Foreign Policy: Šta Kina želi?

Najveće geopolitičke katastrofe dešavaju se na raskršću ambicije i očaja, a Kina će se uskoro uveliko voditi i jednim i drugim, piše Foreign Policy.

U članku za ovaj magazin, autori Hal Brands i Muchael Beckley daju uvid u aktuelna dešavanja oslanjajući se na svoju novu knjigu “Opasna zona: Nadolazeći sukob sa Kinom” te objašnjavaju uzroke depresije – usporavajuću ekonomiju i jezivi osjećaj opadanja moći.

Navode i kineske ambicije, odnosno šta Kina predsjednika Xija Jinpinga pokušava da postigne u svijetu i regiji.

“Teško je pojmiti koliko će biti težak kineski pad bez razumijevanja visina koje Peking želi da dostigne. Kineska komunistička partija (CCP) provodi epski projekat kako bi promijenila pravila globalnog poretka u Aziji i šire. Kina ne želi da bude super sila, jedan pol od mnogih u međunarodnom sistemu. Ona želi da bude jedina super sila, geopolitičko sunce oko kojeg se sistem okreće”, navodi se u tekstu.

Ova ambicija, navode autori, vidi se u narativu kineskih zvaničnika, a još više u njihovim djelima – od programa izgradnje najjače flote na svijetu do pokušaja da se uredi strateška geografija Euroazije.

Kineska velika strategija uključuje ciljeve blizu kuće, ali i one šire, kao što je izazivanje američke moći u svijetu.

Četiri cilja

Iako je kineska želja da preuredi svijet starija od Xija, ona se u posljednjim godinama dramatično povećala. Zvaničnici CCP-a su uvjereni da rastuća Kina zaklanja opadajući SAD. Međutim, u stvarnosti lideri iz Pekinga već su zabrinuti da bi kineski san mogao ostati samo san.

Kineska velika strategija više se pronalazi u konsenzusu među elitama nego u nekom planu za  budućnost. Ipak, postoje dokazi da Peking ima četiri glavna cilja.

Za početak, CCP ima vječnu ambiciju koju ima svaki autokratski režim – da ostane na vlasti. Od 1949, kineski režim je imao percepciju da je zaglavljen u borbi sa domaćim i stranim neprijateljima. Stoga je paranoja uvijek prisutna u ovom sistemu. Ključna svrha predsjednika Xija, jeste “osigurati vodeću ulogu Komunističke partije u svim dijelovima života”.

Drugo, CCP želi da ponovo učini Kinu cjelovitom, vraćanjem teritorija koje su izgubljene u prethodnim erama unutrašnjih pobuna i strane agresije. Xijeva mapa Kine uključuje Hong Kong i Tajvan. U periferiji, kineske vlasti vode granične sporove sa državama od Indije do Japana. Peking također tvrdi da polaže pravo na 90 posto Južnog kineskog mora. “Ne možemo izgubiti ni pedalj teritorije koje su nam ostavili naši preci”, rekao je Xi američkom državnom sekretaru Jamesu Mattisu 2018.

Treći cilj CCP-a jeste stvoriti regionalnu sferu utjecaja u kojoj je Kina superiorna jer su vanjski akteri, pogotovo SAD, gurnuti na margine. To ne želi uraditi kao što je Sovjetski savez radio u Istočnoj Evropi, nego putem korištenja privlačnosti i prisile kako bi azijske ekonomije bile okrenute prema Pekingu a ne prema Washingtonu. Kako je Xi rekao 2014, “na ljudima iz Azije je da vode poslove Azije, rješavaju probleme Azije i održavaju sigurnost Azije”.

Četvrti cilj Pekinga je postizanje svjetske moći i na kraju svjetske dominacije. Državni mediji i stranački zvaničnici govore da sve moćnija Kina ne može jednostavno postojati u sistemu koji vodi SAD. Xi je također govorio o kreiranju globalne “zajednice zajedničke sudbine” koja će uključivati da svi na svijetu “budu jedna porodica”.

Svi ovi ciljevi bi ujedno i učvrstili vlast CCP-a kod kuće.

Prijetnja SAD-a

Amerikanci su možda iznenađeni što kineski lideri vide SAD kao opasnu, neprijateljsku naciju koja je odlučna da zaustavi druge zemlje.

Iako je Kina rasla u poretku vođenim SAD-om, kineski zvaničnici ne mogu zaboraviti da je SAD uništio sve ozbiljne rivale – imperijalističku Njemačku, imperijalistički Japan, nacističku Njemačku, Sovjetski savez, kao i druge manje igrače.

Od Mao Ce Tunga do Xija, kineski lideri su vidjeli SAD kao prepreku političkim primatu CCP-a. Također, i u vremenu kada SAD ne radi svjesno na potkopavanju diktatora, opet im je prijetnja jer samo njegovo postojanje daje nadu disidentima. Kineski lideri su sigurno primijetili da demonstranti u Hong Kongu nose američke zastave, kao što su demonstranti na trgu Tiananmen prije 30 godina podigli kip koji je ličio na Kip slobode.

SAD jednostavno ne može prestati biti prijetnja CCP-u osim ako prestane biti to što jeste, liberalna demokratija zabrinuta slobodama u svijetu.

Također, kineske vlasti ne mogu zemlju učiniti opet cijelom bez Tajvana, otoka kojeg štiti SAD kroz prodaju oržja, diplomatsku podršku i obećanja o vojnoj pomoći. Slično, Amerika ometa kinesku dominaciju u Južnom kineskom moru a njeni savezi u Aziji daju krila manjim zemljama da se opiru kineskoj moći.

Kako primjećuje jedan kineski analitičar, Peking mora “prekinuti moralnu prednost Zapada”, koja nastaje kada se zemlje dijele na loše i dobre.

Iako je Kina imala najviše koristi od otvorene globalne ekonomije, CCP ne može ostvariti svoje interese bez oslabljenog i podijeljenog svjetskog poretka koji trenutno postoji.

CCP se suočava sa “novim dugim maršom” u svojim odnosima sa SAD-om, rekao je Xi 2019, što je opasna borba za supremaciju i preživljavanje.

Optimizam i anksioznost

Dublje pitanje ovdje je zašto Peking želi da mijenja sistem, iako to vodi do opasnog rivalstva sa SAD-om.

Odgovor uključuje geopolitiku, historiju i ideologiju. Rastuće države obično traže veći utjecaj, poštovanje i moć. Ipak, Kinu ne pokreće samo geopolitika. Ona također želi slavu kao dio svoje historijske sudbine a drugo mjesto u svijetu nije ono čime se može zadovoljiti, pogotovo nakon Stoljeća poniženja, nakon kojeg su kineski lideri obećali da ova zemlja “nikada više neće tolerisati da je maltretira druga nacija”.

Međutim, zemlja sa autokratskim režimom nikada ne može biti sigurna u svijetu u kojem dominiraju demokratije, a zvanični politički dokumenti pokazuju da CCP gleda na liberalni svjetski poredak kao na prijetnju.

“Istok se uzdiže a Zapad pada”, Xi često govori. Međutim, neki analitičari primjećuju znakove anksioznosti među kineskim političarima. Optimizam je pomiješan sa “riječima upozorenja i duboke nesigurnosti”.

Xi je s pravom zabrinut. Ekonomski rast je usporen, produktivnost je pala, a dug je sve veći. Xijeva vlada sve više zapada u totalitarizam. Izvori hrane, vode i energije sve više nestaju. Zemlja se suočava sa najvećih demografskim padom. Takva Kina će se dobro namučiti da prestigne SAD, ali to bi moglo biti opasno, jer vlasti u Pekingu obično postanu agresivne kada se sreća okrene a neprijatelji ih okruže, zaključuju autori.