Marko Attila Hoare: Pripremiti vojni odgovor protiv secesije RS-a

Vrlo je realna opasnost da Bošnjaci ostanu u getu, zaglavljeni između defacto ‘Velike Srbije’ i ‘Velike Hrvatske’, kaže britanski historičar.

U slučaju bilo kakvog proglašenja nezavisnosti RS-a, ona bi trebala biti proglašena ilegalnim i pobunjeničkim entitetom, kaže Hoare

Britanski historičar Marko Attila Hoare nedavno je izrekao rečenicu koja bi unutar probosanskih struktura trebala izazvati veliku zabrinutost, a koja je, zapravo, ostala poprilično nezamijećena.

I dok se većina snaga iz takozvanog probosanskog korpusa, čini se, ponajviše uzda u strani faktor u spašavanju države nego u sopstveno djelovanje, Hoare, historičar u čije polje djelovanja spadaju zemlje bivše Jugoslavije, jugoistočna Evropa, Turska i zemlje Kavkaza, rekao je da se plaši da će kriza u Bosni i Hercegovini prevagnuti na stranu onih koji žele raspad BiH. Tim riječima.

U razgovoru za Al Jazeeru, bivši istraživač ratnih zločina pri Međunarodnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, pojasnio je šta je pod tim mislio, no, ujedno je predstavio i svoje viđenje rješenja problema u koji je zapala BiH zbog secesionističkih ambicija Milorada Dodika.

Sažetak Hoareove tvrdnje s početka teksta je da su snage koje žele disoluciju države koherentnije i odlučuje u poređenju sa onima koje joj se načelni ili verbalno protive. Tvrdi da rješenja ipak ima, no, postavlja pitanje da li će velike sile posegnuti za njim.

„Postoje jake snage koje rade na raspadu BiH. Dodikov režim u RS-u ima jasne političke ciljeve i jasnu strategiju postizanja neovisnosti u postojećim granicama RS-a (plus Brčko). Dodik ima jake saveznike – ne samo (predsjednika Srbije Aleksandra) Vučića i (ruskog predsjednika Vladimira) Putina, već i desno-populističke vlade Mađarske i Slovenije unutar zapadnog saveza, te Hrvatsku na čelu sa svojim antibošnjačkim i antibosanskim predsjednikom Zoranom Milanovićem“, rekao je Hoare.

„U međuvremenu, zapadni savez se čini neodlučnim u odgovoru, sa slabim američkim vodstvom i jakim tendencijama saradnje s Rusijom od strane Francuske i Njemačke. Čini se da bošnjačka i probosanska politička klasa u BiH nema koherentnu strategiju otpora. Stoga, ako bošnjačka i/ili zapadna politika ne postanu strožije, bojim se da će prevladati snage za disoluciju zemlje“, pojasnio je za Al Jazeeru.

  • Koje je Vaše rješenje – kako se suprotstaviti Dodikovim secesionističkim postupcima?

– Zapadni savez treba osigurati da se Dodik ne otcijepi. Slanje dodatnih vojnika u BiH, prije svega u Brčko, bio bi najbolji način da se to osigura u kratkom roku. U slučaju bilo kakvog proglašenja nezavisnosti RS-a, ona bi trebala biti proglašena ilegalnim i pobunjeničkim entitetom, a zapadne sile bi trebale pomoći centralnim organima bosanske državnosti – koje predstavljaju dva člana bosanskohercegovačkog Predsjedništva koji podržavaju BiH – u uspostavljanju kontrole nad teritorijom RS. Dodikovo dosadašnje secesionističko ponašanje svodi se na odbacivanje Dejtonskog sporazuma, pa bi rukovodstvo Zapada i BiH trebalo ovaj sporazum smatrati ništavnim i jednostrano krenuti u uspostavljanje novog ustavnog poretka za BiH, sa snažnom centralnom državnom vlašću i veta sa nacionalnim predznakom.

To bi trebali učiniti čak i ako Dodik sada odustane od potpune secesije, jer se kriza ne može trajno riješiti sve dok postoji nefunkcionalan dejtonski ustavni poredak. U slučaju da zapadno vodstvo odbije poduzeti ove korake, probosanski članovi Predsjedništva BiH i politički predstavnici Bošnjaka i probosanskih građana BiH, onih koji podržavaju postojanje BiH kao jedinstvene i suverene države, trebaju jednostrano pripremiti vojni odgovor na bilo kakvo proglašenje neovisnosti RS-a. Si vis pacem, para bellum (ako želiš mir, pripremi se za rat, op. a.).

  • Znači da ne zanemarujete mogućnost rata, dok također, mnogi sadašnje stanje u BiH porede upravo sa 1992., sa tenzijama koje su tada ispisale krvavi scenario. I Vi vidite sličnost?

„Mnogo je sličnosti između 1992. i 2021. godine Srpska rukovodstva, u Beogradu i u Bosni i Hercegovini, pripremaju čin agresije za podjelu Bosne i Hercegovine, s dugoročnim ciljem da se dijelovi BiH pod srpskom kontrolom pripoje Srbiji, čime bi se uspostavila ‘Velika Srbija’. Zapadni čelnici, baš kao i 1992. godine, izgledaju nespremni za otpor agresiji i spremnost da je umire. No, na neki način situacija je gora nego 1992. Tada je rusko vodstvo pod Borisom Jeljcinom išlo umjerenim putem prijateljstva sa Zapadom i nije ozbiljno podržavalo srpsko vodstvo. Danas, pod Vladimirom Putinom, Rusija je mnogo agresivnija, otvoreno revizionistička, antizapadna i podržava velikosrpske planove.

Dalje, Vučićev režim u Beogradu ima nacionalne ciljeve koji su jasniji i lakše ostvarivi – ne mora osvajati teritoriju BiH, već samo od nje treba odvojiti već uspostavljenu Republiku Srpsku. Ključna su pitanja kako će Zapad na to odgovoriti, hoće li se Bošnjaci vojno oduprijeti svakom nastojanju RS-a za nezavisnost i kakav će stav zauzeti Hrvatska.

  • Mnogo je očiju iz BiH uprto u Ameriku, ali vidljiva su samo imenovanja novih izaslanika i povremena verbalna podršku bh. suverenosti i prijetnje Dodiku i njegovoj administraciji. Može li se očekivati odlučna reakcija SAD-a u BiH i jesu li njihovi interesi dovoljno jaki da ih natjeraju na to?

– Možemo se nadati odlučnim koracima SAD-a u slučaju da Dodik nastavi sa svojim koracima, ali ih ne možemo očekivati. Iako je Joe Biden bio veliki prijatelj BiH tokom rata 1990-ih, njegova administracija se danas, čini se, vratila politici Clintonove administracije, koja je trebala smiriti srpsku agresiju, a koja je na prvom mjestu bila odgovorna za legitimizaciju genocidnog entiteta Republika Srpska. U principu, SAD ima snažan interes oduprijeti se bilo kakvom nastojanju RS-a za nezavisnost, koji prijeti uspostavom ruske satelitske države na zapadnom Balkanu, kao dio ruskog plana da poremeti euroatlantske integracije regije. Nezavisnost RS-a bila bi težak udarac kredibilitetu i autoritetu Zapada, što bi čak moglo ugroziti i opstanak NATO-a. To bi nesumnjivo potaknulo daljnje agresivne ruske poteze. Međutim, čini se da je duh Bidenove administracije i općenito u SAD-u duh povlačenja i izbjegavanja sukoba s neprijateljima demokratskog svijeta, o čemu svjedoči napuštanje Sirije i Afganistana.

  • Šta mislite da Rusija želi na Zapadnom Balkanu? Kakva je povezanost onoga za šta kažete da je ruski utjecaj u BiH i onoga što se dešava na granicama Ukrajine?

– Rusija vodi zajedničku politiku u bivšim sovjetskim zemljama istočne Evrope i na Balkanu, koja ima za cilj što više poremetiti evroatlantske integracije obje te regije. Putin nastoji vratiti rusku hegemoniju nad bivšim sovjetskim prostorom i stvoriti novu sferu uticaja na Balkanu. To je dio njegove sveukupne revanšističke ambicije da osveti hladnoratovski poraz Sovjetskog Saveza i vrati Rusiju kao globalnu silu, što ga je navelo da vojno intervenira čak i u Siriji. Perpetuiranje sukoba i napetosti na Balkanu – u BiH, na Kosovu, u Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji – služi za ometanje širenja NATO-a i EU i stvaranje prostora za ruski utjecaj. Ovo nije samo pitanje geopolitičkog rivalstva, već i ruskog projekta koji nastoji osporiti liberalni međunarodni poredak utemeljen na pravima i umjesto toga promovirati svoje vlastito neliberalno, autoritarno neocarstvo s nizom satelita.

  • U posljednje vrijeme vidjeli smo neobično snažne korake iz Velike Britanije u suprotstavljanju Dodikovim potezima. Kao najvažniji saveznik SAD-a i država koju više ne sputava oklijevanje EU-a, koliko Britanci mogu učiniti za BiH?

– Iako je Britanija bila glavni zapadni krivac za katastrofalno zapadnjačko smirivanje srpske agresije 1990-ih, od 1997. godine se pojavila kao najodaniji prijatelj BiH među evropskim silama. Budući da je Brexit lišio Veliku Britaniju utjecaja unutar EU-a, Britanija ostaje predana očuvanju svog statusa jakog svjetskog igrača na druge načine, među kojima je snažna podrška NATO-u i BiH. Britanska podrška BiH i dalje je ključna, ali Britanija pati od nesposobnog premijera koji je ometen domaćim problemima i ne može djelovati odlučno u nedostatku podrške svojih saveznika, prije svega SAD-a. Imperativ je da Velika Britanija snažno lobira kod Washingtona, Pariza i Berlina za odlučnu odbranu i BiH i Ukrajine.

  • Među snagama koje podržavaju Dodika spomenuli ste i mađarsku vladu. Kako tumačite riječi Viktora Orbana o bosanskim muslimanima koje su izazvale novu bojazan da bi BiH mogla postati žrtva desnog ekstremizma i islamofobije u Europi?

– Takav strah sigurno postoji. Orban je vodeći član rastuće struje neliberalne, desničarske populističke politike u Europi, za koju je islamofobija stvar vjere i koja Putina vidi kao ključnog saveznika. Svakom pokušaju Zapada da odbrani BiH ova struja će se suprotstaviti na islamofobičnim i konzervativno-realističkim osnovama. EU mora biti svjesna opasnosti koju ova struja predstavlja za njene vrijednosti.

  • Neki stručnjaci strahuju da bi BiH, odnosno, onaj dio koji podržava njen opstanak, u nekom crnom scenariju raspada na dvije, ili tri cjeline, mogla postati svojevrstan geto. Vidite li Vi tu mogućnost?

– To je svakako opasnost. RS bi se mogla otcijepiti i, čak i ako ne postigne međunarodno priznanje, mogla bi postati defacto nezavisna odmetnička država poput Turske Republike Sjeverni Kipar ili Pridnjestrovlja. A ako se RS otcijepi, to će vjerojatno potaknuti paralelnu secesiju bosanskih Hrvata, koja bi mogla biti vrlo zbrkana i potencijalno krvava, s obzirom na miješanje Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH. Jedan sputavajući faktor je da bi podjela BiH izbacila iz kolosijeka svako moguće članstvo Srbije u EU, ali je pitanje koliko je Vučiću stalo do toga, s obzirom na usporavanje procesa proširenja EU koje je praktično došlo do zaustavljanja. Svakako, opasnost da Bošnjaci ostanu u getu koji čini 30 posto ili manje BiH, zaglavljeni između defacto Velike Srbije i Velike Hrvatske, vrlo je realna.

  • Šta je s Aleksandrom Vučićem? Možete li predvidjeti njegovo ponašanje u bliskoj budućnosti?

Vučić će vjerojatno pružiti prešutnu podršku Dodiku sve dok se čini da zapadna politika nije spremna da ga izazove. Malo je vjerojatno da će se ograditi od Dodika s obzirom na prirodu njegovog režima koji se opravdava nacionalističkom ideologijom i nastoji proširiti svoj regionalni utjecaj. Međutim, kao i u slučaju Armenije i Artsakha, Vučić bi se mogao suzdržati od potpunog priznanja nezavisne RS, kako bi sačuvao smokvin list međunarodnog ugleda. To bi omogućilo pomirljivim elementima na Zapadu da se pretvaraju da je Srbija partner u rješavanju krize u BiH, a ne jedan od njenih pokretača.

Upravo su tako reagovali kada je Slobodan Milošević glumio da se distancira od Karadžićevog vodstva tokom rata iz 1990-ih. Ako se Milošević uspio prodati kao mirotvorac 1995., uprkos tome što je potaknuo rat, nema razloga zašto Vučić to ne bi mogao učiniti danas.

Izvor: Al Jazeera