaja imaju različite uglove posmatranja, parametre i uvjete, kao i načine za osiguravanje svojih interesa. Hamas i snage otpora imaju svoj pristup, isto kao što i rukovodstvo Palestinske nacionalne samouprave u Ramallahu ima svoj pristup.

Izraelci, a potom i Amerikanci, imaju svoje vizije. Egipat, također, ima svoj ugao posmatranja, kao i Evropljani. Prema tome, čak i ukoliko postoji dogovor oko ideje i osjećaj da je “igra” prevršila sve mjere te da u rukavima više nema novih karata koje bi se mogle iskoristiti i da će svi biti gubitnici (ili mogu izgubiti) ukoliko se nastavi opsada, rat i razaranje… još uvijek je dug put za određivanje cijene koju će svaka strana morati platiti kako bi došla do dogovora koji vodi željenom primirju.

Proteklih sedmica je ideja dugoročnog primirja između izraelskog entiteta i snaga palestinskog otpora (posebno Hamasa) u Pojasu Gaze postala vrlo ozbiljnija. Obrisi ove ideje postali su jasniji kada je Robert Serry, izaslanik Ujedinjenih naroda, kojem je istekao mandat, pozvao na usvajanje strategije “Gaza prvo”.

Ova strategija podrazumijeva ideju primirja između Izraela i palestinskih frakcija u periodu od pet godina, kao i da primirje bude pod okriljem Palestinske vlade jedinstva. Za to vrijeme potrebno je da se u potpunosti okonča blokada Gaze, proces rekonstrukcije i zamrznu sve vojne aktivnosti opozicije na i ispod zemlje.

Istek mandata

Ono što zaokuplja pažnju jeste činjenica da je Serry svoj projekat predložio tek nakon isteka mandata, što ostavlja negativan dojam da ovom projektu nedostaje aspekt ozbiljnosti i vjerodostojnosti. Što se tiče Tony Blaira, izaslanika Kvarteta za Bliski istok tokom osam posljednjih godina, i on, također, pred kraj svoga mandata počinje govoriti kako je neophodno stati ukraj patnjama u Pojasu Gaze. Nakon posjete Pojasu Gaze, izjavio je kako želi vidjeti da se stvari mijenjaju.

Što se tiče generalnih pokazatelja njegovog plana, oni govore o izraelskim ustupcima (kao da izraelska strana odstupa od svojih prava!), o otvaranju graničnih prelaza u Pojasu Gaze te o palestinskom jedinstvu koje potiče “mirovni proces”. Blair se u nastavku aktivnosti sastaje s Khaledom Meshaalom, šefom Političkog ureda Hamasa. Tom prilikom je izrazio potrebu da se ukine blokada Pojasa Gaze, kao i nužnost uključivanja Hamasa u taj proces te direktnu i otvorenu evropsku saradnju s njim.

Nije sasvim jasno jesu li inicijative Serrya i Blaira došle kao zakašnjelo “buđenje svijesti”, ili su možda dovoljno sazreli uvjeti pa da njih dvojica otvoreno iznesu ono što imaju. Možda njih dvojica obavljaju ulogu za koju je tek sada kucnuo čas u globalnom evropskom sistemu kako bi se izvršile finalne ili polufinalne pripreme u slučaju Pojasa Gaze.

Može se sa sigurnošću reći kako su se evropske aktivnosti tokom posljednjih mjeseci značajno intenzivirale u pogledu iznalaženja prihvatljivog rješenja (za sve strane) s ciljem podizanja blokade i početka izgradnje. Na tragu toga, mogu se uočiti i aktivnosti koje provode Švicarska i skandinavske zemlje, kao i da Blair ima posebne odnose s britanskim i američkim vlastima.

Čini se kako su Katar i Turska, razumjevši stav Hamasa i uz snažnu podršku podizanju blokade i realizaciji izgradnje, iznijele prijedlog o deblokadi u zamjenu za dugoročno primirje.

Osnovna prava

Što se tiče Hamasa, a s njim i ostalih snaga otpora u Gazi, deblokada i proces rekonstrukcije spadaju u osnovna prava. Smatraju kako je sama blokada zločin protiv čovječnosti, kojim se krše međunarodne norme i zakoni, te da je ne treba vezivati za razoružavanje snaga otpora.

U isto vrijeme, snage otpora shvataju potrebu stanovnika Gaze da ponovo povrate dah i da im se pruži prilika za obnovu izgradnje, u svjetlu iscrpljenosti koja vlada Pojasom Gaze nakon osam godina blokade i tri razarajuća rata. Snagama opozicije također je neophodan taktički predah, kako bi obnovili svoje kapacitete i sposobnosti.

U isto vrijeme, prijedlog o primirju Hamas prihvata s mnogo skepticizma i opreznosti, posebno zato što su svi prethodni ratovi uslijedili nakon datih obećanja i preuzimanja obaveza o deblokadi i rekonstrukciji… Takva obećanja nisu ispoštovana i upravo je izraelska strana ta koja je prekršila sve ono na što se i obavezala.

Hamas je naglasio da su im zapadne strane predale svoje prijedloge za dugoročno primirje te da će ih oni uzeti u razmatranje. Svako ko prati reakcije Hamasa i njihove komentare na ovu temu, što su potvrdile riječi jednog broja njihovih vođa, političkih i medijskih glasnogovornika, kao što su Ismail Haniyeh, Mousa Mohammed Abu Marzook, Izzet al-Risheq, Osama Hamdan, Sami Abu Zuhri, Fawzi Barhoom, Salah Bardawil, Taher al-Nono i Ismail Radwan, primijetit će da se stav Hamasa svodi na sljedeće:

Potrebne su garancije kojima će se Izrael obavezati na deblokadu i zaustavljanje neprijateljstva. Dugoročno primirje mora biti ostvareno unutar nacionalnog konsenzusa, posebno među frakcijama otpora u Pojasu Gaze. Primirjem se Izraelu ne daje ekskluzivitet na području Zapadne obale.

Retorika optuživanja

Retorika Abu Mazena (Mahmouda Abbasa), koji predsjedava Palestinskom oslobodilačkom organizacijom, pokretom Fatah i usmjerava Vladu nacionalnog jedinstva, prepuna je optuživanja i predrasuda prema Hamasu i ponudama dugoročnog primirja te evropskom odnosu prema ovom pokretu.

U intervjuu za portal Al-Bawaba (Egipat 16. januar 2015. godine), Abu Mazen je uputio optužbe na račun Hamasa, izjavivši da se njihovo rukovodstvo sastalo s Izraelom te da je tom prilikom dogovorena realizacija projekta “Giora Eiland”.

Ovaj projekat ima za cilj uspostavljanje palestinske države u Pojasu Gaze, što bi podrazumijevalo priključivanje dijela teritorije egipatskog Sinaja, odricanje prava na Jerusalem i povratak te okončanje cijelog slučaja. Dodao je da je, prema informacijama kojima on raspolaže, Hamas uistinu potpisao s Izraelom odobrenje ovog projekta.

Abu Mazen je skoro iste ove optužbe na račun Hamasa iznio i u intervjuu za televizijsku kuću Al-Arab. Dio intervjua objavio je list Al-Itihad iz Ujedinjenih Arapskih Emirata u aprilu 2015. godine. Naglasio je da su sastancima s Izraelom prisustvovali visoki zvaničnici Hamasa. Zatim te optužbe ponavlja i za rusku agenciju Sputnik 13. aprila 2015. godine, a onda i u svom obraćanju Revolucionarom vijeću pokreta Fatah 16. juna 2015. godine. 

Po uzoru na Abu Mazena, upozorenja i skrivene optužbe Hamasu da nastoji odvojiti Gazu od Zapadne Obale čule su se i od lidera Izvršnog odbora PLO-a ili palestinskih frakcija, poput Wasela Abu Yousefa, Jamila Shehadeha, Ahmeda Majdalania, Saleha Zeidana i Rabaha Muhannae.

Negiranje Hamasa

I pored toga, Hamas je u više navrata ponovio da nije došlo do bilo kakvih pregovora ili direktnih kontakata s izraelskim predstavnicima te da su otpor i postojanost jedini jezik kojeg okupatori razumiju, kao i jezik oružja. Naglasili su da oni odbacuju bilo kakve ideje o podjeli domovine i razjedinjavanju palestinskog naroda, prema onome što su istakle dvije vodeće ličnosti, Izzat al-Rashiq i Ismail Ridwan.

Svako ko prati palestinsko pitanje može primijetiti da Abu Mazen i rukovodstvo Palestinske samouprave u Ramallahu nemaju kredibilitet govoriti o svojim nacionalnim bojaznima zbog Hamasovih koncesija.

Kao prvo, ukoliko se treba plašiti za nekog (ili od nekog) zbog pravljenja ustupaka, onda je to sam Abu Mazen, sa svojim planom mirnog rješenja i “Oslo školom”, koja se odrekla većine palestinske teritorije, priznala Izrael i odbacila nasilje (preciznije rečeno – otpor) i osnovala vlast čiji je zadatak služiti okupatoru na Zapadnoj obali više nego služiti nacionalnom palestinskom projektu, te iscrpiti sve svoje sigurnosne kapacitete, koordinirajući s neprijateljem u proganjanju snaga palestinskog otpora.

Drugo, ako se treba plašiti za nečije (ili od nečijeg) nacionalnog ponašanja, onda su to opet Abu Mazen i njegovi saradnici u rukovodstvu PA i PLO-a, nakon što su suzili PLO u jedan od krugova vlasti i onesposobili Palestinsko nacionalno vijeće, kao i Vijeće zakonodavne vlasti.

Izvršili su to tako što su iz Palestinske nacionalne povelje izbrisali i poništili sve stavke koje se tiču neprijateljstva prema Izraelu i cionističkom projektu, još od kako su se čvrsto vezali za izraelstvo, prostrli im crveni tepih na putu mirovnog sporazuma i dobili američke VIP iskaznice.

Upozorenja Abbasa

Treće, upozorenja Abu Mazena i onih uz njega iz potencijalne “državice Gaze” predstavljaju jedan vid “strašila”, kojim se služe u strahu da bi moglo doći do ukidanja blokade Gaze prije nego što se Hamas i snage palestinskog otpora povinuju svim zahtjevima i uvjetima koji se tiču dominacije njegove vlasti u Ramallahu, pokreta pomirenja i otvaranja prema Pojasu Gaze.

To znači da rukovodstvo PA i PLO-a odgađa da se ozbiljno pozabavi pitanjem blokade i rekonstrukcije Pojasa Gaze, pored toga što veoma sporo provodi aspekte koje podrazumijeva palestinsko pomirenje, uključujući i sasvim normalne obaveze, poput aktiviranje rada organa i institucija u Pojasu Gaze, isplaćivanje plata zaposlenicima i ostalo.

Tako se čeka da zagušujuće patnje odrade svoje (uslijed blokade, razaranja i povlačenja novčane podrške Hamasu), pa da im Hamas dođe na noge samo zato što je na to prisiljen, ili “gol”, rečeno žargonom jednog istaknutog vođe Fataha.

Dakle, palestinski predsjednik Mahmoud Abbas strahuje da će Hamas prevazići odugovlačenja vlasti u Ramallahu te da će težiti ka provedbi sporazuma, primirja i svojih prava. Prema tome, utjecaj kojeg imaju Hamas, snage palestinskog otpora i narod trajat će i dalje, što Abbas trenutno ne želi.

U palestinskim podjelama odcjepljenju Pojasa Gaze od Zapadne obale i u dvije sukobljene vlasti najviše koristi ima Izrael. Izraelski strateški plan podudara se s pravcem pomirenja i Sporazuma iz Osla, kojeg predstavlja Abu Mazen, kao i s vlašću u Ramallahu, ali ne i s pravcem snaga palestinskog otpora.

Novi momenat u cijeloj situaciji predstavlja sve jači osjećaj i uvjerenje u Evropi, a donekle i u Izraelu i u Egiptu, da je blokada dosegla najviše granice bez ostvarivanja željenih rezultata.

Totalni kolaps

Situacija u Pojasu Gaze prijeti velikom eksplozijom i totalnim kolapsom institucija, kojima je uskraćen budžet i mogućnost da rade, kao i stanje haosa i širenja “radikalizma” te snaga koje se priklanjaju redovima Al-Kaide i grupe Islamska država Irak i Levant.

Pored toga, ovako duga blokada postala je nešto za što evropske države više ne žele davati legitimno pokriće, nakon razotkrivanja njenog neuspjeha i etičke, pravne i političke cijene. U isto vrijeme, sve su glasniji zahtjevi evropskog naroda za ukidanjem blokade, koju vide kao sramnu mrlju na savjesti onih koji je provode i podržavaju.

Da, potrebna je doza opreza prema bilo kakvim ozbiljnijim pomacima u pogledu ukidanja blokade od strane Izraela ili Zapada. Potrebni su i precizirani stavovi i garancije, koje će potvrditi da pravo na slamanje blokade i proces rekonstrukcije predstavlja pravo unutar nacionalnog konsenzusa.

No, u isto vrijeme ne smijemo potcijeniti ni ogromnu i divnu postojanost stanovnika Pojasa Gaze, kao i odličan vojni performans Hamasa i snaga palestinskog otpora.

Prema blokadi se treba odnositi kao prema anomaliji, izuzetku i odstupanju od međunarodnih zakona i etičkih i ljudskih standarda, a ne kao normalnom stanju, čije okončanje izaziva naše čuđenje.  

Hamas i snage otpora koje su pristale na Vladu jedinstva nisu to učinile kako bi ta vlada provela ono što izraelski okupator nije uspio. Odnosno, da bace na koljena palestinski otpor te razoružaju i marginaliziraju njihove snage.

Nacionalno djelovanje

Učinili su to kako bi pomogli izgradnju zajedničkog palestinskog nacionalnog djelovanja. Abu Mazenova očekivanja da se standardi vlasti u Ramallahu primijene i na Pojas Gaze – koji se oslobodio od okupacije i dao legendarni doprinos u žrtvovanju i otporu – totalno su pogrešna. 

Oni koji su se borili, zaštitili Pojas Gaze i na sebe preuzeli sve odgovornosti su Hamas i snage palestinskog otpora. Obećanja o okončanju blokade plod su njihovog zalaganja. Zbog toga imaju potpuno pravo da prate tok praktične realizacije okončanja blokade.

Onda kada su prihvatili Vladu nacionalnog jedinstva nije im nedostajao legitimitet otpora, niti legitimitet kojeg narod ima kroz Ustav. Nisu oni ti koji su ometali rad Zakonodavnog savjeta, kao tijela koje daje legitimitet bilo kojoj vladi.

Neka Abu Mazen izvoli i obrati se ponovo Vijeću ukoliko uistinu ne teži unilateralizmu i poštuje rad pravnih i zakonodavnih institucija.

Na kraju, umjesto što Abu Mazen i rukovodstvo PA i PLO-a truju atmosferu nacionalnog pomirenja i šire izmišljotine i propagandu o glavnim partnerima nacionalnog pomirenja, trebali bi učiniti pomak naprijed u jačanju i izgradnji povjerenja i provedbi pomirenja te podizanju blokade Pojasa Gaze.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera