National Interest: Putin će dvaput razmisliti prije nuklearnog napada na Ukrajinu

Ruski predsjednik Vladimir Putin je u više navrata prijetio Ukrajini i njenim prijateljima nuklearnim napadom koji će riješiti rat započet 24. februara 2022. Neki posmatrači tvrde da je ova prijetnja puki retorički trik, dok drugi vjeruju da je dio ruske vojne doktrine eskalacija sukoba, čak i nuklearnim sredstvima, kako bi doveli neprijatelja za pregovrački sto, piše National Interest.

Studija procjene rizika koju je 2021. proveo major Stephen Redmon, u to vrijeme upisan na Školu za napredne vojne studije američke Vojne komande, upozorila je da je ruska upotreba nuklearnog oružja manjeg kapaciteta vjerovatna i da je nivo prijetnje visok. Međutim, čak i ako ga ruska doktrina čini mogućim, ima li nuklearni napad praktičnog smisla? Hoće li nuklearna bomba pomoći Rusiji da efikasno završi i pobijedi u ratu? Ako hoće, na koji način? Četiri naredna scenarija sugerišu da bi Rusija dobila mnogo manje od svojih nuklearnih prijetnji, čak i ako ih ostvari.

Javna demonstracija: Detonirati bombu manje razorne moći (<1-5kt) iznad Crnog mora kako bi pokazala svijetu da Rusija ne blefira.

Ekonomski teror: baciti bombu na važan ekonomski cilj, kao što je brana, željeznička stanica ili elektrana, kako bi paralizirala veliki dio ukrajinske ekonomije.

Taktička vojna upotreba: Upotrijebiti bombu manje razorne moći (npr. bombu od 20 kt, kakva je bila bomba bačena na Hirošimu) kako bi se probila rupa na ratištu i ponovo pokrenula ofanziva ili uništila velika vojna baza ili postrojenje za proizvodnju naoružanja.

Bacanje bombe srednje razorne moći (30 do 50 kt) na Kijev u dekapitacijskom napadu koji ne samo da bi uništio glavni transportni i komunikacijski centar nacije, već bi i eliminisao političko i vojno rukovodstvo Ukrajine.

Provociranje odmazde NATO-a

Od ova četiri scenarija, druga dva se čine više vjerovatnim, navodi National Interest. Nuklearna demonstracija iznad Crnog mora bila bi jednaka provociranju odmazde NATO-a bez postizanja svojih ciljeva. Uistinu, ako Putin ne blefira, racionalni potez jeste spriječiti ga da ostvari svoje namjere.

Učiniti drugačije bilo bi nesmotreno. Imajući ovo u vidu, Putin i njegovi generali bi ispravno postupili ako ne bi koristili demonstraciju eksplozije. Baš kao što su Sjedinjene Američke Države uradile 1945, ako ćete koristiti strašnu bombu, budite direktni.

Ako demonstrativna upotreba nuklearne bombe nema mnogo smisla, napad na ključne centre ekonomske i vojne proizvodnje može se činiti efikasnijim. Međutim, ovaj drugi scenarij niti je praktičan niti razuman.

Ne postoji ništa što nuklearna bomba može uraditi, a što nekoliko dobro naciljanih raketa ne može. Elektrane, brane, tvornice i aerodromi su smješteni u ograničenom prostoru. Njihova ključna oprema smještena je u jednoj ili u nekoliko zgrada.

Upotrijebiti nuklearnu bombu da biste uništili tvornicu je kao da ubijete muhu maljem. Štaviše, za pravi učinak, trebalo bi upotrijebiti više bombi, čime bi se čin zastrašivanja pretvorio u ludost razaranja. Još važnije, stradanja civila bila bi tako velika i odvratna da bi Rusija morala očekivati veliki odgovor Zapada odmah.

Ograničena razorna moć

Treći vojni scenarij koji podrazumijeva upotrebu taktičkog nuklearnog oružja je onaj koji na prvi pogled ima više smisla, ali također nije praktičan. Njegovi zagovornici, brojniji na vrhuncu Hladnog rata 1950-ih, pretpostavljali su da je nuklearna bomba poput ovna džinovskih razmjera i razornih učinaka.

Da je ovo Prvi ili Drugi svjetski rat, upotreba nuklearnog oružja za razaranje velikih dijelova linija fronta i gašenje bilo kakvog suprotstavljanja na nekoliko kilometara vjerovatno bi imalo smisla. Pa ipak, praktični efekat bi bio lokalizovan i ograničen u razornoj moći.

Kada bi Rusi, naprimjer, upotrijebili taktičku nuklearnu bombu da napreduju, recimo u Donjeckoj oblasti, otisak bombe bio bi jedva dovoljan da očisti mali grad.

Poluprečnik vatrene lopte bio bi 150 metara (0,07 km²), poluprečnik destruktivne eksplozije 300 m (0,44 km²), a radijacijske eksplozije (bez vjetra) 1,1 km (4 km²). Iako impresivna i destruktivna u poređenju sa konvencionalnim bombama, eksplozija ne bi bila ništa destruktivnija od one koju je stvorilo nekoliko svježih, dobro obučenih oklopnih bataljona. Na razmjerima čitavog ratnog fronta, otisak bombe ne bi bio ništa više od uboda igle.

Važno je prisjetiti se da, u poređenju sa prethodnim ratovima, rat između Rusije i Ukrajine koristi tehnologiju i brza vozila više nego ljudska tijela. Gustina trupa po linearnom kilometru vjerovatno je deset puta manja od one u bitkama koje su vođene na istoj teritoriji u periodu od 1941. do 1944.

Naprimjer, savremena bitka kod Izjuma kojom je završena ukrajinska kontraofanziva na sjeveru u septembru 2022. nije uključivala više od 20.000 do 30.000 boraca na svakoj strani.

Bitka koja se vodila oko istog teritorija 1942. uključivala je 650.000 ruskih i 350.000 njemačkih vojnika. Pretpostavljeno bombardovanje bilo kojeg predjela na ovom frontu ne bi izbacilo iz akcije više od nekoliko hiljada ukrajinskih branitelja.

Otrovna neutralna zona

Još važnije, taktičko nuklearno oružje je jednako opasno za branitelje kao i za napadače. Svaka taktička vojna upotreba nuklearnog oružja zahtijevala bi dva ruska manevra. Prvo, Rusi bi morali prekinuti kontakt sa Ukrajincima i povući se sa mjesta pada za nekoliko kilometara.

S obzirom na oportunistički i uvijek budni komandni stil Ukrajinaca, svako rusko povlačenje će se energično iskoristiti, što bi taktičko povlačenje moglo pretvoriti u poraz. Drugo, i najvažnije, čak i ako napad bude uspješan, teren očišćen bombom morat će zauzeti i zadržati Rusi.

To znači specijalizirane trupe i opremu. Nedavna analiza Instituta za proučavanje rata zaključila je:

Haotična grupa iscrpljenih vojnika na ugovoru, nabrzinu mobiliziranih rezervista, regruta i plaćenika koji trenutno čine ruske kopnene snage ne bi mogla funckionisati u nuklearnom okruženju.

Bilo koja područja pogođena ruskim taktičkim nuklearnim oružjem bi stoga bila neprohodna za Ruse, što bi vjerovatno onemogućilo rusko napredovanje. Ovo razmatranje je još jedan faktor koji smanjuje vjerovatnoću upotrebe ruskog taktičkog nuklearnog oružja.

Stoga, umjesto da dovede do proboja, nuklearna eksplozija bi samo stvorila otrovnu neutralnu zonu.

Nuklearna bomba na Kijev

Posljednji scenarij, u kojem bi veća, taktička bomba od 50 kt bila bačena na Kijev kao dio dekapitacijskog udara, mogla bi se činiti praktičnom. Bez sumnje bi imala ogromne vojne, političke i ekonomske efekte, posebno ako bi eksplozija uništila ukrajinsko političko i/ili vojno vođstvo.

Područje eksplozije bilo bi u kilometrima prije nego u stotinama metara, i zgrade i ljudi u centralnom Kijevu bili bi uništeni.

Na meti takvog udara bi posebno bio predsjednik Volodimir Zelenski. On je srce i um otpora; njegovo vođstvo je ekvivalent vojnom korpusu. Međutim, Rusija ne razumije da u pokušaju da uništi vođstvo, otpor ne čine samo Zelenski, njegov vojni zapovjednik, ministar vanjskih poslova ili poslanici u Radi.

Cijeli ukrajinski narod posvećen je ovom ratu kao malo koja nacija u historiji ratovanja. Nije ih lako zastrašiti. Očekivati da će oni baciti oružje i pobjeći kada čuju vijest da im je vođa stradao je naivno. Naprotiv, mogli bismo očekivati da Ukrajinci udvostruče svoje napore i da se pojave drugi lideri koji će popuniti prazninu.

Međutim, najskuplja cijena bombardovanja Kijeva bio bi genocid počinjen protiv cijelog jednog velikog evropskog grada i spoznaja u zapadnim političkim i vojnim krugovima da je Treći svjetski rat odavno počeo, i da ga samo njihova neposredna i agresivna intervencija može zaustaviti.

Odgovor, kako je nedavno najavio zvaničnik NATO-a, možda ne bi bio nuklearni, ali bio bi „fizički“ i uistinu razoran za Rusiju. U ovom kontekstu, iako na drugoj skali, Rusija bi izgubila iako se nadala pobjedi.

Stoga, prije izdavanja naredbe za pokretanje nuklearnog napada, Putin bi trebao naporno i duboko razmisliti ima li upotreba najmoćnije karte, atomskog asa, ikakvog smisla, čak iako zvuči donekle praktično.