Amal al-Sada: U izraelskom zatvoru kao u grobnici

Amal al-Sada, 28-godišnja Palestinka iz Hebrona, više od deset godina je posjećivala svog brata u zatvoru, prije nego što se odlučila pokušati prokrijumčariti SIM karticu, ne znajući koliku će cijenu platiti zbog toga.

Nakon što je provela osam mjeseci u kućnom pritvoru u pustinji Negev, Sada je osuđena na 14 mjeseci zatvora i novčanu kaznu od četiri hiljade dolara. Uz to, zauvijek joj je zabranjeno posjećivati brata.

Njen brat, koji služi 17-kaznu za navodni pokušaj napada na izraelskog doseljenika, dobio je dodatne tri godine zatvora.

Nakon dolaska u zatvor, Sada je dvije sedmice provela u samici u zatvoru Ramle, a ostatak kazne je odslužila u zatvorima HaSharon i Damon. Puštena je prošle sedmice, nakon odsluženih 13 mjeseci kazne.

Za Al Jazeeru je govorila o svom iskustvu u zatvorskom sistemu Izraela.

Možete li opisati vrijeme koje ste proveli u samici?

Amal al-Sada: Bila sam potpuno izolirana. Nisam vidjela ni dana ni noći. Bilo je kao u grobnici.

Dvije sedmice se nisam tuširala, zbog toga što je kupatilo bilo otvoreno prema vratima ćelije, tako da su me čuvarke mogle vidjeti.

Jedna čuvarka me je vrijeđala na hebrejskom. Govorila je da sam prljava i da se trebam tuširati. Ja sam odbila. Nisam imala ni drugu odjeću da se presvučem.

Najteže je bilo kada bih tražila vodu za piće. Ako bih tražila vodu poslije podne, dobila bih je u ponoć. Mogla sam ih moliti, ali mi oni ne bi donijeli vodu kada sam tražila. Imam dijabetes i potrebna mi je voda. Zato sam bila primorana piti vodu sa slavine kupaonice.

Poniženja su bila svakodnevna.

Kako su vas tretirali u zatvorima?

Sada: Uvjeti u zatvorima su jako teški. Bila sam suočena sa poniženjima, degradacijom, pritiskom i uznemiravanjem.

Kao dijabetičar, morala sam ići u kliniku kako bih primila dozu insulina, a na rukama su mi stavljali lisice. To je bilo najveće poniženje za mene – ići i vraćati se na kliniku sa lisicama na rukama. Stražari me ni jednu sekundu nisu ostavljali bez nadzora.

Bila sam izložena psihološkom i verbalnom zlostavljanju, naročito prilikom odlaska na kliniku. Upućivali su mi ponižavajuće primjedbe – psovke koje ne mogu ni ponoviti.

I vožnja u bosta vozilu predstavljala je svojevrsnu torturu.

Možete li opisati vožnju u bosta vozilu?

Sada: Bili smo raspoređeni u tijesne ćelije unutar vozila. Sjedili smo na metalnim stolicama, a ćelije su bile toliko uske da smo koljenima udarali u metalna vrata.

Tokom vožnje bile su nam okovane ruke i noge. To je stvaralo bol i dodatno povećavalo torturu kojoj smo bili izloženi.

Vozili su nas grubo i brzo, bez ikakvog obzira prema zatvorenicima. Na svakoj krivini smo udarali u metalne rešetke.

Unutra je bilo iznenađujuće tamno – sa uskim otvorima pri vrhu. Put se mogao jedva vidjeti ukoliko biste ustali.

Nakon što smo zaključani u zasebne ćelije, naoružani čuvari bi došli sa policijskim psima. Smrad je bio užasan.

U tom vozilu sam se vozila nakon što sam podnijela žalbu na zatvorsku kaznu, i kada su me prevozili iz jednog zatvora u drugi.

Kakvi su bili zatvorski uvjeti?

Sada: U zatvoru Daman bilo je 18 žena u jednoj ćeliji. Dijelile smo jedan toalet. Izgradili su još jedan nakon naših upornih zahtjeva.

Kreveti su bili pola metra široki i nedovoljno dugi. Pošto sam visoka, spavala sam u neprijatnoj poziciji zbog nedostatka prostora.

U sobama nije postojalo grijanje. Grijale smo vodu i sipali je u plastične boce, koje smo zatim stavljale u čarape i držale dok spavamo.

Deke smo kupovali iz kantine vlastitim novcem.

Hrana je bila u redu. Dobijali smo ribu i meso jednom sedmično, šniclu dvaput, a nekada bi nam donijeli i ćufta. Hrana je trebala biti kuhana, ali mi smo je dodatno kuhali zato što nije bila čista ili dovoljno kuhana.

Svaka djevojka je dobijala po jedan komad voća dnevno. Uglavnom su nam donosili jabuke i kruške.

Kako ste provodile vrijeme?

Sada: Ja sam bila zadužena za sobu. Brinula sam se da djevojkama osiguram sve što im je potrebno, poput hrane.

Dosta vremena sam provodila u molitvi. Naučila sam dijelove Kur'ana napamet. Tokom posljednjeg mjeseca počela sam predvoditi djevojke u namazu, kao imam.

Tokom dana bile su nam dozvoljene tri dvosatne šetnje u dvorištu zatvora.

Nakon tri mjeseca, dozvoljeno nam je da nabavimo novu odjeću i po dvije knjige. Nismo mogli imati više od dvije knjige u isto vrijeme.

Svakih petnaest dana bile su nam dozvoljene 45-minutne porodične posjete.

Šta vam je bilo najteže?

Sada: Čežnja za porodicom me ubijala iznutra. Bilo mi je jako teško bez njih i bez mogućnosti da ih čujem ili vidim.

Kako je ovo iskustvo utjecalo na vas?

Sada: Postala sam odanija Bogu. Naučila sam biti strpljiva i hrabra u donošenju odluka. Doživjela sam veliku unutrašnju promjenu.

Sa emocionalne strane, svi oko mene znaju da nisam sretna. Moj duševni mir je značajno narušen. Iako je moja porodica sa mnom, osjećam se usamljeno. Misli mi lutaju i postala sam zaboravna.

Tražila sam od porodice da mi osiguraju psihologa što prije.

Izvor: Al Jazeera