Novi odnos snaga nakon Oluje odlučnosti

Piše: Bashir Abdel Fattah

Možda neće biti pretjerivanja ukoliko budemo tvrdili da se desio iznenadan preokret u odnosu snaga unutar arapskog zajedničkog sistema djelovanja tokom protekle dvije decenije.

Godine koje su prethodile svjedočile su iračkoj invaziji na Kuvajt 1990. godine, a nakon toga i anglo-američkoj okupaciji Bagdada 2003. godine, sve dok nije došlo do bujice revolucionarnih pokreta arapskog naroda početkom 2011. godine.

Sve su to promjene koje su sa sobom nosile i određeno značenje, bilo to u ekonomskim mogućnostima, oružanim kapacitetima i vojnoj spremnosti na oba nivoa, ljudskom i materijalnom, u većini zemalja Vijeća zaljevske saradnje (GCC), koje nisu oklijevale u tome da obnove i ojačaju svoje saveze, sporazume o odbrani i sigurnosna partnerstva sa velikim svjetskim silama.

Poznati američki futurist Alvin Toffler u svojoj knjizi pod nazivom ”Power Shift” smatra da tri fundamenta onoga što se naziva maksimalna snaga koju priželjkuje svaka država počivaju na tome da država istodobno posjeduje tri glavna faktora snage koja su u osnovi predstavljena kroz vojnu dominaciju pored bogatstva i znanja. Analitički pogled na balans snaga u regiji ovih dana otkriva promjenu koja je očigledna u segmentima i odnosu snaga u arapskom svijetu.

Jačanje vojske

Ovakva promjena će sa svoje strane iznjedriti jasnu prevagu i značajan preokret i utjecaj u regionalnim interesima zemalja GCC-a kao što su Saudijska Arabija, Emirati i Katar na račun relativnog smanjenja uloge tradicionalnih prijestolnica koji se može uočiti u nametanju dominacije i ostvarivanju utjecaja na arapskoj i regionalnoj sceni, poput Kaira, Bagdada i Damaska.

Prema prošlogodišnjim procjenama Štokholmskog centra za istraživanje mira, Saudijska Arabija zauzela je četvrto mjesto među najvećim državama u svijetu po pitanju izdvajanja u vojne svrhe.

U okrilju stanja strateške likvidnosti koja se primjenjuje na regiju godinama, zahvaljujući angažiranju ogromnih finansijskih viškova koji su se podudarili sa nastavkom političke, ekonomske i socijalne stabilnosti, uprkos olujama haosa i nemira koji haraju regionalnim okruženjem i napadaju na njega baš kao što vatra čini sa slamom, države Arapskog zaljeva – poput Saudije, Emirata i Katara – postaju koherentnije i otpornije.

Pokazuju spremnost da aktivno doprinesu upravljanju događajima na arapskom i regionalnom nivou. Ove države, također, posjeduju naprednu i visokosofisticiranu avijaciju. Broj aviona je u porastu i tu je riječ o izuzetno naprednim modelima.

Pored toga, povećava se i broj vojnika u njihovim snagama. Vojska je, također, proširila i svoje aktivnosti operativne obuke, što se pozitivno odrazilo na borbenu efikasnost i sposobnost odvraćanja napada.   

Global Fire Power, jedna od vodećih američkih istraživačkih institucija specijaliziranih za pružanje analitičkih baza podataka o vojnim sposobnostima država u svijetu, u posljednjim procjenama koje je objavila došla je do rezultata da vojska Saudijske Arabije predstavlja najjaču snagu u zemljama Zaljeva, treću arapsku silu nakon Egipta i Alžira, dok se na listi od 126 država nalazi na 28. mjestu. Procjenjuje se i da je saudijski buždet za odbranu blizu 56,72 milijarde dolara.

Prema prošlogodišnjim procjenama Štokholmskog centra za istraživanje mira, Saudijska Arabija zauzela je četvrto mjesto među najvećim državama u svijetu po pitanju izdvajanja u vojne svrhe. Tako je u 2013. godini potrošila blizu 67 milijardi dolara, što predstavlja povećanje za 118% u odnosu na 2004. godinu, a  u poređenju sa 2012. godinom 14%.

Dok su pojedine države Arapskog zaljeva veoma brzo počele ubirati plodove takvog kvalitativnog i kvantativnog razvoja koji se istakao kroz njihovu borbenu sposobnost i naoružavanje, što na zadovoljavajućem nivou podržava i politička i ekonomska stabilnost, usred klime konfuzije i strateške likvidnosti koja baca sijenu na regiju i prijeti njihovoj stabilnosti, teritorijalnom jedinstvu i  koherentnosti regularnih oružanih snaga još od izbijanja arapskih revolucija u januaru 2011. godine.

Arapske države bile su centralizirane sve dok su se oslanjale na snažnu konvencionalnu vojsku i u ljudstvu i u naoružanju – poput Egipta, Iraka, Sirije i Jemena – a sada se guše u poplavi negativnih posljedica narodnih revolucija koje haraju tim prostorom, u borbi protiv terorizma i suočavanju sa intervencijama i zavjerama koje im dolaze izvana, pri tome marljivo radeći na povratku nacionalne države i njenoj zaštiti od pada u kandže kolapsa, raspada i podjele ili internih borbi za vlast, teritoriju i prirodne resurse. 

Svi prethodno spomenuti podaci doveli su do toga da se regionalna uloga država poput Saudijske Arabije, Emirata i Katara postepeno povećava. Pored toga, bio je primjetan i sve veći utjecaj koji su ove države imale u donošenju arapskih odluka koje su se ticale sigurnosti, politike i ekonomije, na račun postepenog  pada utjecaja i prisustva centralističkih država poput Egipta, Iraka i Sirije na sceni. To je sa sobom povuklo i značajan napredak u strategijama koje su koristile države GCC-a u usponu, suočavajući se sa regionalnim izazovima, posebice onim sigurnosnim i vojnim.

Zbog toga dolazi do promjena, gdje se sa politike zadovoljavanja finansijskom podrškom uz stalni naglasak na princip dijaloga, mudrih koraka i suzdržavanja prelazi na strategiju inicijative i konfrontacije kroz različite i uspješne mehanizme poput onoga što se desilo u Siriji ili Libiji, a onda iznenada još jasnije i hrabrije u Jemenu kroz vojnu operaciju nazvanu „Oluja odlučnosti“.

‘Saudijska era’

U tom kontekstu, mnogi analitičari, eksperti i zvaničnici GCC-a pohrlili su svojim komentarima i prijedlozima proniknuti u ono što mediji nazivaju „saudijskom erom“. Na tom putu se natječu u tome da rasvijetle ono što, prema njima, počiva u regionalnoj ulozi Kraljevine Saudijske Arabije i uspona prema centru upravljanja nad onim što se tradicionalno naziva zajedničkom arapskom akcijom. Ne samo kroz finansijsku podršku ili razvojnu ulogu, nego i kroz vojno i sigurnosno djelovanje koje će ostaviti svoj utjecaj.

U međuvremenu, saudijski pisac Jamal Khashoggi nije oklijevao da u svom tekstu objavljenom na stranicama londonskog časopisa Life ukaže na sinkronizaciju te uloge sa početkom vojne operacije „Oluja odlučnosti“, što naziva „Selmanovom doktrinom“ po uzoru na „Eisenhowerovu doktrinu“ koja se zasniva na obavezi SAD-a da ekonomski i vojno pomogne bilo koju zemlju koja se nađe pod prijetnjom neke druge države.

Počevši od definicije „doktrine“ u međunarodnoj politici, kao politike zasnovane na moralnim principima i obavezama, Khashoggi smatra da odluka Saudijske Arabije o pokretanju i predvođenju vojne akcije „Oluja odlučnosti“ – koja je uslijedila kao odgovor na zahtjev legitimnog predsjednika Jemena, i u skladu sa proglasom pet država GCC-a, te unutar zajedničke vojne akcije – predstavlja nešto što regija nije vidjela već desetljećima. Takav čin je na nivou uspostavljanja novog pravila u međunarodnim odnosima i inauguracije novog sigurnosnog režima u regiji „daleko od SAD-a“, što Khashoggi smatra vrijednim hvale u „Selmanovoj doktrini.“

Khashoggi dalje smatra da je kralj Selman nametnuo ovu doktrinu Amerikancima, ističući da je ministar unutrašnjih poslova prestolonasljednik Mohammed bin Nayef naglasio Amerikancima, prije nego je pokrenuta operacija „Oluja odlučnosti“, da će Saudijska Arabija krenuti u vojnu akciju u Jemenu sa Amerikom ili bez nje.

Qallab je uputio zahtjev arapskom narodu i njihovim vladarima da se prisjete bitke Dhi Qar u kojoj su Arapi odnijeli pobjedu nad Perzijancima prije nekoliko stoljeća, ističući kako je vojna operacija u Jemenu vratila Arapima samopouzdanje.

Također je ponudio imena država koje će zajedno sa Saudijskom Arabijom učestvovati u izvođenju ove vojne akcije na Jemen. Khashoggi svoje navode potkrepljuje izjavama američkog senatora Johna McCaina koje su uslijedile samo nekoliko sati nakon što je počela operacija koji kaže da „arapske države više nemaju povjerenja u SAD. Zbog toga su donijeli planove za koaliciju koja je preuzela na sebe ovu vojnu akciju odvojeno od njih.“

Isti pravac slijedio je i Saleh Qallab, pisac i politički analitičar, bivši jordanski ministar za medije. U svom tekstu, koji je objavljen u londonskim novinama „Bliski istok“ samo sedam dana nakon što je pokrenuta operacija „Oluja odlučnosti“, napisao je da će ova vojna akcija, koja sa sobom nosi veoma važnu stratešku poruku Iranu i njegovim pristalicama te onima koji rade za Iran unutar regije i izvan nje, preformulirati jednadžbu odnosa snaga na Bliskom istoku.

Qallab je uputio zahtjev arapskom narodu i njihovim vladarima da se prisjete bitke Dhi Qar u kojoj su Arapi odnijeli pobjedu nad Perzijancima prije nekoliko stoljeća, ističući kako je vojna operacija u Jemenu vratila Arapima samopouzdanje s obzirom da ona predstavlja ustanak protiv nečega što se u regiji zove kao „novo doba Perzije.“

Bez obzira na to jesu li istinita predviđanja onih koji zastupaju ideju „novog arapskog doba“ ili „saudijske epohe“,  kao i toga da se centar moći i utjecaja u kreiranju arapskih odluka prenosi iz Kaira, Bagdada i Damaska u Rijad, Abu Dhabi i Dohu, – iako ne otkrivaju vremenski period u kojem bi došlo do takvih strateških i sudbonosnih promjena, kao i da se u svemu tome zanemaruje pozicija i uloga drugih efikasnih regionalnih strana poput susjednih arapskih država u svemu onome što se događa, ili možda prijedlozi u ovoj bučnoj i žestokoj raspravi nose sa sobom i mnogo pretjerivanja – nema sumnje da odnosi snaga, u danima koji su pred nama, zasigurno neće biti kao i prije.

Preciznije rečeno, nakon vojne operacije „Oluja odlučnosti“ te političkih i geostrateških reperkusija koje će ona donijeti sa sobom. Takve posljedice imat će veliki utjecaj kako na regionalnom, tako i na međunarodnom nivou i neće biti jednake onima iz prošlosti.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera