Pokazuje li Kina nadmoć nad SAD-om vježbama oko Tajvana

Da bi postigla globalnu nadmoć, Kina će prvo morati dokazati nadmoć nad SAD-om na Pacifiku aneksijom Tajvana i dokrajčenjem svijeta temeljenog na američkim sigurnosnim garancijama.

Kina treba mir i globalizaciju kako bi nastavila svoju ekonomsku ekspanziju i, zapravo, ne priželjkuje rat (EPA)

U jesen prošle godine, kineski predsjednik Xi Jinping je pozvao Tajvan da se pridruži Narodnoj Republici Kini, što je tajvanska predsjednica Tsai Ing-wen odlučno odbila. Potom je Kina nekoliko puta poslala borbene zrakoplove u zonu protuzračne obrane Tajvana. Istodobno je Pentagon priznao da američki instruktori tajno obučavaju tajvansku vojsku.

Ova eskalacija viđena je u Sjedinjenim Američkim Državama i Europi kao globalni izazov koji uključuje i ljudska prava – treba se sjetiti kritike progona disidenata u Hong Kongu, Ujgura u Xinjiangu i drugih manjina. Xi Jinping odgovara optužujući SAD za neokolonijalizam i slanje stotina vojnih zrakoplova u Tajvan.

Dok Joe Biden želi izgraditi novu sigurnosnu arhitekturu u Aziji kako bi SAD nastavile igrati vodeću ulogu u svijetu, Xi ima za cilj dovršiti Maov plan i ujediniti dvije Kine. Trenje između ova dva nekompatibilna projekta odvija se u Tajvanu i predstavlja veliku prijetnju za izbijanje sukoba većih razmjera, kao što pokazuju i posljednje vojne vježbe kineske vojske, ali sada dolazi i do naglog zaokreta u viđenju situacije koja vodi samo u sukob.

Početkom ove godine, održan je 20. kongres Komunističke partije Kine, pri čemu je Partija izglasala i novi ustav koji nalaže ubrzanje razvoja kineskih oružanih snaga na svjetsku razinu i određuje službeno suprotstavljanje nezavisnosti Tajvana. Iako su to bile sastavnice prijašnjih dokumenata, sada su te dvije ključne odrednice Kine obaveza svakog člana Partije. Pritom ne treba zaboraviti kako je Xi postao apsolutni vladar i Partije i države, s bespogovornom poslušnošću političkog vrha, što je novost u cikličnim promjenama hijerarhije. Xi sada doista vidi sebe kao nasljednika Maoa, s doživotnim ambicijama. Iz tog gledišta, Kina je spremna na sukob i nema mnogo načina za pregovaranje.

Snažna konfucijanska crta vladanja i upravljanja

No, to je samo privid. Kina baštini snažnu konfucijansku crtu vladanja i upravljanja. Više kao filozofija nego kao religija, konfucijanstvo gleda pojedinca u vidu njegova odnosa prema društvu u cjelini, a cilj je postići harmoniju. Ujedno je konfucijanstvo usmjereno prema svakodnevnoj i pragmatičnoj stvarnosti, bez trajnih ideala ponašanja. Komunistička partija duboko je prožeta konfucijanskim duhom, što znači da je postizanje harmonije – cilj, a pragmatičan pristup geopolitici – sredstvo.

U tom pogledu sukob Kine i Tajvana se može sagledati i kao trajni toplo-hladni sukob koji bi mogao poprimiti izgled nalik sukobima u Palestini i Kašmiru. U situaciji gdje Taipei ne želi prekinuti odnose s Pekingom, ali nastoji očuvati neovisnost, i gdje Peking zapravo ne želi napasti Tajvan, ali ima ideološku obavezu, stalne eskalacije javni su iskaz napetosti i smirivanja koji će obilježiti geopolitičku budućnost Istočne Azije u srednjoročnom razdoblju.

To se vidi i u nedavnom posjetu Emmanuela Macrona i Ursule von der Leyen Xiju u Pekingu. Dok je Von der Leyen upozoravala na isporuku kineskog oružja Rusiji i napad na Tajvan, Macron je sklapao nove poslovne dogovore sa Xijem i poručio da Europa ne bi trebala biti „sljedbenik“ SAD-a po pitanju Tajvana.

SAD je svjetska velesila broj jedan, ali ne misle svi da je slijeđenje Washingtona jedini put. Čak ni Macron, što pokazuju njegove izjave. Kao jedina nuklearna sila u EU-u i stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, Francuska smatra da EU zaslužuje mjesto na svjetskoj pozornici i da bi bila strateška pogreška nastaviti poput „vjernog psa“ pratiti veliki i jaki SAD. A pitanje Tajvana je upravo takvo pitanje na kojemu će se pokazati sposobnost europske diplomacije.

Kao što je Von der Leyen već jasno rekla u Bruxellesu, njezina politika prema Kini sada je usredotočena na preorijentaciju i „smanjenje rizika“ tako da EU ograniči svoju ovisnost i ponovno stekne svoju autonomiju u najvažnijim sektorima. To je jasno stavila do znanja Xi Jinpingu i kineskom premijeru Li Qiangu. Nasuprot tome, Macron je igrao na pozitivnu kartu osobne bliskosti s Xi Jinpingom i naglasio ključnu ulogu koju moćna Kina može igrati u rješavanju ukrajinskog sukoba. EU je vjerojatno uspjela prenijeti važne poruke kineskom partneru.

Šta sve mora učiniti Kina da postigne nadmoć?

Kako bi postigla globalnu nadmoć do 2049, trijumfalne stote obljetnice Maove revolucije, komunistička Kina prvo će morati dokazati svoju nadmoć nad SAD-om na Pacifiku aneksijom Tajvana i dokrajčenjem svijeta temeljenog na sustavu američkih sigurnosnih jamstava.

Morat će izbjeći veliku unutarnju gospodarsku krizu koja bi je socijalno i politički destabilizirala. Morat će pridobiti drugu generaciju bogataša, koji više ne osjećaju da išta duguju Komunističkoj partiji, i novu generaciju industrijskih radnika, koji više ne vide čuda transformacije u njihovim životima posljednjih godina kako ih vide njihovi bosonogi roditelji koji su živjeli na zdjeli riže prije 40-50 godina. Morat će izgraditi sustav savezništava, što je teško izvedivo u uvjetima okružena američkim saveznicima – Japanom, Južnom Korejom, Tajvanom, Australijom, Singapurom ili čak, donekle i krajnje iznenađujuće, Filipinima i odnedavno Vijetnamom. Morat će zadržati dobre gospodarske i trgovinske odnose s Europom, u uvjetima u kojima se euroatlantski svijet već budi i postavlja pitanje odvajanja od Kine, industrijske i komercijalne autonomije od Kine i zaštite visoke tehnologije, posebice nakon pandemije i ruske invazije na Ukrajinu.

Ovo su neki od glavnih unutarnjih i vanjskih izazova za Komunističku partiju Kine kratkoročno, srednjoročno i dugoročno. Paradoksalno, agresivnost Kine u međunarodnom sustavu mogla bi porasti, iako se zemlja dosta razvila u proteklih pola stoljeća. Ipak, Kina treba mir i globalizaciju kako bi nastavila svoju gospodarsku ekspanziju. Zapravo, Peking uopće ne priželjkuje rat. Ali strateška pogrešna procjena/prosudba zapadnih saveznika, poput Putinove o Ukrajini, mogla bi baciti svijet u vrlo opasnu avanturu, bez cilja kineskih vođa da izazovu pakao u Aziji.

Izvor: Al Jazeera