Mene je, otkako Mahira nema, sramota

Želim da vjerujem da će bilo ko od vas, bili roditelji ili ne, bili profesori ili pedagozi, komšije ili „slučajni prolaznici“ pomoći svakom djetetu

Piše: Melina Kamerić

Za potrebe ove vježbe zamolit ću vas da se pretvarate da vam je opet 14 godina. Imate „normalan“ odnos sa roditeljima i idete u bilo koju školu. Državnu ili privatnu, školu u kojoj treba da se obrazujete, ali i da vas odgoje. Sada zamislite da, nakon višemjesečnog verbalnog maltretiranja „drugova i drugarica“ iz razreda, verbalno (što se „kod nas“ inače zove i „zadirkivanje“) prerasta u ono što se „kod nas“ zove „dječija posla“.

Ta „dječija posla“ je veoma rastezljiv pojam, te ću vas zamoliti da se dobro koncentrišete.

Razlog za izazivanje, „dječija posla“ može biti bilo šta. Sjetite se kako ste izgledali, ponašali se, kakvi ste bili kada vam je bilo 14 godina. Dakle, birajte: mršavi ste, debeli, imate naočale, čudan hobi, niste cool, narasle su vam dojke ili brkovi, imate bubuljice, nemate bubuljice, ali imate klempave uši. Slušate „drugačiju“ muziku. Ili ste to naprosto „navukli na sebe“. Možda imate drugačije ime. Možda drugačiju boju kože. Možda ste „siromašniji“? Ili ste, možda, „previše osjetljivi“ – jer se tako „kod nas” definiše reakcija na vršnjačko nasilje. Eh, sad, nastavite zamišljati da to verbalno „izazivanje“ i ta „dječija posla“ prerastaju u pokoju modricu, počupanu kosu… prebijanje u prisustvu cijelog razreda ili „odabrane“ elite.

Ne. Neću vama, koji ste odrasli prije interneta, ni ponuditi opciju da vas, uz gore navedeno, zamolim da još na ovaj hipotetički scenario dodate realnost sadašnjosti. Nemojte, naime, zamišljati „dječija posla“ na socijalnim mrežama. Nemojte se zamarati. Samo se sjetite kako je bilo vama kada ste imali 14. Tada niko nije mogao napraviti grupu na Facebooku u kojoj će vas nastaviti maltretirati „dječijim poslom“. Dakle, dovoljno je da zamislite da su nevolje koje imate – one „starinske“.

Drugi dio u negativu

Može?! Zamislili ste?! Dakle, naredni korak je da zamislite da su vam nakon „dječijeg posla“ vršnjaci iz razreda pripremili nešto malo „ozbiljnije“. Recimo, zamislite da su vas silovali. Birajte mjesto, način… Birajte vršnjaka ili vršnjake koji su to uradili… Ili birajte predmet kojim su vas silovali. Prepuštam vam na volju. Može?!

Sada zamislite da, nakon čina silovanja, smognete snage da bilo kome to priznate. Bilo kome. Ali baš bilo kome.

Može?! Jeste li odlučili kome biste priznali? Roditeljima? Profesorima? Policiji? Bruceu Leeju?

I? Jeste li priznali? Nekom? Bilo kome?

Drugi dio ove vježbe je u negativu. Razumijete princip? Vi ste bili „malo veći“, „malo važniji“, malo više „cool“. Vi ste određivali pravila. Vi ste nekom davali „nadimke“, proglašavali ga ružnim, vrijeđali, udarali… Otišli malo dalje… Možda nekog silovali?! Da li ste se hvalili svojim dostignućima? Priznali to? Pokajali se?

Dobro. Sve jasno. „Ko je priznao, duplo mu se doda“, dakle malo ko ili niko nije ništa priznao, nego vratimo se „tuđoj muci“: ZAŠTO taj Dječak nije fino sve rekao tim svojim Roditeljima,… I ZAŠTO se sve nije riješilo u krugu porodice, škole… bla, bla bla. Da, JER DA JE PRIZNAO…

Stop.

Da vam nešto kažem. Znam neke od vas. Da, vas, odraslih, koji sada ovo čitate, koji ni kao „odrasli“ i „ozbiljni“ ljudi nisu smogli snage da priznaju i prijave nasilje u porodici, silovanje u vezi ili van veze koje im se desilo ili im se dešava sada… kada su „veliki“. Znam ja nas. Mi smo sada „veliki“ i „odrasli“. Ništa ne priznajemo. Jer nikad se ništa nije ni desilo. Ni sada, ni onda. I ko bi od nas takvih sada priznao da je bio žrtva „dječijeg posla“ nekad tako davno, u školi, recimo.

„Hajde, Boga ti, bilo, prošlo.“

Sramota i propuh

Nije sramota kad ja ne priznam. Sramota je kad neko drugi ne prizna. Pa makar to bio i dječak od 14 godina.

Čula sam i pročitala u posljednjih nekoliko sedmica pitanja i komentara o tome kako njegovi, Mahirovi, roditelji „neprimjereno“ koriste svoje „pozicije“ i „poznanstva“ da bi pričali o „svom sinu“. Pitali ste se „kako nisu znali kako im dijete diše“, „odakle im na pamet pada da se u toj tuzi oglašavaju u javnosti“.

Pitam se da li bi nam bilo lakše da o ovoj „neugodnoj temi“ njegovi roditelji šute. Da li bi bilo manje tužno? Manje poražavajuće? Pa, ima toliko roditelja kojima se djeca ubiju. Ili budu ubijena (dok mi okrećemo glavu u tramvaju, na ulici, u školi). Pa, šute, ne pričaju o „sramoti“.

Tako je to uglavnom „kod nas“. Naša „djeca spavaju kao zaklana“ dok mi „radimo kao crnci“ i nemamo vremena za njihovo „cigančenje“ za našom pažnjom.

Jer takvi smo. „Sramota“ i „propuh“ „kod nas“ su najsmrtonosniji.

Mene, eto, od kada se Mahir ubio, sramota. Muči me da li možda poznajem neke roditelje čija su djeca „dječijim poslom“ Mahira otjerala u smrt. Muči me ko su oni, ta „djeca“. Koja u slobodno vrijeme, i dok im roditelji „znaju kako dišu“, vrijeđaju, udaraju ili siluju drugu djecu.

Sramota me i toga kako, kao odrastao radno sposoban insan, prođeš pored djeteta koje sjedi „već sat vremena“ na stepeništu i bulji u prazno, a ne izgovoriš ništa. Ne upitaš ga kao odrasli čovjek: “A Boga ti, mali, šta ti radiš tu? Je l’ sve OK?” Ili: “Jesi li dobro?”

Sramota me što znam jednog drugog dječaka i njegovu majku kojima je „razredna“, zajedno s „pedagoginjom“, u jednoj osnovnoj školi u Sarajevu rekla da: „Preozbiljno shvataju druga iz razreda koji prijeti da će ga njegova ‘starija raja’ izbosti nožem.“

“Vlastiti poraz”

Sramota me što „maloljetnici“, koji su se bavili ili bave „dječijim poslom“, mogu dobiti samo „odgojne mjere“. Što njihovi roditelji neće snositi zakonske posljedice „vlastitog poraza“ – jer tako se to „kod nas“ zove.

Sramota me što škole više ne odgajaju djecu. Što škole više nisu nadogradnja kućnom odgoju i vaspitanju.

Ja, znate, nisam majka. Silno želim da vjerujem da vi svi poznajete svoju djecu. Da ih „ispravno“ vaspitavate. Da „znate kako dišu“. Silno to želim jer, znate, ja nisam majka. Ali sam pomajka, tetka, kuma, prijateljica nekoj djeci. I zbog dobrobiti i života te neke moje djece, želim da vjerujem da smo svi pravi pred sobom ili Bogom u načinu na koji odgajamo djecu. Želim da vjerujem da će bilo ko od vas, bili roditelji ili ne, bili profesori ili pedagozi, komšije ili „slučajni prolaznici“ pomoći svakom djetetu.

Makar samo pitanjem: “Jesi li dobro?”

Jer znate, mada nisam majka, moram vam reći da nije dovoljno da djecu samo slušate „kako dišu“. Možda je čak i važnije da znate kako udaraju. Ili siluju.

Izvor: Al Jazeera



Više iz rubrike BLOG
POPULARNO