Hrvatskoj bez CEFTA-e potrebna nova taktika

Piše: Damir Novotny

Grupa zemalja srednje i istočne Europe je na poticaj EU-a 1991. godine formirala tzv. Višegradsku grupu, nazvanu prema mađarskom gradu Višegradu, koju su tada činile Češka, Slovačka, Mađarska i Poljska.

Nakon pregovora o smanjivanju međusobnih trgovinskih barijera, 1993. godine potpisan je sporazum CEFTA-e o slobodnoj trgovini. Ovom su sporazumu nekoliko godina kasnije pristupile Slovenija, Rumunjska i Bugarska.

Zemlje-osnivači CEFTA-e su zbog ulaska u EU 2004. godine istupile iz ovog sporazuma o slobodnoj trgovini. Zbog te činjenice je 2006. godine potpisan novi sporazum CEFTA-e, usuglašen s sporazumima WTO, koji su već 2007. godine napustile Rumunjska i Bugarska.

Ovaj je sporazum za zemlje-osnivače, te zemlje, koje su se poput Slovenije ubrzo pridružile, predstavljao snažan poticaj jačanja vanjskotrgovinske razmjene i ukupan ekonomski rast. Slovenija je primjerice Sporazumu pristupila kao ekonomski najrazvijenija potpisnica, s relativno razvijenom industrijskom strukturom koja je mogla iskoristiti prednosti slobodne trgovine u Srednjoj Europi.

Slobodan pad ekonomije

Slovenska poduzeća su tu početnu prednost iskoristila, tako da je slovenski izvoz u zemlje CEFTA-e snažno rastao. Za razliku od Češke, Slovačke i Poljske, koje su u međuvremenu gradile potpuno novu, moderniju i konkurentniju ekonomsku strukturu, Slovenija, nažalost, nije razumjela da je CEFTA samo prijelazno rješenje.

Nakon ulaska u punopravno članstvo EU-a 2004, slovenska poduzeća su dobila snažne europske konkurente na svim tržištima zemalja-potpisnica sporazuma CEFTA-e, pa tako i na svom, domaćem tržištu.

Slavljena kao zvijezde tranzicijske Europe, u velikom broju slučajeva potpuno fokusirana na tržišta CEFTA-e, slovenska poduzeća su propustila šansu za restrukturiranje i povećavanje konkurentske sposobnosti.

Odlične pozicije na tržištu CEFTA-e su, nakon ulaska u EU, izgubljene, početna predonost se istopila, a financijska kriza iz 2008. godine je konačno razotkrila sve slabosti slovenske ekonomije, godinama oslonjene samo na tržište srednje i jugoistočne Europe. Slobodan pad slovenske ekonomije se ubrzava.

Hrvatska je relativno kasno, tek 2003. godine, pristupila CEFTA-i, te je u okviru nove CEFTA-e bila, do svog ulaska u EU, ekonomski nasnažnija potpisnica.

Međutim, prustupanje ovom sporazumu nije osobito snažno utjecao na vanjsku trgovinu Hrvatske sa zemljama potpisnicama. Izvoz Hrvatske u zemlje potpisnice sporazuma CEFTA-e se od 2008. do 2012. godine kreće blizu 1,8 milijardi eura, odnosno oko 20 posto ukupnog robnog izvoza. Uvoz iz ovih zemalja u Hrvatsku je također stagnirao i kretao se skoro 1,1 milijardi eura, odnosno tek 6 posto ukupog robnog uvoza u Republiku Hrvatsku.

Posebno su pogođena tradicionalna hrvatska poduzeća čiji su proizvodi već desetljećima vrlo dobro poznati i pozicionirani na tržištima BiH, Srbije i Crne Gore, poput Kraša, Francka, Zvečeva i Podravke.

Naftni derivati, hrana, duhanski proizvodi i pića su najzastupljenije grupe izvozih proizvoda, dok na uvoznoj strani dominiraju također hrana, živa stoka, sirovine i neki kemijski proizvodi. Najvažniji trgovinski partneri Hrvatske u okviru sporazuma CEFTA-e bili su BiH, Srbija i Crna Gora. Ovi osnovni statistički pokazatelji su bili nužni za oslikavanje značenja CEFTA-e za hrvatsku ekonomiju.

Nakon ulaska Hrvatske u punopravno članstvo EU, prestali su važiti svi trgovinski sporazumi, pa tako i sporazum CEFTA-e. Većina poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda koje će hrvatska poduzeća nastaviti izvoziti u zemlje CEFTA-e je opterećena visokim uvoznim carinama, za neke proizvode čak više od 20 posto.

Iako Europska komisija u ime Hrvatske nastavlja s pregovorima oko povlaštenog položaja i snižavanja carinskih barijera koje su nastale nakon ulaska Hrvatske u EU, zemlje CEFTA-e su, po svemu sudeći, odlučne u tome da ne žele odobriti Hrvatskoj jednostrane povlastice.

Položaj klasičnih izvoznika iz Hrvatske u zemlje CEFTA-e tako je značajno otežan, što će bitno utjecati na ukupne vanjsko-trgovinske odnose s zemljama jugoistočne Europe. Drugim riječima, proizvodi hrvatskih poduzeća nakon ulaska u EU više neće biti dovoljno konkurentni na tržištima jugoistočne Europe, što će zasigurno smanjiti robni izvoz Hrvatske u ove zemlje.

Hrvatska poduzeća, koja su bila pretežito orijentirana na tržišta CEFTA-e, otežavanjem izvoza u ove zemlje doživljavaju sličnu sudbinu slovenskih poduzeća koja su svoje poslovne perspektive tražila isključivo na tržištima srednje i jugoistočne Europe.

Konkurentnija tržišta

Tržišta zemalja sporazuma CEFTA-e u međuvremenu su postala konkurentnija, a potrošači izbirljiviji, te ih nije bilo moguće prevariti jednostavnim marketinškim metodama. Ekonomska kriza koja se s razvijenih tržišta u proteklim godinama prelila i na zemlje jugoistočne Europe – članice CEFTA-e i smanjivanje kupovne moći potrošača u tim zemljama dodatno su otežali pozicije hrvatskih izvoznika na ova tržišta.

Posebno su pogođena tradicionalna hrvatska poduzeća čiji su proizvodi već desetljećima vrlo dobro poznati i pozicionirani na tržištima BiH, Srbije i Crne Gore, poput Kraša, Francka, Zvečeva i Podravke. Ova poduzeća vjerojatno neće u kratkom roku moći povećati konkurentnost svojih proizvoda niti pristup tržištima jugoistočne Europe.

Poučeni primjerima iz Slovenije, može se dogoditi da naglo urušavanje tržišnih pozicija na tržištima CEFTA-e ima toliko snažan utjecaj na ukupno poslovanje koji bi mogao ugroziti opstanak ovih poduzeća.

Javne politike u Hrvatskoj i poslovne politike hrvatskih poduzeća moraju biti usmjerene prema poticanju direktnih ulaganja u zemljama CEFTA-e i razvoju novih poslovnih strategija za ova tržišta.

Ukoliko hrvatski izvoznici u zemlje CEFTA-e žele smanjiti negativne učinke ulaska Hrvatske u EU na njihovo poslovanje, moraju potpuno promijeniti svoje poslovne i marketinške modele i razviti nove strategije za ova tržišta.

Klasičan model proizvodnje u Hrvatskoj i izvoz u zemlje CEFTA-e mora biti zamijenjen modelom decentralizirane proizvodnje, odnosno ulaganja u proizvodne pogone u ovim zemljama, prvenstveno u BiH i Srbiji.

Na taj način ne samo da bi se potpuno izbjegle carinske barijere, već bi se njihovi proizvodi dodatno približili tržištima i potrošačima. Ulaganja u proizvodne pogone u BiH i Srbiji mogu također biti važna poluga za povećavanje izvoza na tržišta s kojima ove zemlje imaju potpisane bilateralne sporazume o slobodnoj trgovini (npr. Rusija, Turska). Zbog nižih troškova proizvodnje, premještanje dijela proizvodnje u zemlje CEFTA-e može povećati konkurentnost hrvatskim proizvodima i na tržištu EU. Potrebne su, dakle, potpuno nove strategije za ova tržišta.

Raskidanje sporazuma CEFTA-e za jedan dio hrvatskih poduzeća, ali i za hrvatsku nacionalnu ekonomiju u cjelini, svakako predstavlja veliki šok koji zahtijeva prilagođavanje. Politički napori usmjereni na zadržavanje preferencijalnog statusa za neke hrvatske proizvode u zemljama Sporazuma mogu imati kratkoročne učinke, ali dugoročno su potpuno pogrešni.

Javne politike u Hrvatskoj i poslovne politike hrvatskih poduzeća moraju biti usmjerene prema poticanju direktnih ulaganja u zemljama CEFTA-e i razvoju novih poslovnih strategija za ova tržišta.

Ulaganja hrvatskih poduzeća u srednjem će roku povećati međusobnu ekonomsku razmjenu i pozitivno utjecati na ekonomske aktivnosti u zemljama sporazuma CEFTA-e. Uvjereni smo da je to nova šansa za sve ekonomije jugoistočne Europe.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera