Obilježena godišnjica Ohridskog sporazuma

U Makedoniji je obilježena 12. godišnjica potpisivanja Ohridskog sporazuma, nakon kojeg je okončan oružani sukob pobunjenika albanske Oslobodilačke narodne armije i makedonskih snaga sigurnosti.

Zvaničnici Demokratske Unije za integraciju, partije formirane nakon transformacije ONA-e, poklonili su se spomeniku albanskih žrtava u selu Aračinovo u blizini Skoplja.

Premijer Nikola Gruevski i zvaničnici makedonske vladajuće partije VMRO-DPMNE nisu obilježili potpisivanje dokumenta.

Broj stradalih u oružanom konfliktu 2001. nikada nije tačno objavljen. Spominje se 200 ubijenih na obje strane, među kojima ima i civila.

Veća prava

Ugovorom su Albanci dobili veća prava u korištenju jezika, simbola, obrazovanja i zapošljavanju.

Obični građani, i Makedonci i Albanci, kažu da se nakon konflikta život nije drastično promijenio, izvijestila je Milka Smilevska, novinarka Al Jazeere. 

Seljadin Šaini obilazi grob svog sina Abdulmedžida. Dolazi svaki dan. Kako kaže, dio njega se nalazi tu na brdu iznad sela Slupčane, kod Kumanova.

Abdulmedžid je imao četrnaest godina kad je poginuo. Pomagao je borcima bivše Oslobodilačke narodne armije.

Donosio im je hranu i vodu. Ranjen je početkom jula 2001, kad je makedonska armija granatirala selo, koje je bilo jedno od uporišta albanskih pobunjenika.

Majka Fezrije kaže da, iako ima i drugu djecu i unuke, niko joj ne može nadomjestiti gubitak sina. 

“Dijete mi uvijek nedostaje. Bio mi je omiljen, pametan. Posebno za praznike, vidim svi su na okupu, a njega nema i to me muči”, kazala je Fezrije Šaini.

Seljadin kaže da život mora ići dalje. I da rat nije rješenje problema.

‘Međusobno pomaganje’

Seljadin je poručio: “Mi možemo mirno živjeti sa drugima. I međusobno se pomagati. Budućnost je u tome da vama Makedoncima želim isto što i sebi”.

Vrijeme prolazi, ali Slupčane, selo na sjeveroistoku Makedonije, se ne razvija. Stanovnici optužuju političare da su korumpirani i da dolaze tu samo na godišnjicu mirovnog ugovora.

Oružani sukob prije 12 godina pogodio je i Tetovo. U naselju na periferiji grada kidnapirani su otac i brat Zlatka Trajčeskog. Bili su među dvanaestoro ljudi odvedenih u nepoznatom pravcu. Njihova sudbina i danas je nepoznata.

“I da su ubijeni, neka nam kažu gdje su. Da se zna, da kažu: tu su. Ali to još uvijek ne znamo”, rekao je Trajčeski.

Porodica Trajčeski prodala je kuću na periferiji Tetova, odakle su njihovi najbliži odvedeni. Zlatko kaže da i dalje žive ni na nebu ni na zemlji.

Politička amnestija

Teško im pada to što je slučaj dvanaestorice nestalih Makedonaca politički okončan amnestijom, bez sudskog procesa. Odluku u Sobranju prije dvije godine su izglasale partije i danas vladajuće većine.

“Za nas postoji nešto kao mržnja. Nisu svi krivi, ali jednostavno ne želim da pričam, stojim sa strane. Rekla sam, nisu svi krivi, pojedinci su to uradili, ali kao da su svi”, kazala je Altana Trajčeski, kojoj su kidnapirani sin i muž tokom konflikta.

Apeliraju na vlasti da otkriju sudbinu nestalih iz Tetova i okoline.

Konflikt iz 2001. više nije tema stanovnika tog grada. Pogađaju ih svakodnevni problemi.

“Dvanaest godina od kraja konflikta u Tetovu glavno pitanje je nedostatak vode za piće. Grad ima problema i sa odlaganjem smeća. A kao i ostatak zemlje problem je visoka stopa nezaposlenosti. U međuvremenu Tetovo je postalo univerzitetski grad, gde se školuju Albanci, Makedonci i pripadnici drugih zajednica”, izvijestila je Smilevska.

Upravo u obrazovanju stanovnici vide put ka boljem međusobnom razumijevanju i prihvaćanju.

Izvor: Al Jazeera