Kako su Karađorđevići deložirali Obiliće

Piše: Andrej Nikolaidis

Ovako kaže vijest: “Vila Crnogorka, u kojoj je smještena Ambasada Crne Gore u Beogradu, od utorka i zvanično pripada kneginji Jelisaveti Karađorđević i njenom bratu knezu Aleksandru…Princeza Jelisaveta poručila je da je konačno ispravljena nepravda.”

Mediji su podsjetili da je vilu Crnogorka kneginja Olga kupila od Beogradske zadruge. Ugovor o kupoprodaji potpisali su, 25. marta 1940. godine, u ime kneginje upravnik Dvora general Jovan Leko, a u ime Zadruge advokat Dušan Marinković.

Odlukom Predsjedništva Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ, 8. marta 1947. godine, kneginji i njenoj porodici oduzeto je državljanstvo i konfiskovana cjelokupna imovina, a u ovoj vili je poslije rata živio Edvard Kardelj”.

Ministarstvo vanjskih poslova i evropskih integracija Crne Gore diplomatski je saopštilo da je za Crnu Goru prihvatljivo da ambasadu premjesti u neku drugu vilu.

U vrijeme loših odnosa Crne Gore i Srbije, a takvo je bilo sve do nedavno, i ova imovinsko-pravna epizoda bila bi povod za koškanje.

‘Ne diramo vam Njegoša’

Svi koji pamte predreferendumsko vrijeme u Crnoj Gori sjećaju se frontalnog sukoba dvije velike naracije: jedne, o asimilitarorskoj politici Srbije, o beogradskoj praksi prisvajanja crnogorske kulture (čitaj: Njegoša) i istorije, te negiranja postojanja crnogorske nacije, i druge, o crnogorskoj izdaji srpstva i kriminogenoj crnogorskoj vlasti.

Dok je o opsesiji najprije Miloševićeve, potom i Koštuničine i Tadićeve vlasti Crnom Gorom manje-više sve rečeno, i stvar nije jasna još jedino huljama i idiotima, pravo bi bilo reći kako je i crnogorska jadikovka o asimilaciji oduvijek imala i drugu stranu.

Kao značajan doprinos poboljšanju odnosa između dvije države, srpski je premijer Ivica Dačić tokom službene posjete Podgorici izjavio: ne diramo vam Njegoša. Bio je to ujedno mudar i simpatičan gest, jer je Dačić time priču vratio u racionalne okvire, u kojima mrtvi pjesnici neće opterećivati odnose (manje-više) modernih država.

Dok je o opsesiji najprije Miloševićeve, potom i Koštuničine i Tadićeve vlasti Crnom Gorom manje-više sve rečeno, i stvar nije jasna još jedino huljama i idiotima, pravo bi bilo reći kako je i crnogorska jadikovka o asimilaciji oduvijek imala i drugu stranu. Sjetimo se samo svih onih Crnogoraca koji su iz zabiti rodnog kraja, doduše osunčanih Njegoševom misli i okupanih krvlju potomaka Obilića, ali ipak zabiti, preselili u dedinjske vile pa zasjeli u fotelje u generalštabu, komitetima, školama, ambulantama, svim mogućim firmama, ukratko strateškim mjestima za dovođenje novih srpskih Spartanaca u Beograd.

Beogradski Crnogorci su još onomad usavršili lukrativni recept koji Emir Kusturica ponavlja danas: ne sumnjam da je on u svom srpstvu i pravoslavlju iskren, ali takođe ne sumnjam da na svijetu ima mnogo ljudi koji će pristati da budu Srbi, Kinezi ili Somalijci, svejedno, ukoliko će za to dobiti planine, privatne vojske i novce dostatne za izgradnju novih gradova.

I drugo… Crnogorci koji su se složili sa tim da su Srbi, nisu prihvatili da budu bilo kakvi Srbi. Ponuda je glasila ovako: Crnogorci su potomci Obilića i srpskih vitezova koji su se nakon poraza na Kosovu povukli u neosvojivo gnijezdo u crnogorskim planinama – oni su, kako se to govorilo, so soli srpstva. Bila je to, kako je to formulisano u Kopolinom Kumu, ponuda koju nisu mogli odbiti: koji to ubogi seljak na ovome svijetu ne bi rado sebe zamislio kao potomka najboljih od vitezova, i to ovjereno, sa pečatom, naučno dokazano, što bi se reklo, potvrđeno od najviše instance za te rabote – Srpske akademije nauka i umjetnosti?

Kada su potomci vitezova sa Kosova stigli u Beograd, oni su, kao nešto što im po pravu i pravdi pripada,  prvo zauzeli vile na Dedinju, u kojima se besprizorno baškarilo neko drugo, svakako niže plemstvo, koje nije vuklo porijeklo od Obilića. 

Tokom jedne od bizarnih crnogorskih predsjedničkih debata ranih devedesetih godina prošlog vijeka, kandidat za predsjednika Crne Gore je svoj ekonomski program objasnio ovako: što se privrede tiče, to je jednostavno – mi ćemo da komandujemo, Srbijanci će da rade. Molim vas: nije vic. Naravno da će on kao potomak vitezova da komanduje, i naravno da će Srbi, valjda kao Srbi drugog reda u odnosu na Crnogorce, da rade.

Prirodno, kada su potomci vitezova sa Kosova stigli u Beograd, oni su, kao nešto što im po pravu i pravdi pripada,  prvo zauzeli vile na Dedinju, u kojima se besprizorno baškarilo neko drugo, svakako niže plemstvo, koje nije vuklo porijeklo od Obilića. Da je tender za potomke vitezova sa Kosova bio globalan i transparentan, po evropskim standardima javnih nabavki, teško da bi posao zapao Crnogorce. Bilo bi tu ponuda od Azije do Južne Amerike, bilo bi tu, kada bi tenderska komisija svoj posao završila ni po babu ni po stričevima,  i crvenih i žutih i crnih vitezova sa Kosova.  

U duhu novih odnosa

Ali… istorija je puna ironičnih obrata. Vila Crnogorka je sada odlukom srpskih vlasti, iz ruku potomaka Obilića, koji su je naslijedili od Kardelja, vraćena u ruke Karađorđevića. Kao što smo vidjeli, Ministarstvo vanjskih poslova Crne Gore odlučno je da se stvar sa iseljenjem iz vile riješi civilizovano, u duhu novih, idiličnih odnosa između dvije države. U neko drugo vrijeme, kada su stvari između dvije države stajale drugačije, druga bi se pjesma pjevala.

Pogledajmo stvar iz ovog ugla: ako su Crnogorci potomci vitezova koji su se nakon poraza na Kosovu povukli među lovćenske orlove, onda je vraćanje vile Crnogorka Karađorđevićima zapravo deložacija kosovskih izbjeglica. Zamislite da nekome padne na pamet da organizuje demonstracije zbog toga, pa pred vilu Crnogorka doćera transparente: „Izdali ste Kosovo!“, „Kako ćete pred Obilića!“, „Kosovo je Srbija, Dedinje je Kosovo!“, „Imovinu oduzmite Miškoviću, a ne Obiliću!“, „Ovo su KOSova posla“…

U najtežoj situaciji, u hamletovskoj dilemi, našao bi se Matija Bećković, kao najtragičniji „junak kosovske misli“. Njemu bi, kao zatočniku kosovskog zavjeta, mjesto bilo među onima koji protestvuju zbog izbacivanja potomaka Obilića na ulicu, a opet – kako će protestvovati zbog toga što je kućerina vraćena Karađorđevićima, u čijem Krunskom savjetu sjedi? Šta bi mu preostalo, osim da citira Bitlse i Njegoša: „Let it be – neka bude što biti ne može!“. 
 

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera