Sjećanje na poginule u masakru na Markalama

Na spomen-obilježju na pijaci Markale u centru Sarajeva obilježena je 20. godišnjica jednog od najstrašnijih događaja u historiji glavnog grada BiH, kada je 5. februara 1994. godine ubijeno 68, a ranjeno 144 građana Sarajeva.

Cvijeće kraj spomen-obilježja žrtvama, koje su ubijene minobacačkom granatom ispaljenom sa položaja Vojske Republike Srpske (VRS), položile su brojne delegacije vlasti, predvođene predsjedavajućim Predsjedništva BiH Željkom Komšićem.

Abid Kočević, koji je prije 20 godina ranjen na tom mjestu, za Al Jazeeru je rekao: “Granata je eksplodirala i ja sam bio ispod stola. Dok sam došao sebi, prvo što sam pogledao je li mi nešto bilo. Kad vidim – noga mi je okrenuta. Na jednu stranu, ja ju probam vratiti, bila je otkinuta.”

“Ja mislim da je smrt jedina prava istina, sve je ostalo laž. Dvadeset godina živim u uvjerenju da svi ti 300.000 mrtvih u Bosni i Hercegovini nisu uzalud dali svoj život, kao i moj otac. I 20 godina poslije, moja djeca koja su rođena, koja su čitav rat ovdje bila, nemaju pravo na školovanje, posao, nema ništa u ovoj državi, ova država je u kontroliranom kaosu”, kazala je Lejla Tihić, čiji je otac izgubio život na Markalama. 

Odnos države i vlasti prema preživjelim žrtvama i porodicama žrtava, kao i način na koji se obilježava godišnjica masakra na Markalama, prema riječima Seada Durme, čiji je brat Dževad poginuo 5. februara 1994, sramotan je, prenosi agencija Anadolija.

“Ja sam izgubio brata koji je imao 39 godina. Kad god dođem na pijacu plačem. Ja znam mjesto gdje mi je brat poginuo. Nastojim da ne dođem, ali moram, jer živim u blizini. Njegovo dijete, koje danas ima 34 godine, još je nezaposlen čovjek i na birou. To je sramota. Ko borce pita kako im je? Niko. Bitno je da političari dođu, da iskoriste ovo za svoju promociju, slikaju se i polože vijence. Sjete se 5. februara sad i nikad više”, rekao je Durmo.

‘Žrtve, a ne politički poeni’

Amela Omanović, koja je izgubila majku Mejru Orman u masakru na Markalama, kroz suze je kazala kako se tuga i bol nikada ne mogu zaboraviti.

“Dvadeset godina je prošlo. Sjećam se svakog momenta. Kad je otišla, svakog detalja. Vriske, plača, tuge. Sjećam se da je granata, kao da je u nešto mekano pala, pala među ljude. Ne postoji ni dan ni momenat da se zaboravi i zanemari. Ja svojoj djeci svaki dan pričam. Ovo se ne smije zaboraviti. Mislim da je premalo da ovolike žrtve dobiju jedan zid na jednoj pijaci. Premalo je da se svi samo slikaju i drže govore za tolike žrtve. To su žrtve, a ne politički poeni”, naglasila je Omanović.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić smatra da će Srbija “i narednih 100 godina negirati masakr na Markalama”.

“Oni to neće priznati i ja ne znam kako nekome u Sarajevu to nije jasno. Naravno da će Srbija sve učiniti da izbriše svoju odgovornost u vezi sa ratnim dešavanjima, ne samo u BiH nego i u Hrvatskoj. Zar neko ovdje očekuje da će doći do spektakularnog preokreta? Stalno se suočavamo s tim stvarima. Maksimum korektnosti koji možemo da dobijemo iz Beograda jeste da kažu da smo svi isti. Nismo svi isti, mi smo se branili, nismo nikoga napadali. A ljudi koji su stradali na Markalama sigurno nikoga nisu dirali. Nismo isti”, poručio je Komšić.

Napadi na Markale – u februaru 1994, ali i kasniji u augustu 1995.  – bili su povod za zračne napade  NATO snaga na srpske položaje. Za ratne zločine nad stanovnicima Sarajeva, uključujući i prvi masakr na Markalama, Međunarodni sud u Hagu osudio je komandanta sarajevsko-romanijskog korpusa Stanislava Galića na doživotni zatvor. Njegov nasljednik, Dragomir Milošević osuđen je na 29 godina zatvora, nakon što je proglašen odgovornim za masakr 1995. godine.

Peti februar je nakon rata proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992-1995. godine.

Izvor: Agencije