Buđenje u ‘sudijskoj nadoknadi’

Piše: Amer Kapetanović

Pozitivno referendumsko izjašnjavanje građana Republike Hrvatske o punopravnom članstvu u Evropskoj uniji historijski je čin, koji će trajno promijeniti dinamiku odnosa kako u Hrvatskoj, tako i u regionu. Bio je to glas komotne većine građana Hrvatske (66,27 posto), koji u pridruživanju elitnom europskom klubu vide priliku za dugo iščekivanu promjenu cijele jedne društvene paradigme.

Ova debata nije završila. Ona je, zapravo, tek počela i indicira zrelost jednog društva koje promišlja svoje interese.

Ništa manje legitiman, međutim, nije ni motiv onih tridesetak posto koji su glasali protiv. Prve je vodio optimizam i spoznaja da je EU širi i bolji okvir za veće mogućnosti. Druge je, pak, vodio oprez prema EU konceptu kao dominantno neoliberalnoj platformi (ljevičari-anarhisti), ili strah od prevelikog prostora koji guta male identitete (desničari).

Ova debata nije završila. Ona je, zapravo, tek počela i indicira zrelost jednog društva koje promišlja svoje interese. U kom će pravcu ići ovisit će od domaće političke i ekonomske dinamike u Hrvatskoj i daljeg razvoja slične debate u EU samoj – budućnost eurozone, budućnost političke unije.

Gdje je BiH u toj priči?

Bosna i Hercegovina je poprilično pasivna spram ovih izazova. Dočekalo nas je nespremne. Odavno smo uključili “automatskog pilota”, koji je setovan na premisama deklarativnog konsenzusa za EU. Ova uljuljkanost dovela nas je u situaciju da o pozitivnim i negativnim implikacijama hrvatskoga članstva počnemo razmišljati tek onda kada je Hrvatska zatvorila sva poglavlja, potpisala Predpristupni ugovor, provela referendum…

Probudili smo se u “sudijskoj nadoknadi” i sada pokušavamo u godinu dana ugurati jednu cijelu dekadu, koliko s našim zapadnim susjedima razgovaramo o uvijek istim otvorenim pitanjima. S Hrvatskom dijelimo najdužu granicu u regionu (1.001 kilometar), koja će od iduće godine biti naša granica s EU. Imamo godinu dana da definiramo kopnenu i morsku granicu, premda to nismo uspjeli riješiti u posljednjih 20 godina.

Sada pokušavamo u godinu dana ugurati jednu cijelu dekadu, koliko s našim zapadnim susjedima razgovaramo o uvijek istim otvorenim pitanjima.

Da u sklopu toga, što će biti jako teško, riješimo naš slobodan pristup Luci Ploče, koja sada postaje dio EU, a koja je bila i ostala naš jedini uvozno/izvozni prolaz u pomorski svijet. Da, paralelno s tim, probamo osposobiti naše labaratorije i akreditirati naše institute koji će moći izdavati prihvatljive certifikate kako bh. proizvođači hrane ne bi izgubili hrvatsko i EU tržište.

Virtuelne životne situacije

I, da ne bude zabune, riječ je o petnaestak setova mjera gdje u svakom treba donijeti konkretne uredbe, pravilnike, provesti certificiranja…  Dakle, proizvesti stotine stranica analiza, propisa i sve to provući kroz izuzetno kompliciran sistem koordinacije i odlučivanja u kojem nikad ne znate šta će na kraju i u kom krugu završiti na stolu političkih lidera da oni, umjesto institucija, presijeku, premjere i donesu konačnu odluku.

Hoće li naši izvoznici, i pod kojim uvjetima, moći koristiti Luku Ploče za izvoz, odnosno uvoz robe koja uglavnom dolazi iz neevropskih zemalja?

I ako ste mislili da je to sve, varate se. Ovo su tek dvije pobrojane oblasti od njih osam u kojima s Hrvatskom imamo otvorena i neriješena pitanja: saobraćaj, elektro-energetski sektor, pitanje putnih isprava i državljanstva, obrazovanje, rad i zapošljavanje, trgovinski odnosi. Svaka od oblasti vrvi virtuelnim životnim situacijama, koje će nakon 1. jula 2013. godine postati realne.

Hoće li naši građani moći ulaziti u Hrvatsku bez novih, biometrijskih ličnih karata? Hoće li naši izvoznici, i pod kojim uvjetima, moći koristiti Luku Ploče za izvoz, odnosno uvoz robe koja uglavnom dolazi iz neevropskih zemalja? Šta znači to da bh. carinici neće smjeti otvarati od hrvatskih carinskih vlasti zapečaćeni kamion koji kod Neuma ulazi i izlazi iz Bosne i Hercegovine? Tako je, naime, Hrvatska ispregovarala s EU… I mogli bismo ova pitanja dalje nizati, ali to nije poanta, niti je ovo dovoljno širok prostor za takvu elaboraciju.

Svjetlo na kraju tunela

Poanta je u tome da smo se doveli u situaciju – naravno, ne bez djelomične krivice i naših susjeda – da iznimno pozitivan događaj, kakav je članstvo Hrvatske u EU, moramo gledati kroz prizmu mogućih negativnih implikacija. Ali, tu je EU da nas poduči i dodijeli nam uputstva kako da naša otvorena pitanja s Hrvatskom sutra ne postanu naš problem s Briselom.

U EU ćemo sada doslovno moći preplivati i baš nam zbog toga EU neće dati da sigurnost granica utvrđujemo onako kako mi hoćemo.

Ono što je najpozitivnije u cijeloj priči i uistinu stavlja u drugi plan i otvorena pitanja i moguće negativne implikacije je nepobitna činjenica da će nam se EU od iduće godine ozbiljno približiti, kad se već nismo mi uspjeli približiti njoj. Ovo je onaj ključni momentum koji nam više ne ostavlja mogućnost odlaganja. Nema više automatskog pilota i deklarativnog konsenzusa ako želimo stvoriti uvjete da normalno funkcioniramo u neposrednoj blizini standardizirane EU. U EU ćemo sada doslovno moći preplivati i baš nam zbog toga EU neće dati da sigurnost granica utvrđujemo onako kako mi hoćemo. Dobar dio naših građana koji imaju hrvatske putovnice postati će i građanima EU, pa više neće biti svejedno jesmo li proveli popis stanovništva i kako su nam sređene matične knjige.

I tako, slučaj po slučaj, primjer po primjer, lagano ulazimo u evropski standardizacijski tunel, iz kojeg nikako ne možemo izaći isti. A kad ćemo iz njega izaći, u prvom će redu ovisiti o nama samima. No, bitno je da je konačno počelo.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i nužno ne prestavljaju uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera