Tokom mog nedavnog boravka u Beogradu bila sam iznenađena učinkom djelovanja kojim je ratnohuškačka medijska kampanja 90-ih kontaminirala ljude. Razgovarala sam sa mnogima. Posebno me iznenadio razgovor s jednim ljekarom, koji je s nostalgijom pričao o Sarajevu. Govorio je kako je tu imao mnogo prijatelja i kolega. Predložila sam da dođe u Sarajevo i pokuša obnoviti veze. Odgovorio je: “Eh, lako je to reći, a ko će mene tamo braniti?” Nisam mogla vjerovati da je to mislio ozbiljno, ali bio je ozbiljan i zabrinut.
Da medijska indoktrinacija još uvijek postoji uvjerio me i još jedan sagovornik, po zanimanju sudija. Otvoreno me pitao šta bi se njemu moglo desiti kad bi došao u Sarajevo. Odgovorila sam kako sam iznenađena njegovim pitanjem te da bi me manje čudilo da me to pitao neko ko nije obrazovan i na toj poziciji ili da taj živi u ruralnoj sredini, a ne u Beogradu.
Političkim elitama pred rat je bio cilj stvaranje iracionalnog straha stanovništva od onih “drugih”. Za to su bili zaduženi mediji. Stalno se pozivalo na “volju naroda” i “ugroženost naroda”. Ove osobine medijskog izvještavanja bile su u nekoj mjeri prisutne u svim bivšim jugoslavenskim republikama i upravo su zbog zajedničkog djelovanja proizvele tragične posljedice. Sjećam se mitinga u Podgorici, koji su bili uvertira za predratno ludilo i ratnih poruke mitingaša: “Druže Slobo, samo reci, letjećemo kao meci.” U tom trenutku stari i mladi željeli su poletjeti poput kuršuma, samo ih je trebalo usmjeriti. Mediji su bili zaduženi za taj dio posla, a masa ljudi, koja je akumulirala toliko negativnih emocija u sebi, bila je odličan materijal za događaj zvani rat.
Iskrivljena slika
Prvi šok nakon jednog medijskog izvještavanja vezan za početak rata doživjela sam godinu prije rata u Bosni. Nakon vijesti o granatiranju Vukovara prestao je TV-prijenos. Okrenula sam se, onako u čudu, prema ukućanima i pitala kako vojska može gađati svoj grad. Znam da su svi građani SFRJ izdvajali doprinose za vojsku 50 godina, a sad ona gađa baš te građane! Godinu kasnije dešava se sličan scenario: gledam na TV-u skup građana Sarajeva ispred hotela “Holiday Inn”. TV-prijenos ponovo je prekinut. Znala sam da JNA tada počinje sa granatiranjem Sarajeva!
Agresori su se medijskom harangom predstavljali kao žrtve koje se moraju braniti. Tako su, prije početka sukoba, krenula uvjeravanja da po Hrvatskoj hodaju neke “Zenge”, a po Bosni i Hercegovini “Zelene beretke” te da su ovi do zuba naoružani morali upasti na tuđe teritorije da brane svoju domovinu od spomenutih. Bilo je potrebno samo malo zdrave logike da ljudi shvate da se svoja država ne brani na tuđoj teritoriji.
Da se puca na Sarajevo nije se moglo sakriti od građana ostatka Jugoslavije zbog izvještavanja stranih medija. Naravno, nikad ljudima nije rečeno ko puca na civile u Sarajevu. Opozicioni zastupnik u Skupštini Crne Gore Žarko Rakčević na sjednici republičke skupštine jednom je rekao: “Recite ljudima ko puca na Sarajevo!” Mediji su o tome šutjeli.
Tihi propagandni rat
Strahom od drugog i drugačijeg najlakše se manipulira. Kao primjer može poslužiti iskustvo grupe mladih iz Sarajeva, koja je ljetos krenula u Novi Sad na Exit. Boravili su u nekom naselju blizu Novog Sada. Na stanici su naišli na grupu mladih mještana. Pitali su ih kako da se prebace do Novog Sada. Oni njih – odakle dolaze. Odgovorili su: “Iz Sarajeva.” Naredno pitanje bilo je: “Ima li tamo muslimana?” Jedan od Sarajlija odgovorio je: “Mi smo ti, brate, ovdje svi muslimani.” Pogledali su ih sa čuđenjem, a zatim je jedan od mladih mještana rekao: “Vidiš da su momci normalni”, nakon čega su nastavili razgovor, kao da se poznaju godinama. Mladi kao mladi, vole slične stvari i uvijek imaju tema za razgovor. Ovo je pokazatelj da su mladi i dalje kljukani mitovima i poluistinama, da je neznanje bitan uzrok netolerancije, ali i da “famu” o različitostima mogu razbiti bliski susreti mladih ljudi.
Preusmjeravanje gnjeva
Nacionalistička retorika i dalje nailazi na plodno tlo. Socijalni pritisci, naročito u vezi s pitanjem zapošljavanja, prisiljavaju političke aktere na nacionalističku retoriku u cilju preusmjeravanja gnjeva građana sa stvarnih problema. I danas je na sceni retorika 90-ih. Prilikom spominjanja trenutnih političkih dešavanja i događaja najčešći se čuju riječi “rušenje države”, “raspad”, “podjela” i “rat”.
Govoru mržnje ipak je neophodno posvetiti dužnu pažnju naprosto iz razloga što stalno može zaprijetiti nacionalnoj sigurnosti. Može izazvati nove konflikte i direktno vodi u političko i svako drugo nasilje.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera