Konferencija o Srebrenici: Poricanje genocida i međunarodna odgovornost

U prostorijama Rektorata Univerziteta u Sarajevu nastavljena je međunarodna naučna konferencije “Srebrenica trideset godina poslije genocida: sjećanje, odgovornost i izazovi negiranja”, koja je otvorena u utorak navečer u Vijećnici. U okviru prvih panela diskutirano je o različitim aspektima poricanja genocida i njegovim implikacijama, memorijalizaciji, te međunarodnoj odgovornosti.

Henry Theriault sa Državnog univerziteta Worcester istakao je važnost priznavanja genocida u Srebrenici na globalnom nivou te istakao kako globalna zajednica mora osigurati da se nasilje iz prošlosti ne ponovi ni u sadašnjosti ni u budućnosti.

Edina Bećirević sa Univerziteta u Sarajevu je istakla da poricanje genocida u Bosni i Hercegovini nikada nije bila samo retorika i “lokalni” problem, nego sastavni dio transnacionalne autoritarne strategije. “Potpuno je jasno da je riječ o širem globalnom obrascu: poricanje genocida je geopolitičko oružje”, istakla je profesorica Bećirević.

Benjamin Valentino sa Koledža Darthmouth govoreći o lekcijama iz Srebrenice naglasio je kako je svijet naučio da zaštita velike civilne populacije od odlučnih zločinaca zahtijeva spremnost da se plati velika cijena, “nešto što međunarodna zajednica još uvijek teško prihvata”.  U kontekstu međunarodne odgovornosti, Dirk Moses sa Gradskog koledža u New Yorku istakao je da je za bosanske i nizozemske preživjele kao i za veterane Dutchbata koji su bili dio UN-ove mirovne misije jedna stvar vrlo jasna: genocid u Srebrenici je dio zajedničke bosansko-nizozemske historije. “Međutim, trideset godina poslije nizozemska politička odgovornost izostaje. Mišljenja sam da je ‘birokratizirani rasizam’ fundamentalni razlog za oboje – neuspjeh u zaštiti Srebrenice tada i neuspjeh da se postigne transformativno priznanje sada”, zaključio je Moses.

Hikmet Karčić sa Univerziteta u Sarajevu ponudio je osvrt na rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda kao simboličkog i političkog instrumenta u očuvanju kolektivnog sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine. Hariz Halilovich (RMIT) bavio se testimonijalnom literaturom, odnosno knjigama koje su napisali svjedoci i preživjeli genocida u Srebrenici i posebno se osvrnuo na heterogenost i književnu i historijsku vrijednost ovog sve brojnijeg literarnog opusa.

Norman Naimark sa Univerziteta Stanford predstavio je aspekte promjena u promišljanju genocida u Srebrenici budući da je prisustovao komemoraciji 2005. “U odnosu na situaciju prije dvadeset godina, značajno je prisutnije poricanje genocida, rastuća politizacija kao i različite forme poricanja”, ističe Naimark.

Iako je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) postavio važne pravne presedane, njegov odgovor na seksualno zlostavljanje tokom rata istovremeno je bio i historijska prekretnica i ozbiljan neuspjeh.

Kako navodi Ehlimana Memišević sa UNSA-e uprkos izvještajima o više od 20.000 silovanja, izrečene su tek 32 osuđujuće presude, što upućuje na ozbiljan nedostatak pravne odgovornosti.

Emil Kerenji iz Američkog memorijalnog muzeja holokausta istakao je da genocidna masovna ubistva dolaze na kraju dugog historijskog procesa koji se najbolje razumije analizirajući retoriku eliminacije. Kroz analizu prošlih i sadašnjih pravnih okvira, rad Onura Uraza sa Univerziteta Hacettepe ocjenjuje da li je međunarodni pravni sistem razvio efikasnije mehanizme za rješavanje državne odgovornosti za genocid ili se i dalje suočava sa istim strukturnim i dokaznim preprekama.

Diskutujući političke okolnosti oko donošenja UN-ove Rezolucije o genocidu u Srebrenici, Rosa Aloisi i Jayden Salter sa Univerziteta Trinity ističu da otpor prema obilježavanju, uključujući i uništavanje, rekonstrukciju i reinterpretaciju mjesta sjećanja, kao i zapaljiva retorika usmjerena protiv institucionalizacije dana sjećanja, potvrđuju moć memorijala, posebno onih koji odražavaju pravnu istinu utvrđenu pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

Jasmin Medić sa UNSA-e analizirao je priznanja krivice presuđenih ratnih zločinaca (Erdemović, Obrenović, Nikolić, Krstić i dr.) i prezentirao rezultate istraživanja o sljedećim pitanjima: Da li su priznanja bila izraz iskrenog kajanja ili samo način da se izbjegne strožija kazna? Kako su priznanja utjecala na pitanje suočavanja sa prošlošću u entitetu RS i kakav je njihov značaj u borbi protiv revizionizma i poricanja genocida? “U svojoj analizi došao sam do nalaza da se spomenuti počinioci nisu iskreno pokajali za počinjene zločine i da su pojedini sklopili nagodbu samo da ne budu osuđeni za genocid”, zaključio je Medić.

U nastavku konferencije “Srebrenica 30 godina poslije genocida: sjećanje, odgovornosti i izazovi negiranja”, Kim Sadique  sa Univeziteta De Montfort predstavila je svoj rad u kojem problematizira učenje o genocidu koje je zamišljeno kao transformativno iskustvo koje nastoji potaknuti studente i posjetioce memorijalnih muzeja na preuzimanje inicijative i djelovanje usmjereno na sprječavanje ponavljanja takvih i sličnih zločina u budućnosti te doprinos ostvarenju načela “Nikada više”, odnosno predlaže primjenu “pedagogije za društvene promjene”.

Pinar Akarcay sa Univerziteta u Istanbulu donijela je zanimljive pojmove u polje istraživanja genocida. “Glavno obilježje politicida i democida je koordiniran i ustrajan pokušaj države ili dominantnih društvenih grupa da, djelimično ili u potpunosti, unište neku društvenu ili političku grupu. Genocid u Srebrenici, skoro prvi genocid počinjen u Evropi, nije samo primjer genocida, već ujedno i primjer politicida i democida”, ističe Akarcay.

U posljednjih trideset godina zabilježeni su brojni pokušaji priznanja političke odgovornosti Nizozemske u vezi s genocidom u Srebrenici. Prema zapažanju Nike Wentholt  sa Univerziteta za humanističke nauke u Utrechtu ti pokušaji su tek djelimično, minimalno rezultirali priznanjem. U svom zajedničkom naučnom članku, Wentholt i Alma Mustafić  tvrde da nizozemska politika i društvo nisu iskoristili pruženu priliku, kada su brojni građanski sudski postupci rezultirali utvrđivanjem odgovornosti Nizozemske za ubistvo više od 350 Bošnjaka.

“Zaključenjem rata u Bosni i Hercegovini, međunarodna zajednica je u Dejtonski mirovni sporazum unijela ideju da povratak Bošnjaka predstavlja ljudsko pravo i oblik pravde, obnavljajući vlasnička prava i raseljene zajednice. U stvarnosti, proces povratka bio je – i ostaje i nakon 30 godina – složen i neujednačen. Ova prezentacija razmatra iskustvo povratka kući kroz dvije prizme: ‘domicid’ kao opis štete nanesene tokom rata, s jedne strane, i ‘obnovu pripadnosti’ kao idealizirani cilj postratnog perioda, s druge strane”, istakao je David Simon sa Univeziteta Yale.

Na kraju dana, Sead Turčalo (UNSA) podcrtao je da negiranje genocida u Srebrenici nije spontana pojava niti legitimno “drugo mišljenje”, već organiziran i institucionaliziran fenomen. Sistematskim poricanjem sudski utvrđenih činjenica, žrtvama i preživjelima se oduzima pravo na istinu i dostojanstvo, nanosi im se ponovno poniženje i podriva se sama mogućnost pravde.

“Revizionistički narativi o Srebrenici služe se prepoznatljivim metodama obmane i manipulacije – potpuna inverzija činjenica, gdje se žrtve proglašavaju krivcima, a zločin prikazuje kao navodna ‘osveta’. Ključna taktika je i konstantna diskreditacija izvora istine, od svjedočenja preživjelih, preko udruženja žrtava, do Haškog tribunala, koji se neosnovano etiketira kao “politički sud”, sve s ciljem da se uništi povjerenje u dokaze i činjenice”, zaključio je Turčalo.

U kinu Meeting Point je u srijedu u 19 sati i 30 minuta organizirana specijalna projekcija filmova Quo Vadis Aida, režiserke Jasmile Žbanić, kao i kratkog igranog filma “Majka”, proslavljenog režisera iz Turske, Rasita Gorgulua.

U četvrtak nakon planirane posjete Memorijalnom centru Srebrenica u Potočarima, konferencija će biti zatvorena koncertom Sarajevske filharmonije u Narodnom pozorištu sa početkom u 20 sati koji je otvoren za javnost. Na ovom posebno emotivnom koncertu bit će izvedeno djelo “Kindertotenlieder” (Pjesme mrtvoj djeci) slavnog kompozitora Gustava Mahlera – ciklus pjesama koje na snažan i potresan način izražavaju bol roditeljskog gubitka i krhkost ljudskog života. Orkestar predvodi maestra Samra Gulamović, a kao solistica nastupit će mezzosopranistica Amila Ravkić. Ovom prilikom bit će prikazan i video esej u režiji Danisa Tanovića koji kombinira fotografije Damira Šagolja s poezijom Faruka Šehića. Koncertom se odaje počast ne samo djeci stradaloj u srebreničkom genocidu, već i djeci koja su stradala u ratovima i sukobima širom svijeta.

Svi sadržaji dio su programa Univerziteta u Sarajevu pod naslovom “Odgovornost za budućnost”.