Nijedna nepravda ne može trajati zauvijek

Prošlo je blizu 66 godina od kako su Palestinci izgnani iz svojih domova (EPA)

Piše: Massoud A. Derhally

“Znao sam da su ljudi od mene očekivali da gajim mržnju prema bijelcima”, napisao je Nelson Mandela u knjizi Dugi put do slobode, prisjećajući se jutra nakon izlaska iz zatvora u kojem je boravio 27 godina. “Ali, nisam mrzio bijelce. U zatvoru se moja mržnja prema njima smanjivala, a mržnja prema sistemu je rasla. Želio sam da Južna Afrika vidi da sam volio čak i neprijatelje, a mrzio sistem koji nas je okrenuo jedne protiv drugih.”

Pokojni južnoafrički predsjednik je odabrao put istine, pravde i pomirenja. Baš kao što su crnci i bijelci napisali novi Ustav za ujedinjenu Južnu Afriku, mogu to i Izraelci i Palestinci, ukoliko odaberu da žive kao ravnopravni građani jedne države. Segregaciji bi došao kraj, politički zatvorenici bi bili oslobođeni, palestinskim izbjeglicama u egzilu bio bi odobren povratak, izgubljeno i oduzeto bilo bi nadoknađeno, bila bi formirana komisija za istinu i pomirenje, održali bi se demokratski izbori. Priča o egzistencijalizmu i bojkotima bila bi irelevantna.

U Izraelu je na snazi sistem koji bez sumnje favorizira izraelske Jevreje, dok u isto vrijeme legalizira diskriminaciju Palestinaca.

Izrael ne voli povlačenje paralela između njega i južnoafričkog sistema aparthejda. Ali, dodirne tačke postoje. U Izraelu je na snazi sistem koji bez sumnje favorizira izraelske Jevreje, dok u isto vrijeme legalizira diskriminaciju Palestinaca (i kršćana, i muslimana) putem desetaka punktova, segregiranih puteva, nasumičnih hapšenja, uništavanja kuća, kolektivnog kažnjavanja i prisilnih deportacija. Izraelski zakon zabranjuje Palestincima (i nijednoj drugoj etničkoj grupi) da žive u Izraelu nakon sklapanja braka s Izraelcem/Izraelkom.

Baš kao što se Južna Afrika našla na prekretnici kada je okončan aparthejd i Mandela oslobođen, i Izrael, koji je suočen sa sve raširenijim pokretom bojkota, povlačenja investicija i sankcija (pokret BDS), također se nalazi na raskrsnici. Prošlo je blizu 66 godina od kako su Palestinci izgnani iz svojih domova i 20 godina od kako je u Oslu potpisana Deklaracija o principima, a vrlo je malo pokazatelja koji ukazuju na bilo kakav napredak tzv. mirovnog procesa.

Ogromni gubici

Od Sporazuma u Oslu iz 1993. godine Izrael je samo riječima podržavao tzv. rješenje koje podrazumijeva dvije države, koristeći “mirovne pregovore” kao masku za provođenje politike blokade koja upravlja konfliktom, dok, zapravo, provodi plan širenja naselja. Poduhvat naseljavanja sa segregiranim putevima, sigurnosnim punktovima, zidom visokim osam metara, koji je duplo visočiji od Berlinskog zida (projektovan s ciljem da se dostigne dužina 649 kilometara) – narušava duh mirovnih pregovora i koegzistencije. Unutrašnja i sistematska metoda koju svaka izraelska Vlada primjenjuje je uspostavaljanje naselja na terenu, jer ona predstavljaju nepovratnu svršenu stvar koja naglašava marginalizaciju Palestinaca.

Prema podacima Ureda Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih pitanja, broj izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali je porastao sa 262.500, koliko ih je bilo 1993. godine, na više od 520.000, čime se krši Četvrta ženevska konvencija, a u Istočnom Jerusalemu (za koji je planirano da bude glavni grad palestinske države) više ih je od 200.000.

Broj izraelskih doseljenika na Zapadnoj obali je porastao sa 262.500, koliko ih je bilo 1993. godine, na više od 520.000.

Izrael je ranije ovog mjeseca najavio daljnju gradnju naselja na okupiranoj palestinskoj zemlji, iako američki državni sekretar John Kerry vrši pritisak s kontroverznim i manjkavim mirovnim sporazumom koji bi, kako izvještavaju izraelski mediji, omogućio da 80 posto izraelskih doseljenika ostane tamo gdje su i negirao prava palestinskih izbjeglica.

Dok je izraelska ekonomija napredovala s povećanjem broja naselja, životi Palestinaca su se pogoršali. Palestinska samouprava, koja gubi blizu 300 miliona dolara fiskalnih prihoda godišnje, koje zadržava Izrael, stalno je suočena s manjkom novca i nemogućnošću da isplati plaće državnim službenicima, zavisi od donacija međunarodnih organizacija i obećanja drugih država, koja rijetko ili tek djelomično budu ispunjena.

Nezaposleno 50 posto mladih

Blizu 36 posto od 2,9 miliona Palestinaca na Zapadnoj obali boluje od kliničke depresije, što je više nego u SAD-u, Kini i Australiji, kako kaže Mouhammad M. Herzallah, osnivač Palestinske inicijative za neuronauku i doktorant na Univerzitetu Rutgers. Za to vrijeme blizu dva miliona Palestinaca u Gazi je pod opsadom, u jednom od najgušće naseljenih kopnenih pojasa na svijetu, s nezaposlenošću mladih od 50 posto.

S obzirom na tako sivu situaciju, a imajući u vidu etičke i pravne obaveze, nije slučajno da države i privatna preduzeća odustaju od saradnje s izraelskim kompanijama. PGGM, najveći holandski penzioni fond, povukao je sredstva iz pet najvećih izraelskih banaka prošlog mjeseca zbog njihove umiješanosti u finansiranje nelegalnih naselja. Norveški suvereni fond poveo se za tim primjerom, stavljajući dvije izraelske kompanije na crnu listu zbog njihove umiješanosti u gradnju naselja. Danske Bank, najveća danska banka, također je prekinula saradnju s izraelskom najvećom bankom Hapoalimom.

Blizu dva miliona Palestinaca u Gazi je pod opsadom, u jednom od najgušće naseljenih kopnenih pojasa na svijetu.

Reakcija glumice Scarlett Johansson, koja je odustala od uloge ambasadorice međunarodne humanitarne organizacije Oxfam, koja je sarađivala s izraelskom kompanijom na okupiranoj Zapadnoj obali Sodastream, rasvijetlila je moralne implikacije poslovanja na ilegalno pripojenoj zemlji. Kao i u Južnoj Africi, bit će sve veći broj kompanija koje će odbijati poslovanje s Izraelom, trgovinski odnosi će se pogoršavati. Kao što je narušeno povjerenje u rad, i povjerenje u šekel će opadati. Vojne okupacije jednostavno nisu prijatne.

Pokret BDS “se približava odlučujućoj tački… u kojoj će se građanska aktivnost susresti sa zvaničnim politikama vlada i parlamenata, a sankcije protiv Izraela će postati završena stvar”, napisao je u Haaretzu ovog mjeseca Avraham Burg, bivši govornik u izraelskom Knesetu. Izrael “će ostati bespomoćan kada se suoči s građanskom pobunom, koja pomjera diskurs sa pitanja ko je jači/žilaviji/otporniji na diskurs o pravima i vrijednostima”, dodao je.

Žrtva i kompromis

Je li rješenje koje podrazumijeva dvije države još održivo? Sat otkucava. I Izrael ima izbor, baš kao što je režim aparthejda u Južnoj Africi imao izbor. Predsjednik F. W. de Klerk je u jednom periodu smatrao da bi dvije odvojene države za bijelce i crnce bile pravo rješenje za Južnu Afriku. Shvatio je, međutim, da to nije održivo i poduzeo jednostrane korake, kao što su priznavanje Afričkog nacionalnog kongresa, oslobađanje Mandele i održavanje izbora.

Postojao je period u kojem je rješenje koje podrazumijeva dvije države možda moglo biti uspješno. Zbog postupaka Izraela, situacija na terenu njegov uspjeh čini sve manje vjerovatnim. Sekularna demokratska država, međutim, nije iluzija ni za jedan narod. Zahtijeva žrtvu, kompromis i, što je najvažnije, suzdržavanje od opsesije nacionalizmom i od svojih iluzija i jednog i drugog naroda, u zamjenu za udio u jednoj naciji u kojoj bi bili ravnopravni građani. To će u konačnici imati ključni značaj za istinsko pomirenje između Izraelaca i Palestinaca i osnovni je razlog neuspjeha “mirovnih pregovora”.

Rješenje koje podrazumijeva jednu državu za dva naroda je više realističan izbor nego idealistička težnja.

Vrijeme je za promjenu načina na koji Izraelci i Palestinci razmišljaju o sukobu, svojim težnjama i trajnom rješenju. Rješenje koje podrazumijeva jednu državu za dva naroda je više realističan izbor nego idealistička težnja. Alternativa ne samo da će značiti još nasilja, već i daleko veću i drugačiju intifadu ili ustanak od dvije ranije, koje je Izrael ugušio uz pomoć vojske. Protezat će se dalje od geografskog pitanja i baciti Izrael u izolaciju, označivši ga kao izopćenu državu, sve dok u njemu bude na snazi aparthejd. Nijedna nepravda ne može trajati zauvijek.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera