Internet: Postajemo li sličniji precima?

Piše: Esther Dyson

Nedavno mi je postavljeno slijedeće pitanje: „Najveći način na koji internet i socijalni online mediji mijenjanju naš svijet je [ispunite prazninu]“. Moj standardni odgovor je da mijenjaju balans moći između pojedinaca i institucija.

No, ovaj put je bila riječ o sofisticiranoj publici sačinjenoj od ekonomista i studenata koji su se okupiti na 20. godišnjici moskovske Škole nove ekonomije. Potreban mi je novi materijal.

Tako sam izazvala publiku da razmotri slijedeće: Tokom većeg dijela ljudske historije nije bilo ekonomije zasnovane na razmjeni dobara. Ljudi su radili u manjim grupama i sami sebe branili. Nestašica je bila veoma ograničavajuća: Ukoliko niste mogli sami uzgojiti ili uloviti hranu – umirali ste (ili ste se selili).

Specijalizacija, razmjena i stavljanje cijena – a da ne spominjemo religije i (ekonomski) neproduktivne vjerske institucije, masovnu proizvodnju, masovne medije i velike vlade – su sve dostignuća u posljednje vrijeme.

Naš trenutni svijet je mješavina ljudi koji postoje bez ikakvog vanjskog prihoda, ljudi koji stvaraju (i troše) zalihe, te druge ljude koji koriste zalihe nekih trećih.

Cijene robe se šire po cijelom svijetu, premda na njih utječu lokalni uslovi i ograničenja (uključujući tarife i druge zaštitne mjere u Kini, Rusiji, SAD i drugdje).

Mnoge aktivnosti koje su se ranije izvodile „besplatno“ (često unutar samog domaćinstva) poput seksualnih odnosa, održavanja kuća i brige za stare i bolesne, sada se broje kao ekonomska proizvodnja.

Općenito govoreći, pošteno je reći kako se sada ove aktivnosti izvode efikasnije: Ljudi čije su usluge, recimo, vrijedne 50 dolara na sat troše više vremena dok zarade taj novac nego izvodeći poslove „vrijedne“ 10 ili 20 dolara na sat.

Nezavisne vrijednosti

No, internet i to mijenja na način da zbuni mnoge kompanije koje ga vide primarno kao ekonomsku platformu, gdje mogu prodavati ili reklamirati stvari ili čak naplaćivati za sadržaj. Te kompanije „idu online“ da zarade novac. Google je možda najjasniji primjer kompanije koja pretvara namjere o narudžbi u prihod; većina drugih „internetskih“ kompanija nude nešto od nezavisne vrijednosti sa druge strane pretraga.

No, mnogi pojedinci većinu vremena provode na internetu bez interesa za kupovinom nečega. Oni su tu da istražuju svijet, čuju se s prijateljima, igraju igrice, slušaju muziku, razgovaraju ili samo da gube vrijeme i, u sve većem procentu, da privuku pažnju drugih ljudi. Zahvaljujući veoma produktivnim ekonomijama koje stvaraju viškove, oni mogu provesti daleko više vremena u fazi ekonomske neaktivnosti.

Tokom većeg dijela ljudske historije nije bilo  ekonomije zasnovane na razmjeni dobara. Ljudi su radili u manjim grupama i sami sebe branili. Nestašica je bila veoma ograničavajuća: Ukoliko niste mogli sami uzgojiti ili uloviti hranu – umirali ste (ili ste se selili). Specijalizacija, razmjena i stavljanje cijena – a da ne spominjemo religije i (ekonomski) neproduktivne vjerske institucije, masovnu proizvodnju, masovne medije i velike vlade – su sve dostignuća u posljednje vrijeme.

Ovo nije slično pitanje onome da li će nas naše mašine sve ostaviti bez poslova, Zapravo, pitanje je da li ćemo mi početi raditi sve više intelektualnih poslova besplatno ili za neku uslugu, te tako postati više slični našim precima.

Umjesto proizvodnje hrane ili zaklona za sebe ili za razmjenu, proizvodit ćemo sadržaj i zabavu za druge bez stupanja u eksplicitnu finansijsku razmjenu (koja je oporeziva). Da, to je takozvana ekonomija poklona, no postoji pažnja na tržištu koje se ne može razmjenjivati ili imati cijenu – distribuirati, ekonomija koja dosta liči na onu iz davnine.

Ekonomske i psihološke implikacije na ovu temu su temeljne. Čini se da je veoma jasno da mnogo ljudi dobija samopouzdanje i mentalno zdravlje radeći nešto korisno, bez obzira da li je to odgajanje djece ili zarađivanje plate. Ne predviđam utopijski svijet u kojem se svi jednako vrednuju. No, možda će to biti svijet u kojem ljudi koriste svoj rezultat na Kloutu (mjera nečijeg utjecaja na internetu), one koji ih prate na Twitteru ili slično mjerenje kako bi opravdali svoje postojanje, dodijelili vrijednost svojim aktivnostima i izmjerili vlastitu vrijednost.

Mali troškovi distribucije

Problem (ako ništa za ekonomiste i tradicionalno poslovanje) je to što ova budućnost remeti tradicionalne oblike ekonomskog rasta. Kompanije koje stvaraju sadržaj će se sve češće nalaziti u situaciji da se takmiče sa pojedincima koji besplatno nude zabavu i usluge. Ovaj fenomen još nije vidljiv, jer se analitičari fokusiraju na popularne blogere i medijske stranice na internetu koji se takmiče sa tradicionalnim medijima.

No, prava promjena je porast „dugog repa“ – miliona dodatnih jedinica sadržaja tipa emailova, objava na Facebooku, čiji sadržaj čita tek po nekoliko osoba. To je moguće samo na internetu koji ima nevjerovatne male troškove distribucije. Ovo neće biti nemjerljiva ekonomija prošlosti već ona u kojoj mi možemo izmjeriti naše napore na drugi način.

Mnogi pojedinci većinu vremena provode na internetu bez interesa za kupovinom nečega. Oni su tu da istražuju svijet, čuju se s prijateljima, igraju igrice, slušaju muziku, razgovaraju ili samo da gube vrijeme i, u sve većem procentu, da privuku pažnju drugih ljudi. Zahvaljujući veoma produktivnim ekonomijama koje stvaraju viškove, oni mogu provesti daleko više vremena u fazi ekonomske neaktivnosti.

Kako, sa ekonomske strane, možemo pokazati da se ovo dešava? Ukoliko stvorimo vlastiti, ekonomski višak bez da računamo na njega (što američki pisac Clay Shirky naziva ‘kognitivni višak’) – kako to može utjecati na objavljene ekonomske podatke i, na kraju krajeva, oblikovati aktivnosti? Da li više trošimo na „komunikacije“, misleći na hardware i infrastrukturu, čak i ako se stvarna vrijednost ne računa? Da li onda možemo primijeniti taj višak na nešto „korisno“?

Sve jeftinija moda

Trenutno moda (ako ne gledamo odjeću) postaje sve jeftinija. Ipak, možete „raditi“ na modi besplatno tako što sami stvorite svoju virtualnu ličnost. Da li će nam kognitivni višak pomoći da budemo odgovorniji prema okolini, uz pomoć vanjskih faktora poput cijena fizičkih stvari, tako da na kraju koristimo manje fizičkih stvari, a više trošimo na virtualne vrijednosti?

Kompanije koje stvaraju sadržaj će se sve češće nalaziti u situaciji da se takmiče sa pojedincima koji besplatno nude zabavu i usluge. Ovaj fenomen još nije vidljiv, jer se analitičari fokusiraju na popularne blogere i medijske stranice na internetu koji se takmiče sa tradicionalnim medijima.

Ova ekonomija pažnje nije namjerna ekonomija koju vole  prodavači koji hvataju pažnju konzumenata kako bi im prodali štogod. Ovo je, pak, pažnja koja ima svoju unutrašnju vrijednost nemjerljivu u novcu. Ekonomija pažnje je ona u kojoj ljudi troše više vremena privlačeći pažnju drugih, bilo kreiranjem atraktivnih virtuelnih ličnosti, objavljujući zanimljive komentare ili sakupljajući „likeove“ na fotografijama svoje mačke.

Isto kao što nas goni da širimo svoju fizičku DNK, očita je potreba da širimo i svoje virtualne identitete tako da nas ne bi obrisali na kraju. Umjesto fizičkih naslijednika, budućnosti nudimo svoje internetske varijante.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera