Obamina demokratska većinska koalicija

Mnogo je tinte, poslije američkih predsjedničkih izbora, proliveno na pisanje o tome šta republikanci trebaju učiniti kako bi se oporavili od poraza. Nakon što je svoju bazu podrške suzila na starije bijelce sa višim prihodima, konzervativna stranka je sve udaljenija od američkih birača koji ne spadaju među navedene. Šteta.

 

Manje se može čuti o političkim potrebama demokrata za konsolidiranje njihove baze – žene, mladi, manjine – u samosvjesni politički pokret koji ima šansu postati većinska koalicija u budućnosti. Nažalost, nije jasno koliki prioritet predsjednik daje ovome.

 

 

U svom elokventnom pobjedničkom govoru u izbornoj noći, predsjednik Obama je dao neobičnu izjavu. On je rekao: “Radujem se saradnji s liderima obje stranke.” Iako je to gesta pomirenja, ona zanemaruje prilično značajnu činjenicu: On je lider jedne od tih stranaka. Umjesto toga, predsjednik se nezgodno pozicionira kao da je između, ako ne i iznad, obje političke stranke.

 

U istom govoru, zahvaljujući se ljudima i grupama koji su mu pomogli osvojiti još jedan mandat on nije spomenuo Demokratsku stranku.

 

Ovo nije puko cjepidlačenje oko toga ko je zaslužan. Ono naglašava kako predsjednik vidi izborne rezultate i zadatke koji stoje pred njim i njegovom strankom.

 

Medijski izvještaji u Washingtonu nakon izbora su se fokusirali na dvostranačku saradnju. Postizanje konsenzusa preko stranačkih linija nastavlja se kao ključni dio načina na koji predsjednik definira sebe kao nacionalnog vođu. U ovom trenutku, osporavanje vrijednosti kompromisa čini se potpuno nepatriotskim.

 

Nema ničeg lošeg u pregovaranju sa drugom strankom radi postizanja dogovora. U saveznoj vladi koja je i nakon izbora podijeljena kao što je bila i prije, nesumnjivo je da će biti potrebno praviti ustupke – koji će određene grupe koštati ili im koristiti nauštrb drugih – da bi se usvojili značajni zakoni. Ali s kojim ciljem? Čijoj politici, vrijednostima i interesima služi? Vladina politika izražava glavne probleme zemlje – porezi? Imigracija? Socijalni programi? Finansijski propisi? Amerikanci su birali svoje vođe kako bi donijeli te odluke.

 

 

Te odluke, također, imaju političke posljedice, a i trebaju ih imati. Političke ciljeve demokrata nije teško otkriti – oni trebaju ojačati i proširiti koaliciju koja je izabrala predsjednika. Nema ničeg lošeg ili jedva stranačkog u tome. To je razlog zašto demokratije imaju konkurentne izbore – biranje između različitih pristupa upravljanju i suprotstavljenih interesa koje zastupaju.

 

Ostvarivanje tih ciljeva je, također, ključno za toliko raspravljanu “zaostavštinu” predsjednika Obame.

 

 

Velika predsjednikova zaostavština ne leži samo u programima koje on usvaja, zakonima koje donosi, ratovima u kojima se bori. Ona, također, leži i u političkom pokretu koji on vodi i koji ostavlja iza sebe. Ona počiva u njegovoj sposobnosti da artikulira ciljeve tih različitih grupa, oblikuje ih u samosvjesni politički pokret i  dovoljno ih nagradi kako bi zadržao njihovu lojalnost.

 

Predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu (FDR) pravedno je odato priznanje za ekonomski program nazvan New Deal, koji je stvorio kako bi izvukao zemlju iz Velike depresije 1930-ih. Postupci njegove administracije odigrali su značajnu ulogu u stvaranju političkog pokreta New Deal koalicija, koji u reduciranom obliku traje do danas. Pokret sastavljen od radničke klase, etničkih manjina, urbanih političkih mašina, malih farmera i južnjačkih konzervativaca, dominirao je američkom politikom najmanje do 1960-ih. FDR i njegovi demokratski nasljednici koristili su vladu za zaštitu pristalica, kao što su radnički sindikati, penzioneri i farmeri, od moćnih ekonomskih interesa.

 

Na taj način, on je zacementirao koaliciju koju je naslijedio predsjednik Obama. FDR je i danas historijska ličnost u velikoj mjeri zbog tog političkog uspjeha.

 

Izbori 2012. imaju značajne posljedice za američku vladu. To znači da Obamina dostignuća koja je u svom prvom mandatu ostvario u zdravstvu, finansijskim reformama i finansiranju niza vladinih aktivnosti neće biti ukinuta. I to mu omogućava da nastavi reforme na području smanjenja duga, poreza, imigracije i klimatskih promjena.

 

 

No, također mu pruža priliku da ojača političku koaliciju koja ga je zadržala na vlasti. Tim pristalicama – omladini, radničkoj klasi, liberalima, manjinama, ženama, aktivistima za zaštitu okoline – potrebno je više nego da samo budu mobilizirani preko visokotehnoloških kadrova kako bi glasali na svakim izborima. Oni trebaju biti uključeni i zastupani u ojačanoj Demokratskoj stranci, i njenoj administraciji. To znači da novi članovi kabineta, zakonodavni program i komunikacija Bijele kuće sa državom trebaju odražavati Demokratsku stranku koja se uzdiže kako bi postala nacionalni glas prosječnih Amerikanaca.

 

Potencijal za ovo političko prestrojavanja postoji. Ako ga Obamin tim iskoristi onda bi ta većinska koalicija bila zaostavština vrijedna očuvanja.