Odrastati u digitalno doba ima neke svoje prednosti, ali svakako i mane.
No, za ove malo starije, koji su se “priključili” ovom digitalnom svijetu, sve je nekako drukčije. Neko će reći gore, neko bolje. Kako kome. No, da je čudno, jeste!
Kako su ljudi prije se dogovarali i nalazili na određenim mjestima, bez korištenja mobitela ili konstantnog dopisivanja i sigurnosti te komunikacije? Kako su znali gdje treba da idu? Kako su dogovarali poslove? Pravili uspomene? To su tek neka pitanja koja svakodnevno postavljamo mi “urođenici”, dok ovi mlađi uopće ne znaju za vrijeme prije.
Ja sam “urođenik” u tehnološko vrijeme, odnosno nisam od malena odrasla uz tehnologiju. Prilagođavala sam se tehnologiji, novim načinima, medijima, tehničkim dostignućima. I rado kažem da nisam ovisna i da sam još uvijek u granicama normale. A onda sam krenula na put!
Punjač za laptop, punjač za sat, punjač za mobitel… Ne zaboravi onda laptop, pa sat, pa mobitel. I šta još ono treba? Odjeća mi nekako zadnja u planu. No, to nije tema ovog bloga. Iskustvo putovanja, prateći GPS sistem i smjernice koje mi je dalo, dovelo me do suza. Do smijeha i suza. Jer, ne možes a da se sebi ne nasmiješ.
Desno, skrenite desno…, preračunavam!
Godinama je tehnologija uticala na sve aspekte modernog života. Neke tehnologije su, pogotovo zbog pandemije postale potreba, a neke luksuz. No, GPS sistem i gospođica koja nam govori kako i gdje da skrenemo, da idemo i kako da dođemo do određenih odredišta, postali su svakodnevnica.
Nisam neki čest korisnik GPS-a jer uglavnom idem poznatim putevima. No, kad sam u nekom većem gradu, volim da mi teta kaže kuda ću najbrže i najjednostavnije da dođem do odredišta. Često me odvede baš tamo gdje želim, vrlo jednostavno. A ponekad… pa, ni blizu!
Prošlog vikenda putovala sam iz Krajine u jedan gradić u centralnoj Bosni. Nije teško naći, vrlo jednostavan put, karta ne laže. Razmišljam da mi ne treba GPS, prvo autoput, pa skreneš tri puta. Međutim, tek kad silazim s autoputa, shvaćam da ne znam geografiju mnogo. Fale mi mala mjesta, mjesne zajednice, sela i općine koje se spominju na silnim oznakama na putu, bez onog završnog cilja koji tražim.
Palim navigaciju. Skrenite desno!
Vozim neko vrijeme, dok se ona preračunava. Put je OK, klasičan prema nekom manjem gradu u BiH. Nikakvih specijalnih želja ni nemam, samo da što prije dođem. Navigacija kaže desno. Iako je put pravo mnogo ljepši, bolji i noviji, skrećem desno. Jer, vjerujem navigaciji.
Penjem se, sve uža je cesta, a ja počinjem da čitam sela. Uglavnom su to prezimena, s malo kuća i još manje ljudi. Idem dalje, jer nazad mi više nema. Pogledam na karti, još samo 55 minuta. Put je jednostavan, karta ne laže.
Skrenite desno, opet kaže moja navigacija. Stanem, jer iza mene nema nikoga. Nisam nikad išla na ovaj kraj svijeta, niti sam sigurna da sam još na pravom putu. Desno me vodi u još uzu cestu. Pravo je isti ovaj put, a kad kliknem na njega, pokazuje mi još dva sata vožnje. Ma, vozim desno.
Karta ne laže
Makadam sam našla možda na trećem kilometru od tog desno. Penjem se ponovo, a šuma me okružuje. Više nije ni smiješno, iako se smijem čitavo vrijeme. Zabavljam sebe, a moja navigacija i dalje mi govori – samo naprijed. Nakon sigurno deset minuta vožnje i negdje u sredini šume, vidim čovjeka sa stapom kako prelazi put. Pitaću idem li u pravom smjeru, jer navigacija i dalje kaže da sam na svom odredištu za 45 minuta. A karta ne laže.
Na radiju mi pjesma ‘daj da se smijem od smijeha’, razmišljam prigodna.
Kako prilazim čovjeku i otvaram prozor, primijetim da štap nije štap, već puška. Sama sam. U nedođiji. Udahnem duboko, s hiljadu misli, otvorim prozor i stanem. Čovjek me gleda kao da je duha vidio.
Lovac je. Smijao se tako slatko, kad sam mu rekla gdje idem. Kazao je da ovuda prolaze samo mještani, uglavnom ovi što su još ostali i koji idu jedni drugima u goste. Ima, znate, cesta s druge strane. Za te veće gradove. Ovo je stari put. Vidite, makadam, veli on.
Vidim, vidim, ali karta ne laže. Moja navigacija i dalje mi govori, za pola sata sam tamo. Pozdravim se s čovjekom, kaže da sam mu popravila dan, silazi niz šumu dalje, nestaje s puta. Gledam u retrovizor i čudim se sama sebi. No, dobro. Vozim. Pjesma završava, a ja bacam pogled na svoju navigaciju. Zumiram, pogledam put, još sam uvijek na pravcu.
I napokon cesta. Asfalt. Sretna. Sigurno sam blizu, jer karta ne laže. Kaže mi da imam još 10 minuta. Priključujem se nekoj malo široj cesti, ima i automobila, izgleda živo. Još samo deset minuta. Nikome neću reći, nikome pričati. Jednostavno, došla sam kao i svi. Jednostavno!
Navigacija mi opet govori ravno, iako svi ispred mene skreću desno. Stanem, pogledam opet oznake. Piše između ostalog i grad u koji sam krenula. No, negdje četvrti po redu. Moja navigacija mi kaže da sam blizu. Ako idem ravno!
I iza mene svi skrenuše desno. Kontam, pa niko ne ide gdje ja idem. Sigurna sam. Put postaje sve uži, opet. Smijem se, a plače mi se jer navigacija kaže još šest minuta. Ja se opet panjem. Ali karta ne laže.
GPS, kao vanjski glas prostornog (ne)razuma
Bager i kamion i dva čovjeka. Onaj iz bagera mi maše rukom u smislu ‘otkud ti nesretnice!’ Mašem. Šta ću drugo. Navigacija kaže, za 500 metara skrenite desno.
Skrenite desno, veli ona po drugi put. Pogledam, nema desno. Odnosno, ako skrenem, livada je. Pa mogla sam i skrenuti, kad sam toliko mutava da je slušam ovoliko, pomišljam u sebi. Vozim se i ignorišem šta viče glas s navigacije. Preračunava se. I opet. I opet.
Skrenite desno. Pogledam, ima cesta. Široka, za dva automobila dovoljna. Asfaltirana. Smijem se.
Napokon, cilj! Navigacija kaže da sam došla, u daljini vidim hotel, ali ne uspijevam još pronaći ulaz u kompleks. Navigacija se preračunava, jer cilj mi je s desne strane. Zašto ga, zaboga, ne mogu naći?
Navigacijski uređaji i aplikacije Globalnog sistema pozicioniranja (GPS) su zaista korisni u mnogim situacijama. Međutim, nejasno je da li korištenje GPS-a utiče na naš vlastiti interni navigacijski sistem, ili na prostornu memoriju, koja se kritično oslanja upravo na tehnologiju, ali i na vjerovanje vlastitim očima i razumu, kada vidimo da nešto nije uredu.
Postali smo robovi usluga pojedinih aplikacija, mada često ne želimo priznati. Ne znamo nijedan broj napamet, informacije koje su se nekad činile svakodnevne, sad su nam na mobitelu. I ne moramo ništa pamtiti. Tehnologija, kao inovacija naših života, ali crna rupa naše memorije i razmišljanja.
Skrenite desno?! Još uvijek mi odzvanja u glavi.
Nije li bilo jednostavnije proučiti puteve prije nego što povjerujem ovoj aplikaciji? Ili smo zaboravili živjeti bez tehnologije. Upitati možda? Stati?
Došli ste na odredište, ponavlja. Jesam li?