Kako smo iznevjerili Siriju
Piše: Jan Egeland
Tri rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda usvojene su prošle godine s ciljem zaštite i pomoći civilima u Siriji. Ali, godinu nakon što je prva rezolucija usvojena, riječi zvuče neistinito.
Moja organizacija Norveško vijeće za izbjeglice zajedno sa još nekoliko drugih organizacija predstavila je izvještaj u kojem se porede zahtjevi postavljeni u rezolucijama sa stvarnom situacijom na terenu.
Statistika otkriva kako su zaraćene strane, zemlje sa utjecajem u regiji i druge članice UN-a u potpunosti podbacile u implementiranju rezolucije – i na taj način su iznevjerile sirijske civile.
Nismo uspjeli zaštititi ljude od nasumičnih napada i raseljavanja. Rezolucije i međunarodni zakon zahtijevaju da sukobljene strane obustave sve napade na civile, da se zaustavi granatiranje i bombardovanje naseljenih područja i da se prestanu ciljati škole i zdravstvene ustanove.
Povećan broj napada
Ipak, najmanje 160 djece ubijeno je u školi prošle godine. Povećan je broj napada na zdravstvene ustanove. Zloupotreba eksploziva se pogoršala, oduzimajući hiljade života. Nevini muškarci, žene i djeca se suočavaju sa ubijanjem, silovanjem i mučenjem.
Regionalne i međunarodne sile nastavljaju da potpiruju sukob slanjem oružja i municije. Pod hitno moramo zaustaviti naoružavanje grupa koje koriste to oružje kako bi provodile užasne zločine protiv civilnog stanovništva, a ljudi koji su odgovorni za te zločine trebaju odgovarati.
Također, nismo uspjeli pomoći onima kojima je naša pomoć najpotrebnija.
Rezolucije zahtijevaju da sukobljene strane odmah prekinu opsadu naseljenih područja i omoguće humanitarnim organizacijama brz, neometan i siguran pristup ljudima kojima je pomoć potrebna. Nadalje, one pozivaju države članice UN-a da povećaju svoju humanitarnu pomoć.
Za ovu godinu potrebno je gotovo 8,4 milijarde dolara za sve vrste humanitarnog rada unutar Sirije i u susjednim zemljama. To je manje novca nego što su koštale Olimpijske igre u Londonu.
Ipak, protok humanitarne pomoći u velikom dijelu Sirije se zapravo smanjio prošle godine. Nekih 4,8 miliona ljudi trenutno živi u područjima koja UN opisuje kao „teško dostupna“ i veliki broj njih dobiva samo sporadičnu ili nikakvu pomoć.
Ljudi ne umiru samo od metaka, nego i od nedavnog oštrog zimskog vremena, od nedostatka pitke vode i pristupa medicinskoj pomoći. Nekih 212.000 ljudi i dalje je zarobljeno u gradovima koji su pod opsadom, gdje sukobljene snage koriste glad kao barbarsku alatku rata.
Vlada Sirije, a često i neke susjedne zemlje, i dalje otežavaju rad humanitarnih organizacija nametanjem birokratskih prepreka, ograničavanjem prelaženja granice i linija fronta, što otežava civilima da dobiju pomoć. Osim toga, sve gora sigurnosna situacija i nedostatak poštovanja prema humanitarnom radu sprečava nas da pomognemo mnogima kojima je naša pomoć najpotrebnija.
Međutim, hrabri humanitarni radnici, koji su većinom iz Sirije, svaki dan nastavljaju dostavljati pomoć ljudima. Da nema hroničnog nedostatka finansijskih sredstava, mogli bismo uraditi mnogo više.
Za ovu godinu je potrebno gotovo 8,4 milijarde dolara za sve vrste humanitarnog rada unutar Sirije i u susjednim zemljama. To je manje novca nego što su koštale Olimpijske igre u Londonu. Ta suma predstavlja jednu petinu cijene Olimpijskih igara u Pekingu, a jednu šestinu Zimskih olimpijskih igara u Sočiju.
Dok su ove Olimpijske igre bile u potpunosti finansirane, međunarodna zajednica nije spremna pružiti ni minimalnu pomoć za više od 16 miliona sirijskih civila u Siriji i susjednim zemljama. Prošlogodišnji apel za pomoć samo je napola finansiran, što je rezultiralo velikim smanjenjem pomoći.
Bez nade u budućnost
Moramo shvatiti da je katastrofalno što generacija Sirijaca živi u opasnim uvjetima, bez pristupa obrazovanju i bez ikakve nade u budućnost. Osim toga, zemlje koje imaju utjecaj u regiji moraju izvršiti pritisak na sukobljene strane da prestanu napadati humanitarne radnike i moraju zahtijevati od sirijske Vlade i susjednih zemalja da ukinu birokratiju koja trenutno ometa slanje pomoći.
Posljednje, no ne i manje važno – nismo uspjeli naći političko rješenje.
Zahtjevi Vijeća sigurnosti da sve strane rade na pronalaženju prvog političkog rješenja rezultirali su djelomičnim naporima i malim napretkom. Glavne opozicijske grupe nisu prisustvovale razgovorima koji su održani u januaru u Moskvi. Plan specijalnog izaslanik UN-a Staffana de Misture za prekid vatre u Halepu pruža tračak nade, ali se trenutno nalazi u opasnosti.
Krajnje je vrijeme da okončamo patnje civila.
Oni koji imaju utjecaj, uključujući Rusiju, Iran, Sjedinjenje Američke Države, Saudijsku Arabiju i Katar, svi oni koji imaju moć nad ključnim akterima, moraju izvršiti pritisak na sukobljene strane da sjednu za sto i pregovaraju o političkom rješenju. Ovaj politički proces mora biti inkluzivan, što bi omogućilo onima koji nemaju oružje da se njihov glas čuje i kako bi zemlja u budućnosti poštivala prava i aspiracije sirijskog naroda.
Ukratko, rezultati ukazuju na neuspjeh Vijeća sigurnosti i sukobljenih strana, koje ove rezolucije obavezuju. Sukobljene strane, moćni članovi Vijeća sigurnosti i druge članice UN-a ignorišu i narušavaju rezolucije koje predstavljaju okvir za okončanje patnje.
A, surova stvarnost je da nedostatak rješenja nije razlog zašto nismo uspjeli. Mi nismo uspjeli jer nismo voljni da učinimo ono što je potrebno.
Rusija, SAD, Saudijska Arabija, Iran, Katar i druge članice UN-a zajedno posjeduju potrebni utjecaj za provođenje promjena navedenih u rezolucijama.
Krajnje je vrijeme da okončamo patnje civila.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera