Otkad se raspala SFRJ ili raskrojila po šavovima, bezuspješno se traži ime za ono što je od nje ostalo (šest država i jedna koja još nije primljena u UN). Nakon rata i ratova i, u tom krvoproliću, promjene društveno-političkog i ekonomskog sistema, pretvorbe i privatizacije, dugo se koristio prefiks “bivša”, tek kasnije, “regija” (i “zapadni Balkan”), ponekad napisan i velikim slovom na početku (meni se sviđa “regiona” – ako već ne postoji, neka je makar ženskog roda). Iako ne mislim da je to tako važno jer sadržaj je uvijek važniji od forme, ali upravo sadržaj najviše brine.
Uzgred rečeno, trenutno živim u Sloveniji, koja drži kontinuiran trend razvoja i jedina je uspjela nadmašiti rezultate koje je imala kao republika unutar Jugoslavije s obzirom na to da je uređena, organizovana i uspješna država, članica OECD-a, kluba najrazvijenijih država svijeta, ali i drugih organizacija, bez kojih je danas teško držati korak, visok standard i kvalitet života građana.
Jedini je problem što Slovenija, ni nakon četvrt vijeka, ne zna gdje je njena južna granica jer Hrvatska ne priznaje odluke Arbitražnog suda. To je ključna manjkavost regione: ne poštuju se međunarodne sudske odluke, a o domaćim da ne govorimo… Kako ćemo uspostaviti vladavinu prava? Kako se bilo šta dogovoriti jer slično je i s presudama haških sudova ili odlukama u vezi sa sukcesijom.
Plijen za ideološke podvale
Moja je sreća i zadovoljstvo što povremeno živim i u većini drugih država bivše domovine jer je to moj duhovni i jezički prostor. Hrvatska mi je najbliža, pa često idem u Zagreb, a pogotovo u Istru i Dalmaciju. I ne mogu se načuditi kako država koja ima sve preduvjete i resurse da napreduje ustvari stagnira ili ide unazad, ne samo zbog ideoloških podjela i nezgrapnog odnosa prema susjedima (sa svima je u problemima) već i kad je riječ o kupovnoj moći i standardu građana. Kako je moguće da je u Hrvatskoj 320.000 blokiranih računa? Ili, kako je došlo do toga da jedna privilegovana firma i njen vlasnik, Ivica Todorić, duguju deset milijardi eura (to je ukupan godišnji prihod od turizma)?
Sve to stvara nervozu kod običnih građana i postaju lagan plijen za različite ideološke podvale koje vlasti (s vremena na vrijeme), kao oglodane kosti, ubacuju u političku arenu s ciljem da proizvedu lažni patriotizam usmjeren i prema unutra i prema vani. Znači, i prema političkim protivnicima u Hrvatskoj, ali i političkim strukturama susjednih država, indirektno i njihovim građanima, jer vladajući HDZ ne može promijeniti matricu i stil vladanja, što Hrvatsku drži zakovanu u prošlosti.
Ni Srbija nikako da se oslobodi prošlosti i lažnog patriotizma, mada se ova nova / stara vlast verbalno trudi, ali je praksa i dalje daleko od deklarativnog napretka. I prema komšijama, ali i prema svojim građanima, koji teško žive i, veoma često, nezadovoljstvo projektuju na druge. Zapravo, traže krivce u drugim republikama i nacijama koje su “rasturile” Jugoslaviju, a oni su se, kao, borili za nju.
Problem je što mediji u Srbiji i dalje nisu slobodni ili sposobni da javnosti saopće cijelu istinu. Često sam šokiran šta sve čujem od svojih tamošnjih prijatelja i poznanika i ponekad ih pitam gledaju li oni još neku televiziju osim RTS-a. Naravno da gledaju – Pink TV, Happy, RTRS.
Tuđi i lični interesi
Najteže je u Bosni i Hercegovini, jer je svima jasno da se, još početkom 90-ih, taj lažni patriotizam (drugo ime za nacionalizam) krajnje surovo prelio u nju i rezultirao ratom. Ja se ne sjećam, a dugo pamtim, da je (dotad) u Bosni i Hercegovini nacionalizam bio bilo kakva opcija. I šta danas imamo – tri vladajuće lažnopatriotske nacionalne strukture, koje se, po sistemu spojenih posuda, nadopunjuju. Jedna je produžena ruka Beograda, s jakim ruskim utjecajem, druga je produžena ruka Zagreba (u kojoj se ruski utjecaj tek naslućuje, što je vidljivo iz spomenute afere “Agrokor”), a treća je, tako neki misle, u raljama frustrirane “mladomuslimanske struje”, koja u Erdoganu traži svog “prirodnog” saveznika.
Utisak je da svi oni rade za tuđe interese (ili svoje lične), dok interese svojih građana ne prepoznaju. Zapravo, jedno govore, nešto drugo rade, treće misle, a stvari su veoma jednostavne. Je li interes EU-a? Naravno da jest, jedino treba napraviti “domaću zadaću”, ali se sve radi da se ne uradi… Je li interes NATO-a? Meni se čini da jest, jer nema druge mogućnosti. Oni su se već dogovorili i potpisali i sad to na sve načine pokušavaju opstruirati. Vjerovatno zato što su svjesni da bi time odrezali granu vlasti na kojoj sjede. I postavlja se pitanje šta je važnije – opstanak na vlasti ili prosperitet nacija i građana?
Crna Gora krupnim koracima grabi i prema jednom i prema drugom. Pola puta već je prešla i nije se uplašila prijetnji i ucjena. A Makedonija je izgubila deset dugih godina jer se iscrpljivala u maglovitoj nacionalističkoj politici (u kojoj se najlakše lovi u mutnom). Prošla vlast naprosto nije shvatila da je pragmatizam osnovna vodilja u međunarodnim političkim odnosima. Ako moraš “progutati žabu”, bolje ti je da to što prije napraviš jer vremena za čekanje nema.
Slično je i s Kosovom – žaba je već progutana, ali niko nema hrabrosti to javno reći. Zato što je politička funkcija regionalnim političarima važnija od dobrobiti građana.
Regiona ima svoj tempo – korak naprijed, dva nazad, a narod se pomirio sa sudbinom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera