‘Komedija zabuna’ i treći entitet u BiH

Vesna Pusić pripadala je uskom krugu intelektualaca koji su zahtijevali ostavku Franje Tuđmana (EPA)

Piše: Davor Gjenero

U političkim odnosima na Balkanu “komedije zabuna” rijetko su zabavne, prostodušne burleske, a mnogo češće imaju tragičan kraj. Isto tako, rijetko se zasnivaju na nevinim nesporazumima, već nerazumijevanje uglavnom zaoštravanju namjerne pogrešne interpretacije. Jedan od primjera takve pogrešne interpretacije nekog političkog stava, koji bi dugoročno mogao izazvati političku štetu u ovom prostoru, onaj je o tome kako buduća hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić na novu funkciju u palači na zagrebačkom Zrinjevcu navodno dolazi s policy planom za Bosnu i Hercegovinu, u kome je i podjela susjedne države na tri entiteta.

Vesna Pusić jedna je od onih hrvatskih intelektualaca i političara čiji stav o odnosu Hrvatske prema Bosni i Hercegovini nikada nije bio pod utjecajem nacionalističkih manipulacija, poput one kako Hrvati u Bosni i Hercegovini, kao konstitutivni narod, imaju pravo na entitet u okviru kojega će ostvarivati suverena prava, dakle, navodno pravo na zaokruživanje svoga “etničkog prostora”, koji bi u nekom “pogodnom trenutku” bilo moguće izdvojiti iz Bosne i Hercegovine i priključiti Hrvatskoj.

Predmet rasprave

Uostalom, u vrijeme najžešćih hrvatsko-bošnjačkih sukoba, kad se koncept takvog “entiteta” nastojalo ostvariti kroz zloglasnu Herceg-Bosnu, Vesna Pusić pripadala je uskom krugu intelektualaca, okupljenih oko časopisa Erasmus, koji su, zbog provođenja i podupiranja takve koncepcije, zahtijevali ostavku tadašnjega autoritarnog predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana.

Svaki iole obaviješteni hrvatski nacionalist Vesnu Pusić zbog tog pisma do današnjega dana smatra primjerom “nacionalnog izdajnika”, pa je manipulacija lansirana ovih dana kako je i ona postala zagovornikom trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini tim grotesknija i zlonamjerna.

Bosna i Hercegovina nije bila predmetom rasprave koja je prethodila parlamentarnim izborima, ali Vesna Pusić je, u kampanji pred predsjedničke izbore prošle zime, kao predsjednička kandidatkinja, govorila o soluciji hrvatske političke ponude za Bosnu i Hercegovinu. Njena politička pozicija nespojiva je s konceptom prema kojem bi se “Tuđman i Milošević naših dana” dogovorili s bošnjačkim vodstvom o preuređenju Bosne, odnosno rješenja kojim bi bilo tko izvana bosanskohercegovačkim legitimnim političkim predstavnicima nametnuo konstitucionalno rješenje. Uloga Hrvatske, kao i Srbije, prema njenom konceptu, može biti samo uloga onih koji će, metajezikom nevladinih organizacija, “facilitirati”, dakle olakšati taj dijalog i pomoći u posredovanju među trima stranama.

Stvaranje bolje klime

Drugim riječima, i realnije, uloga Hrvatske u tom bi dijalogu mogla biti obuzdavanje ekstremizma i tvrdoglavosti hrvatskih političkih predstavnika i stvaranje bolje klime za razgovore s Bošnjacima i Srbima. Ona je, doduše, ponudila i koncept o kojemu bi se moglo početi razgovarati, a to je podjela države na pet entiteta, prema modelu 3+2. Dakle, uz tri entiteta s jasnom nacionalnom većinom, formirala bi se i dva multinacionalna. Ostale pretpostavke njena prijedloga stavovi su o kojima u današnjoj hrvatskoj demokratskoj političkoj areni postoji potpuni konsenzus. Prva je pretpostavka da uređenje Bosne i Hercegovine bude takvo da slabi centrifugalne, a jača centripetalne silnice u zemlji. Dakle, već po tome je isključen redukcionistički pristup s trima nacionalnim entitetima, kao konačnim rješenjem, jer bi se njime otvorio prostor nekom budućem raskrajanju države, a poruka koja bi se poslala tim rješenjem značila bi dekonstrukciju središnje države.

Druga pretpostavka, o kojoj u hrvatskoj političkoj areni postoji konsenzus, uvjerenje je kako razgraničenje entiteta mora biti uvjetovano geografskom i ekonomskom logikom, sukladno tradicionalnoj gravitaciji na tim prostorima, a nikako posljedicama ratnih osvajanja. Nadalje, država mora biti decentralizirana, s visokim stupnjem prijenosa ovlasti na lokalne zajednice i na entitete, ali uz zadržavanje jedinstva u pitanjima obrane, nacionalne sigurnosti i međunarodnog predstavljanja države. Isto tako, u Hrvatskoj su sve demokratske političke opcije uvjerene kako Bosna i Hercegovina mora biti organizirana kao konsocijacijska zajednica, u kojoj će sva tri konstitutivna naroda preuzeti suodgovornost za njenu budućnost i društveni razvitak, a politička kultura i način izgradnje političkih institucija moraju biti takve da se svakome od triju naroda osigura autonoman izbor vlastite političke elite.

Ne smije se dogoditi situacija u kojoj jedna nacija drugoj nameće njene najviše političke predstavnike, ali istovremeno sustav mora biti tako postavljen da iz političkog života efikasno potiskuje one elite koje odbacuju kompromise i dogovore s elitama drugih dvaju naroda.

Svakome racionalnom u Hrvatskoj jasno je da zbog zločina Tuđmanove politike prema Bosni i Hercegovini mnogi u Sarajevu moraju imati grč u želucu kad se u Zagrebu spomene “treći entitet”, ili kad se Zagreb i Beograd počnu intenzivno dogovarati o regionalnim politikama, uspostavljati svojevrsne “osovinske odnose” i kad se stvara slika da se na toj relaciji traži rješenje za Bosnu i Hercegovinu. U jednom trenutku takav su loš osjećaj u Sarajevu izazvali predsjednici Tadić i Josipović, iako sasvim sigurno (barem s Josipovićeve strane) nije bilo intencija koje bi takvu zebnju činile opravdanom.

Koncept podjele

Kad je objašnjavala razloge svoga ulaska u stranačku politiku, dakle u sferu koja je izravno usmjerena uspostavljanju kontrole ili utjecaja na vlast, Vesna Pusić je nekom prilikom rekla kako je za takvu njenu odluku bilo presudno suočavanje s ratnim razaranjem Mostara i zločinom koji je ondje počinjen i u njeno ime.

Od osobe koju je štetočinska Tuđmanova politika prema Bosni i Hercegovini potakla da vlastitu kožu izloži političkoj borbi, kako bi osigurala da ta politika bude konačno poražena, sasvim sigurno ne treba očekivati da bi prihvatila i jedan djelić stavova i “vrednota” što ih je ta politika nastojala ostvariti. A koncept podjele Bosne na tri etnički definirana entiteta i “strpljivo čekanje” ili otvoreno poticanje da se središnja država u Bosni i Hercegovini raspadne, pa da se vlastiti teritorij proširi na “vlastiti entitet”, inačica je tuđmanovske politike, dakle onoga što je skorašnja hrvatska ministrica vanjskih poslova htjela i hoće politički poraziti.

Ako bi se u Sarajevu povjerovalo da je i ona spremna zastupati tuđmanovski “treći entitet”, značilo bi to da na Balkanu opet nema izlaza iz tragične “komedije zabuna”.

Izvor: Al Jazeera


Više iz rubrike VIJESTI
POPULARNO