Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, u svijetu se podižu novi

Mnogi su mislili da je pad Berlinskog zida 1989., kada su hiljade Njemaca radosno plesale na njegovim ostacima išaranim grafitima, bio kraj podjela. Ili po Fukuyami, kraj historije. U međuvremenu su, međutim, nikli mnogi novi.

Američki predsjednik Donald Trump želi zid na granici s Meksikom, istočnoevropske države podigle su žičane ograde kako bi spriječile prolazak migrantima, betonska granica dijeli Izraelce od Palestinaca, a Brexit nagovještava kraj otvorenih granica u Evropskoj uniji, prenosi Hina.

Ruski predsjednik Vladimir Putin, bivši časnik KGB-a stacioniran iza ‘željezne zavjese’ u Istočnoj Njemačkoj, nedavno je trijumfalno ustvrdio da je moderni liberalizam “zastario”.

“Kada bi ljudi koji su okončali hladni rat mogli vidjeli što se danas događa, vidjeli bi da smo posve promijenili paradigmu”, rekla je politologinja Elisabeth Vallet sa Sveučilišta u Monteralu.

Zidovi bi opasali Zemlju

Bivši Berlinski zid dug 155 kilometara danas je zeleni pojas popularan među rekreativnim trkačima i biciklistima, no u drugim dijelovima svijeta podižu se nove granice.

Vallet je kazala da sada u svijetu postoji 40.000 kilometara zidova, a to odgovara opsegu Zemlje.

Ta brojka naglo se povećala u zadnjih 20 godina i predstavlja ukupnu dužinu 71 zida, definiranih kao strukture koje su ukopane u tlo i ne mogu se preći, kazala je.

Mnogi se nalaze u Kini, Indiji, Sjevernoj i Južnoj Koreji i na Bliskom istoku.

Nove tvrde granice podižu se i u Evropi i SAD-u, većinom kako bi se zaustavilo migrante.

Prije trideset godina “ljudi su bili sretni što mogu vidjeti da je moguće srušiti naizgled vječne granice i ujediniti ljude”, rekao je Nick Buxton iz Transnacionalnog instituta, think-tanka koji je učestvovao u izradi nedavnog izvještaja o granicama.

“Danas smo se vratili u vrijeme kada su političari gradili zidove da izazovu strahove i podjele.”

Globalizacija

Godine 1989., američki politički filozof japanskog porijekla Francis Fukuyama spekulirao je o “kraju historije”, novoj eri kada će dobitna kombinacija liberalne demokratije i slobodnog tržišta neometano vladati svijetom.

Naraštaj kasnije, čini se da je taj stari svjetski poredak u haosu, mnoge nacionalističke vođe odbacuju i sam pojam globalne zajednice, a u modi su ponovno zidovi.

“Početkom stoljeća radna hipoteza bila je da su teroristički napadi 11. septembra 2001. u SAD-u bili objašnjenje za nove barijere” budući da je rastao strah javnosti od terorističke prijetnje, rekla je Vallet.

Danas, velik pokretač je globalizacija, brza međunarodna razmjena rada, roba i usluga, ideja, kapitala i tehnologije, što je uznemirilo mnoge ljude koji čeznu za povratkom jačeg nacionalnog suvereniteta.

Granice “nisu nikada nestale, osim na mentalnim kartama evropskih putnika”, tvrdi francuski geograf i bivši ambasador Michel Foucher u svojoj knjizi “Povratak granica”.

On tvrdi da “ukidanje granica znači da države nestaju, da je svijet bez granica barbarski svijet.”

Čak je Joachim Gauck, pastor koji je učestvovao u mirnoj revoluciji 1989. i kasnije postao predsjednikom ujedinjene Njemačke, primijetio da vlade moraju uvesti “oblike ograničenja” kako bi “ublažile strahove stanovništva”.

“Crna ironija”

Vallet, koja također ima dvojbe u pogledu ideje svijeta bez apsolutno ikakvih granica, kazala je da je “globalizacija potaknula dva kretanja, otvaranje i zatvaranje”.

Nekoć popularna ideja da će granice i nacionalni suvereniteti nestati “izazvala je žestoku reakciju temeljenu na populizmu”, rekla je i ukazala na Trumpov zid na granici s Meksikom i granicu na moru koju je zagovarao bivši talijanski ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini.

Buxton se slaže da su krajnje desni političari privlačni “onoj ljudskoj strani koja je sklona strahovima, posebno ako se već osjećamo nesigurno iz ekonomskih, društvenih ili drugih razloga”.

“S obzirom na to da mnoge korporacije za graničnu sigurnost stalno lobiraju pri vladama da financiraju sve strože tehnologije za nadzor granica, rezultat je militantniji i zidovima utvrđeniji svijet”, rekao je.

“Crna ironija je da što više utvrđujemo naš svijet, osjećamo se sve nesigurnijima, što dovodi do spirale nesigurnosti i straha.”

Katrin Linke i Karsten Brensing, koji su imali 21 godinu kada su odlučili pobjeći iz DDR-a, zabrinuti su tim trendom.

“Mi smo posljednja generacija koja je odrasla u diktaturi, živi smo svjedoci historije. A taj strah od granica osjeća se i dalje”, rekao je Brensing.

“Strašno je vidjeti da ljudi ponovno traže zatvaranje granica.”

Izvor: Agencije