Piše: Slavica Pecikoza
U decembru 2001. godine bila sam u Busanu, prekrasnom južnokorejskom gradu, u kojem je održan žrijeb za Svjetsko prvenstvo, čiji su domaćini naredne godine bili Japan i Južna Koreja. Uloga koju sam imala tada bila je čisto novinarska. Imala sam sreću da dobijem akreditaciju, mada se Bosna i Hercegovina nije nalazila na listi zemalja učesnica tog Mundijala. Dvanaest godina kasnije evo me u Brazllu, u egzotičnom mjestu Costa do Sauipe, u državi Bahia, opet radi žrijeba za Svjetsko prvenstvo, ali okolnosti i utisci su sasvim različiti.
Nakon mnogo vremena bila sam ponosna na zemlju iz koje dolazim. I sve to zbog fudbala i naše reprezentacije, koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo.
Brazil, zemlja karnevala, sambe, veselja, boja i fudbala. Zemlja gdje se miješaju različiti uticaji i kulture. I ako, osim hotelskog kompleksa i beskrajnih valova Atlantskog okeana, nisam ništa drugo vidjela, već sad znam da će mi ova zemlja zauvijek ostati u srcu. A ostaće mi zato što sam ovdje, nakon mnogo vremena, bila ponosna na zemlju iz koje dolazim. I sve to zbog fudbala i naše reprezentacije, koja se plasirala na Svjetsko prvenstvo. Preplavi vas bujica emocija kad predsjednik Svjetske fudbalske reprezentacije Sepp Blatter, dva puta u jednom danu, naglasi kako je u “tamo nekoj Bosni i Hercegovini” fudbal učinio čudo i ujedinio ljude.
U društvu najvećih i najboljih
Zamislite, u društvu najvećih i najboljih upravo vama aplaudiraju i samo je fudbal taj zbog kojeg se radujete, plačete, putujete desetine hiljada kilometara da navijate. Samo zbog strasti prema fudbalu, nažalost, neki izgube i život. To treba cijeniti i ne zaboraviti da su ova čarobna igra i njeni akteri makar na trenutak uljepšali život običnog čovjeka u našoj zemlji, ali i svuda gdje ima ljudi iz Bosne i Hercegovine.
Vodeći fudbalski stručnjaci su ovdje jedna porodica i ponašaju se kao sasvim obični ljudi, koje možete sresti bilo gdje.
U životu sam bila na bezbroj sportskih i drugih manifestacija, događaja, priredbi, ali fudbal i atmosfera oko njega je nešto posebno. Teško da se negdje na jednom mjestu mjestu mogu okupiti vodeći fudbalski stručnjaci osim na ovakvim manifestacijama. Ono što me najviše impresionira jeste činjenica da su svi oni ovdje jedna porodica i, bez obzira na veličinu njihovih uspjeha i glamur koji ih okružuje, ovdje se ponašaju kao sasvim obični ljudi, koje možete sresti bilo gdje.
Ne smeta im vrućina, vlaga, samoposluživanje u restoranu. Ne smeta im što ih ljudi zaustavljaju, svi su ljubazni i nasmijani. U hotelu “Fun”, jednom od službenih hotela Mundijala, možete vidjeti selektora Španije da ruča odmah do vas. Tu su Grci, Portugalci, Alžirci, ali i mnogi drugi koje sam viđala samo na televizijskim ekranima. Svuda vlada vedra atmosfra, mada su kroz svaku priču protkane nade i želje da im žrijeb bude naklonjen.
Utorak i petak
U kratkim pauzama između različitih obaveza bosanskohercegovačka delegacija se najviše druži sa predstavnicima Hrvatskog nogometnog saveza i nekako je tu uvijek najveselije. Moram priznati da su naši predstavnici ovdje veoma traženi i da se ime Bosne i Hercegovine čuje na skoro svakom koraku. Vremena za zabavu nema i nakon prvog tim-seminara uslijedio je i službeni banket, što je neka vrsta uvertire za ono zbog čega su svi ovdje, zbog žrijeba grupa za Svjetsko prvenstvo 2014. godine.
Ali, kad smo mi bili realni? Uvijek hoćemo više, a nešto razmišljam, zašto i ne željeti, kad znamo da možemo.
Utorak je bio dan kad smo pobijedili Litvaniju i plasirali se na smotru najboljih fudbalskih timova. Petak je dan kada ćemo saznati s kim smo u grupi i kad ćemo moći praviti realne prognoze i analize. Ali, kad smo mi bili realni? Uvijek hoćemo više, a nešto razmišljam, zašto i ne željeti kad znamo da možemo. Istorijski uspjeh smo već postigli, u Brazilu smo, ali treba ići dalje i ko zna gdje nas sve mogu odvesti fudbalski putevi.
Izvor: Al Jazeera