Svjetski jevrejski kongres: Nećemo stajati po strani, oplakujemo žrtve genocida u Srebrenici

Ranije ovog mjeseca imao sam privilegiju predvoditi izaslanstvo Svjetskog židovskog kongresa u Bosni i Hercegovini na komemoraciji kojom se obilježava 28. godišnjica genocida u Srebrenici. Na ličnoj razini, smatram da ovo hodočašće ima duboko značenje u dva aspekta: prvo, jer se, kao sin dvoje preživjelih iz nacističkih logora smrti i koncentracijskih logora Auschwitz i Bergen-Belsen i kao neko ko je rođen u logoru za raseljene osobe, intuitivno poistovjećujem sa žrtvama i preživjelima genocida i zločina protiv čovječnosti; i drugo, zato što je ovo bila moja posljednja suštinska inicijativa kao pomoćnog izvršnog potpredsjednika WJC-a i glavnog savjetnika prije nego što odem s ovih pozicija krajem augusta, piše u autorskom tekstu Menachem Z. Rosensaft za Just Security.

“Stravične činjenice o genocidu nisu upitne, osim u određenim ekstremnim – i diskreditiranim, uglavnom krugovima bosanskih Srba i među Srbima. Između 11. i 16. jula 1995. paravojne snage bosanskih Srba, separatističke proto-države bosanskih Srba poznate kao Republika Srpska, pod komandom generala Ratka Mladića, masakrirale su više od 8.000 Bošnjaka – odnosno bosanskih Muslimana – muškaraca i dječaka u i oko bosanskog grada Srebrenice, koji su Ujedinjeni narodi proglasili “zaštićenom zonom” pod svojom zaštitom.

Te iste snage Republike Srpske također su deportirale više od 25.000 bošnjačkih žena, djece i staraca iz Srebrenice. Nizozemski bataljon UN.-a, poznat kao Dutchbat, sa sjedištem u bivšoj tvornici akumulatora u obližnjim Potočarima, ne samo da je odbio očajne Bošnjake, već ih je bezosjećajno predao Mladićevim jurišnicima.

Od tada su niz sudskih i žalbenih vijeća Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i Međunarodni sud pravde, proglasili ubistva u Srebrenici genocidom. Među bosanskim Srbima koji su osuđeni za genocid – prve takve presude u Evropi otkako je Generalna skupština UN-a usvojila Konvenciju o genocidu 1948. – bili su Mladić i predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić.

Prema odredbama Daytonskog sporazuma iz novembra 1995. koji je trebao vratiti privid mira u Bosnu nakon četiri godine brutalnog rata, Bosna je podijeljena na bosansko hrvatsku federaciju i gore spomenutu Republiku srpsku. Dok su genocid u Srebrenici i bezbrojni zločini protiv čovječnosti koje su počinile ultranacionalističke jedinice bosanskih Srba pod Mladićevom komandom nad Bošnjacima kontinuirano gorući ožiljak za muslimansko stanovništvo zemlje, prevladavajući stav u vladajućim krugovima Republike Srpske je poricanje genocida, pa čak i afirmativna glorifikacija Mladića i njegovih jedinica i njihove srpske supremacističke ideologije, pojašnjava Rosensaft.

Poistovjećivanje s bolom i mukom

Glavni cilj izaslanstva WJC-a u Bosni od 9. do 11. jula bio je identificirati se, kako pojedinačno, tako i kao organizacija koja predstavlja više od 100 židovskih zajednica diljem svijeta, s ogromnom boli i mukom koju do danas trpi bošnjački narod. Tokom godina, pojedini židovski vođe i aktivisti također su bili u Bosni za ovu julsku obljetnicu. Imao sam privilegiju obratiti se na komemoraciji u Potočarima 2022. godine. Ovaj put smo, međutim, htjeli da bude naglašenija kolektivna židovska prisutnost ovom prilikom, a izaslanstvo je bilo zaista međunarodno i predstavljalo je WJC u cjelini.

U grupi su bila uključena dva člana Upravnog odbora WJC-a, Mary Kluk iz Južne Afrike i Eli Novershtern iz Izraela, kao i dva člana Izvršnog odbora WJC-a, dr. Efrat Sopher iz Ujedinjenog Kraljevstva i Sonat Birnecker Hart iz Sjedinjenih Država; Konstanty Gebert, istaknuti poljsko-židovski novinar i pisac koji je bio ratni izvjestitelj tokom 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji; članovi Židovskog diplomatskog zbora WJC-a, vodećeg odjela budućeg vodstva organizacije, iz Bosne, Njemačke, Izraela, Švedske, Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država; i članovi višeg osoblja WJC-a, uključujući Daniela Radomskog, voditelja strategije i programa i izvršnog direktora JD Corpsa; Ernest Herzog, izvršni direktor operacija; Maya Cimeša Samokovija, izvršna direktorica za pitanja zajednice; i Cory Weiss, izvršni direktor komunikacijske strategije. Znatan broj naše grupe bili su ili djeca ili unuci onih koji su preživjeli holokaust, pojašnjava dalj.

Ovo nije bilo prvo poistovjećivanje WJC-a s obilježavanjem genocida u Srebrenici. Prije tri godine, dvoje članova ovogodišnjeg izaslanstva WJC-a, Gila Baumöhl iz Frankfurta i Vladimir Andrle iz Sarajeva, pokrenuli su JD Corps kampanju na društvenim mrežama i pisanje mišljenja kako bi podigli svijest o genocidu u Srebrenici. “Kao Židovi, osvrćemo se na historiju staru više od 4.000 godina koja je bila pogođena diskriminacijom, progonom i istrebljenjem našeg naroda, što je kulminiralo namjernim istrebljenjem šest miliona Židova tokom holokausta”, napisala je Gila Baumöhl 9. jula 2020. u njemačkom Jüdische Allgemeineu. “Ovu historiju i sjećanje na žrtve, na našu rodbinu nosimo sa sobom. To je dio naše DNK. Dakle, znamo šta znači kada se ljudska bića sistematski ubijaju zbog njihove vjere ili etničke pripadnosti – kao u Srebrenici.”

Koncept izaslanstva JD Corpsa proizašao je iz sastanka prije nekoliko mjeseci između ambasadora Svena Alkalaia, tadašnjeg stalnog predstavnika Bosne u Ujedinjenim narodima (a sada ambasadora njegove zemlje u Sjedinjenim Državama), Daniela Radomskog i mene, nakon čega je uslijedio Zoom poziv s Emirom Suljagićem, direktorom Memorijalnog centra Srebrenica u Potočarima. Odlučili smo da 10. jula 2023., dan prije komemoracije, održimo cjelodnevnu konferenciju o kolektivnom sjećanju u centru, omogućivši našoj delegaciji da podijeli i razmijeni mišljenja s članovima bošnjačkog civilnog društva, kao i višim osobljem centra. Među temama o kojima će se razgovarati su kako se sjećati nestalih i mrtvih; uloge memorijala, muzeja i obrazovanja u očuvanju sjećanja; suočavanje s negiranjem i iskrivljavanjem holokausta i genocida; naša odgovornost prema mrtvima i preživjelima; i borba protiv političkog i ideološkog ekstremizma u Evropi.

Priče posvuda

Naša grupa je u Potočare stigla u nedjelju, 9. jula, i provedena je kroz memorijalni centar, koji se nalazi upravo u onim zgradama u kojima su 28 godina ranije navodni mirovnjaci Nizozemskog bataljona izdali Bošnjake koje su trebali štititi. Memorijalni centar Srebrenica koji se sada tamo nalazi iznimno je impresivan u svakom pogledu – u istoj je ligi kao i drugi veliki memorijalni centri holokausta ili genocida bilo gdje u svijetu. Ovo je tim više izvanredno jer je postignuto na kratko — i uglavnom u izolaciji, s Potočarima koji su udaljeni nekoliko sati vožnje od najbližeg grada.

No možda je to jedna od prednosti centra – njegovo osoblje je skupina sastavljena većinom od preživjelih žrtava genocida, potaknutih unutarnjim požarima i prkosnih ideološkim nasljednicima ubica njihovih porodica i prijatelja, koji nastoje iskriviti ili potpuno izbrisati njihova košmarna, još uvijek živa sjećanja.

Amra Begić Fazlić, zamjenica direktora Centra, tu je više od 18 godina. Njena postojana, ohrabrujuća prisutnost jin je Suljagićevom bujnom jangu. Amrin otac, djed, 26 drugih rođaka i njena najbolja prijateljica ubijeni su u genocidu. “Čekali smo da svoje voljene ispratimo na vječni pokoj”, kaže ona, odražavajući osjećaje cijelog osoblja, “a sada čuvamo uspomenu na sve njih. Zato je to više od posla. To je misija koja nema kraja.” U vrlo stvarnom smislu, ona i njezini kolege nose vidljive i skrivene ožiljke. “Žrtva ne mora nužno biti mrtva”, objašnjava ona, “mi smo neizravne žrtve genocida u Srebrenici.”

Almasa Salihović, komunikacijska direktorica Centra, imala je samo osam godina kada su joj bosanski Srbi doslovno istrgli brata iz ruku i odveli ga da ga ubiju. To su uspomene koje su je mogle – a vjerojatno i trebale – psihički ostaviti ožiljke za cijeli život. A ipak je optimistična, obično s osmijehom na licu, savršena profesionalka, koja je svoj razumljivi bijes i tjeskobu kanalizirala u strastvenu posvećenost sjećanju na svog brata i sjećanju na više od 8.000 drugih žrtava genocida.

Azir Osmanović, glavni kustos Centra, proveo nas je kroz izložbu pod nazivom “Stopama onih koji (ne)pređu” koja prikazuje očajničke pokušaje bošnjačkih muškaraca i dječaka da kroz šume pobjegnu iz Srebrenice u relativnu sigurnost Tuzle, najbližeg slobodnog grada. Većina ovih Bošnjaka je ubijena u relativno kratkom roku. Izložba prikazuje artefakte pronađene na njihovom tragu, uključujući cipele – sve što je ostalo od onih koji su ih nekoć nosili – poredane poput duhova u beskrajnom, nepomičnom maršu smrti. Vidjevši ove cipele, pomislio sam na brda cipela u Auschwitzu, možda uključujući i one koje su nosili moj brat i baka i djed prije nego što su ugušeni plinom.

Azir je preživio marš smrti kao 13-godišnji dječak. Njegov 16-godišnji brat Azmir, koji je bio dio grupe nenaoružanih dječaka, nije. Azmirova lubanja je pronađena i identificirana DNK analizom 2018. godine. “Nakon što sam saznao da je to lubanja mog brata”, rekao je Azir, “osjećao sam se kao da je ubijen istog trenutka.” Azir je bratove posmrtne ostatke ukopao 11.07.2021.

Hasan Hasanović, koji vodi impresivan program usmene povijesti centra, koautor je knjige “Glasovi iz Srebrenice: Priče preživjelih o bosanskom genocidu”, istovremeno uvjerljive i srceprapajuće zbirke priča. Hasan nam je pokazao svoju rastuću arhivu, koja će garantirati da će sjećanja preživjelih služiti kao akademski izvor, kao i osigurati da će individualnost zločina, opisi svakog zločina kako su svjedočili ili doživjeli preživjeli, te identiteti mrtvih biti trajno upisani u bosansko – i svjetsko – kolektivno sjećanje. Ono što nas je sve zadivilo bila je sofisticirana profesionalnost Hasana i njegovog tima – usmena historija koju su sastavili i nastavljaju prikupljati jednaka je onima prikupljenima u Memorijalnom muzeju holokausta u SAD-u ili u Zakladi USC Shoah.

Suljagić, direktor centra koji okuplja svoj uigrani tim, sila je prirode. Visok, bujan, harizmatičan, intelektualno briljantan s oštrim smislom za humor bez poštovanja i krajnje neustrašiv, pretvorio je centar iz provincijskog lokalnog spomenika u instituciju sjećanja svjetske klase. Također ga redovito ocrnjuju bosanski Srbi i srpski ultranacionalisti. U julu 1995. godine bio je prevoditelj Nizozemskog bataljona i preživio je jer je američki dužnosnik NATO-a stacioniran u Tuzli zapravo naredio komandi Nizozemskog bataljona da poduzme sve potrebne mjere “kako bi se osigurala sigurnost i sigurna evakuacija” Suljagića i još jednog prevoditelja Bošnjaka. Suljagić je potom radio kao novinar, izvještavajući s ICTY-a u Haagu, i bio je zamjenik ministra odbrane BiH, uz doktorat političkih nauka na Univerziteta u Hamburgu i predavanje međunarodnih odnosa na Internacionalnom sveučilištu u Sarajevu.

Jedinstvene tragedije — s univerzalnim implikacijama

Još jedna misao za kraj: obilježavamo žrtve holokausta jer su to naše porodice, naše zajednice, naši ljudi, ali i zato što su bile žrtve genocida, jer su bile žrtve užasnih zločina protiv čovječnosti. I mi moramo jednakom snagom priznati i obilježavati genocid i zločine protiv čovječnosti počinjene nad bošnjačkim narodom u Srebrenici i drugdje.

Naš moralni imperativ mora biti da sve žrtve genocida, zločina protiv čovječnosti i drugih sličnih zločina zaslužuju dostojanstvo i poštovanje da se njihova agonija i patnja priznaju i sjećaju. Preživjeli Auschwitz i dobitnik Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel učio je da je “holokaust bio jedinstvena židovska tragedija s univerzalnim implikacijama”. U istom smislu, vjerujem da je genocid u Srebrenici bio jedinstvena bošnjačka tragedija, iako s univerzalnim implikacijama, kao što je genocid u Ruandi bio jedinstvena Tutsi tragedija, iako, opet, s univerzalnim implikacijama.

Svaki genocid i svaki zločin protiv čovječnosti mora se promatrati kao jedinstvena tragedija iz perspektive i kroz prizmu njegovih žrtava, ali uvijek, uvijek, s univerzalnim implikacijama.

Također čvrsto vjerujem da samo ako osiguramo da su svi prošli i sadašnji užasi – Auschwitz, Srebrenica, Bergen-Belsen, Kigali, Bucha – neumoljivo integrirani u svjetsku svijest, imamo barem šanse pobijediti protiv sila tame, netrpeljivosti, antisemitizma, rasizma, islamofobije, ksenofobije, homofobije i mržnje općenito koji ugrožavaju čovječanstvo u cjelini. “Nikad više” ne znači i ne može se dopustiti da znači nikad više samo za Židove. To znači nikad više nikome, nijednom narodu, nijednoj manjini. Nećemo stajati po strani – ne možemo stajati po strani – kada bilo koja skupina, bilo koja manjina bude žrtva, proganjana, potlačena ili ubijena. Zato je naša delegacija WJC-a otputovala u Potočare i zato smo se 10. i 11. jula pridružili bošnjačkom narodu u obilježavanju žalosti za žrtvama genocida u Srebrenici, zaključuje Rosensaft.”