Američko-izraelski odnosi dublji od pukih interesa
Piše: Abdel Azim Mohammed al-Sheikh
Američko-izraelski odnosi su, kroz modernu historiju, zadobili veliki značaj zbog njihovog utjecaja na cjelokupnu situaciju u svijetu generalno, te arapski svijet i palestinsko pitanje specijalno.
Uprkos tome što se ova relacija odlikuje snagom i kontinuiranim razvojem još od osnivanja izraelske države 1948. godine, ponekad su nailazili i periodi zahladnjenja odnosa – pa makar i privremeno – ali bi se oni veoma brzo i izgladili, s obzirom da su se odnosi zasnivali na kompleksnim faktorima i osnovama, a ne samo na interesima.
Razvoj ovog odnosa kreće se od puke simpatije SAD-a i podrške za stvaranje Izraela krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća, pa sve do neobičnog strateškog partnerstva za jednu malu, ali vojno veoma jaku državu, čija snaga i ovisi o vojnoj i ekonomskoj podršci jedne supersile koja teži uspostaviti ravnotežu drugih sukobljenih interesa u turbulentnoj regiji gdje bjesne sukobi.
Još od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, Izrael je država koja prima najveću američku pomoć u svijetu. I dalje prima pomoć u iznosu od tri milijarde dolara godišnje kroz program stranih vojnih finansiranja.
Danas, Sjedinjene Američke Države i Izrael predstavljaju veoma bliske prijateljske zemlje koje su saveznici. U zabludi je svako ko pomisli da je jaka veza između dvije države utemeljena samo na ekonomskim interesima ili da je rezultat pritiska jevrejskih lobija. Naprotiv, ona je ukorijenjena u zajedničkim kulturnim i religijskim vrijednostima.
Više od šest desetljeća se Izraelci okreću u pravcu Sjedinjenih Američkih Država kao izvoru političke inspiracije, finansijske, vojne i diplomatske podrške. Dok Amerikanci sa svoje strane – u najmanju ruku neki od njih – posmatraju Izrael s primjesom divljenja zbog nastojanja ove države da usvoji zapadnu tradiciju, te nizanja uspjeha na ekonomskom planu.
Ukoliko bi se jednim izrazom mogla pojasniti jedinstvenost takvog odnosa, onda su to riječi koje je izgovorio bivši američki predsjednik Lyndon B. Johnson u odgovoru na pitanje sovjetskog premijera Alekseja Kosigina o tome zašto Amerika podržava Izrael čija populacija ne prelazi tri miliona, i u isto vrijeme antagonizira osam miliona Arapa?
Johnsonov odgovor bio je vrlo jednostavan: „Jer su oni u pravu.“
Vjerska dimenzija
Vjerski faktor još je najjači faktor koji utječe na američko-izraelske odnose, a zatim i na politiku SAD-a na Bliskom istoku i centralno arapsko pitanje: Palestinu. Vjerski reformatorski pokret i protestantski pravac, kojeg je osnovao njemački svećenik Martin Luther (1483-1546) i koji je rasprostranjen u SAD-u – ima veoma važnu historijsku ulogu u formiranju odnosa između judaizma i kršćanstva.
Učenja koja su se crpila iz svetih jevrejskih knjiga – Tore ili prvih pet knjiga Starog zavjeta – odigrala su centralnu ulogu u formuliranju ideje i kulture prvih doseljenika u Ameriku. Na tu temu govori i istraživač Yousef al-Asi al-Taweel u svojoj magistarskoj tezi koju je branio na ogranku Univerziteta Al-Azhar u Gazi.
„Kod Amerikanaca se vrlo rano javlja uvjerenje u nužnost ostvarivanja svih proročanstava spomenutih u Starom zavjetu, na prvom mjestu povratka Jevreja u Palestinu, što predstavlja vjerski imperativ, dok se ovakva ideja rađa tri stoljeća prije pojavljivanja cionističkog pokreta“, kaže on.
Yousef al-Taweel zaključuje svoju studiju stavom da je religija imala značajnu ulogu u životu Amerikanaca nekada i sada, te da je to ostavilo posljedice na formiranje američkog mišljenja i kulture „što se odrazilo na američki stav prema mnogim pitanjima (…) te kako je cionistički pokret bio američki projekat, uključujući i sve njegove pojedinosti, s ciljem ostvarivanja vizije i vjerskih proročanstava u koje vjeruje većina američkog stanovništva i gaji suosjećanje prema njima, dok ih politički lideri usvajaju još od osnivanja republike 1776. godine.“
Pažnju privlači i činjenica da su svi američki predsjednici bili protestanti, izuzev Johna Kennedyja, jedinog predsjednika katolika na kojeg je izvršen atentat 22. novembra 1963. godine.
Historijsko prijateljstvo
Također, pažnju privlači i očigledan utjecaj koji Jevreji imaju na predsjednike ili osnivače Sjedinjenih Američkih Država. Tako je John Adams, drugi američki predsjednik, čak i objelodanio svoje mišljenje o Jevrejima u pismu upućenom Thomasu Jeffersonu, koji ga je naslijedio u predsjedništvu.
„Insistiram na tome da su Jevreji učinili mnogo toga za civiliziranog čovjeka više od bilo kojeg drugog naroda“, stoji u pismu.
Pojedini smatraju da je Woodrow Wilson, koji je vodio SAD od 1913. do 1921. godine, bio jedan od američkih predsjednika koji je pružao najveću podršku Jevrejima. Najbolji pokazatelj tog odnosa predstavlja njegovo izražavanje podrške Balfourovoj deklaraciji iz 1917, kada je 3. marta 1919. izjavio da su se „saveznici uz potpuno slaganje naše Vlade i naroda dogovorili da postave temelje jevrejske države u Palestini“.
Na kraju, može izgledati da se u priči o ulozi vjere u američkoj političkoj kulturi, a potom i razvoju odnosa Sjedinjenih Američkih Država sa Izraelom, kod pojedinih nazire dosta površnosti i slabog razumijevanja, no njena snažna uloga u periodu predsjedavanja Georgea W. Busha i kontrole koju su neokonzervativci u njegovo doba imali nad centrima odlučivanja, čini ovu pretpostavku značajnom i vrijednom pažnje.
Ponovno treba istaknuti da interesi nisu jedini faktor koji upravlja američko-izraelskim odnosom, jer vjerska i kulturna dimenzija također igraju bitnu ulogu u oblikovanju američke politike u današnjem svijetu.
Na to najbolje upućuju riječi Benjamina Netanyahua, dok je obnašao funkciju izraelskog ambasadora u UN-u, izrečene februara 1985. godine prilikom obraćanja na jutarnjoj molitvi američkih kršćana za Izrael, gdje je pohvalio, kako je rekao, historijsko prijateljstvo između kršćanskih vjernika i Jevreja, koje je „pokazalo uspjeh u svom radu na ostvarivanju cionističkog sna“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera